Pozdrav. Dobio sam dojam da se posljednjih godina kada je riječ o korizmi sve više psihologizira o odricanju i apstinenciji, govori se o svjesnosti u korizmi, a kao da u drugi plan pada izvorni smisao korizme. Piše se da se vjernici suzdržavaju od alkohola, slatkiša, mesa… ali što ako se ostane samo na tome?! Možete li pojasniti zašto je važno postiti, zašto Crkva preporučuje tu praksu i kako bi ona trebala izgledati?
Čitatelj
Vjerujemo da svoj dojam temeljite – svakako pretežito – na javnom govoru o korizmi koji je najočitiji u medijima različitih vrsta, a danas posebno na društvenim mrežama i možemo reći da Vas taj dojam ne vara. O korizmi se doista govori iz različitih aspekata i možemo reći da nije pogrješno o postu i odricanju, kao i o suzdržavanju govoriti i sa psihološkoga aspekta jer nam i psiholozi – ako nije riječ o površnom »psihologiziranju« (što po sebi može biti pejorativan izraz) – mogu prenijeti i prenose važne poruke. No iz Vašega pitanja vidimo da želite upozoriti na pravi – duhovni – smisao korizme, pa onda i na smisao i duhovnu važnost odricanja i posta. Valja reći da vjernici ionako ne će ostati samo na površnom prihvaćanju korizmenih poruka, nego će kroz korizmeno vrijeme još intenzivnijom molitvom i postom pokazivati pravi smisao korizmene priprave za najveći i najvažniji kršćanski blagdan – Uskrs.
Crkva to čini – kako piše Rupert Berger u »Malom liturgijskom rječniku« – »odricanjem od ugodnih stvari i zamamljivih užitaka (otuda naziv ‘vrijeme posta’); vjernici od svojih prihoda pomažu siromašne i gladne«, to jest ne odriču se nečega samo zbog sebe – kako bi bili zdraviji, kako bi uštedjeli za sebe, kako bi bolje izgledali, kako bi drugi to vidjeli i zbog toga ih hvalili – nego odricanjem u središte stavljaju druge i njihove potrebe omogućujući i njima zajedničko blagdansko slavlje. »Zajednica svoje slobodno vrijeme posvećuje Božjoj riječi (korizmene propovijedi, pokornička slavlja) i revnijem slavljenju euharistije te se tako uspješnije pripravlja na istinsko slavlje sakramenta pomirenja i obnovu krštenja u vazmenom bdjenju. Uz to puku je vrlo omiljela pobožnost križnog puta i razmatranje Isusove muke.« I sve to čine u skrovitosti, onako kako nas uči evanđelje, da »ne zna ljevica što čini desnica«. Iz svega do sada napisanoga i sami vidite dublji, duhovni smisao korizme. Osim toga, Katekizam Katoličke Crkve nas k tomu uči da se »Crkva svake godine četrdesetodnevnom korizmom sjedinjuje s Isusovim Otajstvom u pustinji« (KKC, br. 540) i zajedno s Isusom poziva na unutarnju pokoru, jer se Isusov poziv na obraćenje i pokoru ne odnosi prije svega »na vanjska djela, na ‘kostrijet i pepeo’, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru«. »Pokornička djela«, nastavlja Katekizam, »ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore« (KKC, br. 1430). Ta unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma različite izraze, a Sveto pismo i Oci osobito ističu tri oblika: post, molitvu i milostinju »jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samomu sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima«. »Osim, dakle, korjenitog očišćenja koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja ‘pokriva mnoštvo grijeha’« (KKC, br. 1434). To je pravi duhovni smisao same korizme i samoga posta koji nas poziva, s jedne strane, da post ne doživljavamo i da ga kao vjernici ne prihvaćamo tek kao obični izvanjski čin (»neću jesti kolače, neću piti alkohol, neću pušiti…«), a s druge nas poziva na obraćenje i molitvu, posebno u ovo jako liturgijsko vrijeme korizme. Jer, »nije nam određeno da neprestano radimo, bdijemo i postimo, dok nam je zakon da bez prestanka molimo«, zapisao je Evgarij Pontski kojega citira Katekizam (br. 2742), a kada postimo, i sami osjećamo da nam je srce otvorenije i spremnije za susret i otvorenost drugima, a ponajviše Bogu.
