NOGOMETNA RAPSODIJA Hrvatska se sada mora pozicionirati u prostoru i vremenu

Snimio: B. Čović | Doček Hrvatske nogometne reprezentacije na Trgu bana Josipa Jelačića

Pričama o nogometu posljednjih dana kao da nema kraja. Tako je u Jutarnjem listu autor Toni Paštar obnovio priču o kolijevci nogometa koja se nalazila u naselju Gardun kod Trilja u rimskom Tiluriju na kojem je prije dva milenija boravila 7. rimska legija. »Tilurij je, uz Burnum, arheološki eldorado koji se tek prije 20-ak godina počeo sustavno istraživati. Nalazi iz Garduna do kojih su ranije dolazili slučajni nalaznici razastrti su u muzejskim i privatnim zbirkama diljem Hrvatske, ali i izvan granica zemlje. Jedan od tih nalaza je stela s likom dječaka Gaja Laberija koji u ruci drži loptu. Taj nadgrobni spomenik koji je preminulomu sedmogodišnjemu sinu dao izraditi vojnik 7. rimske legije ugrađen je na pročelje kuće u Vrličkoj ulici u Sinju, danas u vlasništvu obitelji Perković. Nedvojbeno je utvrđeno da je stela s likom Gaja Laberija pronađena u Gardunu i vjerojatno prije kojih 150 godina ugrađena u fasadu.

Sinjski arheolog amater Josip Bepo Britvić desetljećima je istraživao stelu s likom Gaja Laberija, njeno podrijetlo i još više njeno značenje, posebno ulogu lopte koju dječak drži u ruci. Sinjani i Cetinjani danas se ponose svojim nekadašnjim sugrađaninom Britvićem, umrlim prije više desetljeća. Britvić je došao do zaključka da je lopta koju Gaj Laberije drži u ruci upravo nogometna lopta ukrašena šesterokutima, heksagonima. Svoje spoznaje Britvić je objavio na naslovnici 71. broja službenoga glasila Fife 1969. Znajući da Britvić nije bio prvi istraživač stele rimskoga dječaka, jer je nadgrobni spomenik Gaja Laberija još u 19. stoljeću istraživao njemački arheolog Theodor Momen, Fifa je objavila da je otkriće Josipa Britvića važna informacija za arheologiju i nogometne obožavatelje.«

Jedna od najljepših bajka u povijesti nogometa

»The Atlantic Magazine«, koji je počeo izlaziti još 1867. godine u Bostonu, hrvatskoj je pobjedi, to jest uspjesima Vatrenih, posvetio jedan od najdirljivijih tekstova iz pera autora Franklina Foera, kako prenose Sportske novosti. On smatra da se Hrvatskoj treba nakloniti jer je nakon dvije utakmice u kojima je pobijedila u jedanaestercima našla snage za pobjedu. Tekst započinje tvrdnjom da je Svjetsko prvenstvo, povijesno gledano, kartel kojim vlada nekolicina mnogoljudnih industrijskih nacija, a Hrvatska je, kako piše, na rubu kraha. »No nogomet je u srži hrvatskoga nacionalnoga bića«, smatra taj autor te ističe da je »Hrvatska na put neovisnosti krenula nakon poznate nogometne utakmice Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu 1990. godine«. »Luka Modrić, tolkinovski čarobnjak u hrvatskom srednjem redu, bio je prognanik. A Mario Mandžukić je kao dijete pobjegao pred ratom u Njemačku. Kao neutralni promatrač uživam gledajući neočekivani, polagani marš Hrvatske kroz turnir i njihov uspjeh koji je kao priča o naciji koja je jedva uspjela preživjeti. To što su uspjeli ući u finale, unatoč veličini i nedavnoj prošlosti, stvaranje je jedne od najljepših bajki u povijesti nogometa«, prenose Sportske.

