Koji fatalni »sukob interesa« pod krovom našega skromnog stana! Baš kad je moja ženica Jelica od doktorice dobila strogu dijetu bez imalo kruha, tijesta i drugih ugljikohidrata, pojavila se unučica Petra s tim čuvenim listopadskim »danima kruha«. Trebaju u školu i na vjeronauk donijeti kruhove, peciva, pogače i sve moguće brašnaste delicije, a… »Bako, pa ne ću valjda kupovati to u pekarnici kad će Tia i Mia i Lia donijeti u košarama sve ono što im ispeku njihove bake i mame«, pravi Petrica od svega drame.
Da nije u kuhinji sve napeto do te mjere da vidim kako moja Jelica očima jede kiflice koje pripravlja, bilo bi i mrvu moje zluradosti u strogoj doktoričinoj dijeti koju je dobila, jer dobro pamtim dane kad sam i ja bio na tim čudesnim dijetama protiv povišena kolesterola i triglicerida, punima »praznih« jela i raznim trikovima kako nadmudriti lipoproteine. Mogao sam te blitve, brokule, raštike, čimule i druge zelene travuljage jesti od jutra do večeri, bez stati i zasititi se. Već te čeljust zaboli, a trbuh se ne popuni. A Jelica, znala bi mi se, krmeći po krmenadli, narugati kako u dvorištu ima još malo maslačka i koprive ako sam još gladan… I baš kad sam htio malo i ja »vaditi mast« svojoj boljoj polovici, i bez mene našla se u toj teškoj situaciji konflikta stvarnosti i mogućnosti, zabrana i dužnosti, želja i… no – gladi i sitosti.
Kad smo konačno popekli sve te krušne pletenice i »salštangice«, urešene kruščiće za dječje (i nastavničke) trbuščiće, i kad je Petrica na krilima pune košarice odletjela put škole, sjeli smo za svoj niskokalorični objed. Jedemo, jedemo, guta Jelica te komadiće kuhane ribice i sparušene listove kelja na lešo (obrok kojemu se prije uvijek podrugivala), a onda na opće iznenađenje – odnosno samo moje jer jedemo tek u dvoje – dohvati ona komad kruha pa lijepo prvo njime sve po tanjuru pomaže, a onda ga slasno smaže!
– Oho?! U kojem je dijelu redukcijske dijete to pisalo? – reagiram triput brže od sudaca u VAR-sobi.
– Ho-ho… Hajde, zar nisi čuo unuku? Lijepo nas je poučila kako im je vjeroučiteljica rekla da je »kruh i više od kruha«. Ti, »stari dijetolog«, da tako pobožno slušaš na misi kao što slušaš sve te svoje doktore, znao bi da je manji grijeh popiti lijek s petnaest minuta zakašnjenja nego isto toliko kasniti na misu! Onda bi znao da tek Isus, koji je sam Kruh, daje puninu života! Možeš ti svoj život ne znam čime napuniti, ali bez Isusa to ostane i dalje prazno i tek će ti s Isusom biti sve popunjeno kako treba! E, pa tako je i s mojim ručkom: ništa bez Isusa, ništa bez bar mrvice kruha! – oplete me Jelica svojom »teološkom pletenicom« za kraj. Nekako mi se čini da ima pravo?
