»Čeka, čeka čekuljak dok ne padne visuljak. Kad visuljak opade, čekuljak ga spopade!« bila je jedna od prvih pitalica kojima su me stari stričevi izbezumljivali dok sam bio malac. Iako pajceka više nemam ni na jelovniku, uvijek je se sjetim na početku doba »radosnoga čekanja«, kako su došašće ili advent zvale i moje časne sestre, i današnje vjeroučiteljice moje djece i unučadi. Svake godine nanovo čekam da počne to radosno čekanje, a sve više mi se čini da su nekoć moji stari, bake i djedovi i njihova braća i sestre, puno spremnije, pa i radosnije čekali čak vlastitu smrt nego mi sad Božić… Ne samo zato što se božićni ukrasi pojave već u sisvetskim danima boreći se za primat s grobljanskim aranžmanima, pa ni zato što na velegradskim »adventima« više nema ni traga betlehemskim jaslicama, nego više zato što u gotovo svim susretima naglašeno osjećam ono suvremeno da se »sve mora imati sad i odmah«. Za malu djecu već nam je sasvim normalno (i baš pandemijski prošireno) da u hipu upadnu u histerizirajući plač, istog onog trena kad nešto ne dobiju, a često iz tog stanja »ludila« ne znaju izići čak ni kad im je želja na brzinu ispunjena. Nekako čekam (ne radosno) kad će se i odrasli slobodno i (d)opušteno baciti na pod – na radnim mjestima, pred bankovnim šalterima ili u autosalonima – pa bijesno lupati nogama i rukama na sve strane dok ne dobiju ono što su naumili, ono što moraju imati »sad ili nikad«! Pa kad ih »prođe« (dobili ili češće ne dobili željeno), da im učas i bez čekanja nova »histerija« dođe…
Nešto slično s »radosnim čekanjem« doživljavam pod vlastitim krovom i u bližoj okolini, osobito u »sudaru generacijskih svjetova«, gdje sve više (p)ostajem »svijet za sebe«. Gledam svoje mlade, djecu i unučad, s koliko su zanosa radili te adventske vijence: zdušno, domišljato, originalno, unikatno. Pa prve nedjelje zapale svjećicu, druge već to moramo mi stari, a treće nedjelje jedni druge pitamo »gdje je onaj vijenac«? A on već prekriven talogom užurbanog življenja svakodnevnog… Slično bude i sa zornicama. Ako i ne odustanemo, onima koji ustraju i spartanski ih »odrade«, obično su izvor samohvale ili razlog da se prikažu »žrtvama ranoga buđenja«, upravo do mjere da »steknu pravo« (dodati na popis ljudskih prava?) cijeloga dana biti grintavi i pospani jer su herojski rano ustali!… Uostalom, nakon druge zapaljene svjećice već se žurno traže nove i ljepše kuglice, girlande, zvjezdice i druge svjetleće božićne sitnice. Naravno, i nove jaslice jer »onaj stari Isusek nam se negdje zagubio«, »nemamo crnoga Mudraca«, a »ionako je Marijina haljina sasvim demode«… A onda kad im ja izvučem s tavana prastare jaslice moga djetinjstva, iz jednoga komada u plastiku izlivene, i ponudim da njih stave i ne gube vrijeme tražeći nove, oni mi prišiju: »Pa ti se uopće ne znaš radovati u čekanju!« Što i kako da im odgovorim, kad je i meni, evo, trebao cijeli život da shvatim kako se »radosno čekanje«, zapravo, treba pretvoriti u »čekanje Radosti«.