»Naradili su se za nagradu; zaslužili su je«
Nalazi iz Garduna do kojih su ranije dolazili slučajni nalaznici razastrti su u muzejskim i privatnim zbirkama diljem Hrvatske, ali i izvan granica zemlje. Jedan od tih nalaza je stela s likom dječaka Gaja Laberija koji u ruci drži loptu. Taj nadgrobni spomenik koji je preminulomu sedmogodišnjemu sinu dao izraditi vojnik 7. rimske legije ugrađen je na pročelje kuće u Vrličkoj ulici u Sinju, danas u vlasništvu obitelji Perković.

»The New York Times« donosi sljedeći tekst, koji je također objavljen u prijevodu Sportskih novosti: »Njihove su noge prestale funkcionirati davno prije kraja, njihovi su mišići boljeli, pluća bila u nosu, tijelo se kidalo i patilo. Hrvatski igrači su došli do svojih granica i otišli daleko od njih, još jednom; iscrpili su sav adrenalin; zapali su duboko u crveno, u bol.« Tako je autor Rory Smith započeo svoj opis hrvatske pobjede. »I čak, i kad su se njihovi pokreti kočili, a tetive zatezale, kad su ostajali bez daha te se činilo da ne mogu dati ništa više, oni su nastavili ići, juriti, trčati: proći Englesku, u finale Svjetskoga prvenstva, u povijest.« Tako poetičan opis teško da bi napisao i hrvatski pjesnik, zaljubljenik u nogomet. »Sve su supersile ispale: Brazil i Njemačka, Argentina i Španjolska. Hrvatska, nacija od četiri milijuna stanovnika, ostaje. Samo Francuska stoji između ove ekipe i onoga što bi se smatralo, vrlo vjerojatno, najvećim iznenađenjem u povijesti svjetskih prvenstava – hrvatskom pobjedom.« Smith je ostao fasciniran hrvatskim igračima koji su nakon posljednjega sudčeva zvižduka poslije produžetaka odjurili prema svojim navijačima kao da nisu trčali 120 minuta. »Oni su pjevali, plesali, uživali u svom trenutku.« Smith ističe da je Engleska na ovom Svjetskom prvenstvu shvatila da ima pravu priliku, da je sreća konačno na njihovoj strani. »Engleska, lišena pretencioznosti i ega, činila se otvorenom i prijateljskom, neočekivano simpatično i – najšokantnije od svega – ustvari kao dobra nogometna ekipa.« Smith napominje da je zbog toga i očaj zbog poraza ovaj put bio drukčiji nego u prijašnjim ispadanjima s velikih natjecanja jer ovaj put nije bilo krivca. »Ne, to je jednostavno završilo gdje je moralo, protiv ekipe s malo više iskustva i vrijednosti, tima koji je naviknut na tako rafinirano ozračje. Modrić je veteran četiri finala Lige prvaka, Mandžukić tri, Dejan Lovren i Ivan Rakitić svaki po jedan.« Zatim se posvećuje engleskomu izborniku Southgateu koji je bio više nego korektan čekajući da čestita hrvatskim igračima nakon što su proslavili pobjedu »želeći osjetiti kako je to«. »Ali, to je budućnost. Sadašnjost pripada igračima koje je gledao, onima koji su učinili Hrvatsku najmanjom zemljom koja je ušla u finale Svjetskoga prvenstva od Urugvaja 1950. godine, koja je pretvorila svoj tim u moderno čudo. Igrači koji nisu prestali trčati čak i kad su im tijela vrištala da stanu, kad nisu mogli doći do daha, kad su se i kosti ječale pod teretom. Naradili su se za nagradu; zaslužili su je«, stoji na kraju prijevoda.

Zasluge izbornika za kolektivnu mentalnu snagu

O mentalnoj snazi hrvatskih reprezentativaca koji su u tri utakmice s Danskom, Rusijom i Velikom Britanijom počeli gubitnički s golom u vlastitoj mreži, a po nastavku smogli snage izjednačiti, napraviti zaokret i na kraju pobijediti, razgovarala je s uglednim psihijatrom prof. dr. Vladom Jukićem novinarka Slobodne Dalmacije Anita Belak-Krile. »Igra svih za jednoga i jednog za sve, smatra dr. Jukić, ovu reprezentacija krasi više nego prethodne, a najzaslužnijeg za tu pobjedničku sinergiju drži izbornika Zlatka Dalića.«

»Razvoj mentalne snage je dugotrajan i težak proces i samo oni koji su dovoljno iskusni i zreli, kadri su padati i dizati se natrag. Mi imamo takve pojedince, ali uz iznimnu kvalitetu i pojedinačnu snagu ličnosti svakog od naših reprezentativaca, za ovakvu kompaktnost tima i kolektivnu mentalnu snagu zaslužan je izbornik Zlatko Dalić«, ističe Jukić. Dalić, po njegovoj ocjeni, dobro razlikuje psihološke profile svojih igrača i zna kako s kojim od njih komunicirati. »Istovremeno je blizak sa svojim igračima, nastupa prijateljski, ali pokazuje i svoj autoritet koji gradi na znanju, povjerenju i ljudskom odnosu. Da je on samo blag čovjek, ne bi Nikolu Kalinića potjerao kući. Dalić ima autoritet, ali nije autoritaran«, napominje dr. Jukić i upozorava kako se ne smiju miješati ta dva pojma. »Autoritarnost traje samo neko vrijeme jer se radi o nezdravu odnosu prema autoritetima koji podrazumijeva nekritičko podređivanje i negaciju slobode. Ovdje ne govorimo o tome, nego o zdravom autoritetu«, tumači psihijatar. Napominje i da igrači igraju za tim, ali i za sebe jer znaju da će kroz uspjeh ekipe kao takve i individualno profitirati jer će njihova cijena na nogometnom tržištu silno porasti. »Unatoč svoj veličini, nismo vidjeli Luku Modrića da se uzvisuje iznad drugih, niti da se iskusni Vedran Ćorluka buni što sjedi na klupi… Kad se takvi karakteri spoje i stave u službu tima i svoje zemlje, onda su ovakvi vrhunski rezultati očekivani«, zaključio je Jukić. Da se snaga javlja u trenutcima kada se nešto smatra nemogućim svjedoči i primjer majke kojoj je dijete palo pod automobil, a ona je smogla snagu podignuti ga da bi spasila dijete.

Polufinalnu utakmicu između Hrvatske i Engleske gledala su, kako se doznalo, dva vrlo posebna gosta: 18-godišnja djevojka i 13-godišnji dječak koji boluju od raka. Dječaku je kad je imao samo šest godina transplantirano srce koje je stiglo iz Hrvatske. U svečanoj loži našli su se na poziv izraelskoga predsjednika vlade Benjamina Netanyahua i njegove supruge koji su im odlučili ispuniti želju.

»Krenimo u jasno brendiranje Hrvatske«
Poznati dizajner Boris Ljubičić autor je dresa Vatrenih s prepoznatljivim kvadratima. Novinaru Jutarnjega lista Zlatku Šimiću pojasnio je da bi se prvo trebalo spoznati da je hrvatski nogometni tim devedesetih godina bio iznimno sredstvo planetarne komunikacije, definirajući izmjenične kvadrate kao zaseban originalan i uočljiv identitet nove države. Smatra da se Hrvatska sada mora pozicionirati u prostoru i vremenu te da su vizualni identitet 21. stoljeća također kvadrati, koji slijede povijesnu heraldiku te kad su prikazani nesputano i kreativno definiraju hrvatsku posebnost. Poručio je da je nastupilo zrelo razdoblje da bi se to shvatilo jer njegov projekt osnovan na crveno – bijelo – plavim kvadratima postoji od lipnja 1990. i svima je dobro poznat. »Gospodo političari, krenimo napokon u jasno brendiranje Hrvatske«, zazvao je Ljubičić.

IZVORGlas Koncila br. 29/2018.
Prethodni članakOBILJE PLODOVA VJERE I PRIRODE U MAHIČNU Zahvalni Bogu i neznancu s govornom manom
Sljedeći članakPETORICA HRABRIH Kapucini otvorili novu kuću u Rusiji