Početak godine glazbeno je na neki način uvijek obilježavao tradicionalni novogodišnji koncert Bečke filharmonije u Musikvereinu koji doma često puštaju i oni koji tzv. klasičnu glazbu uopće ne slušaju. Zvukom bečkoga valcera, marševa i polki koje su većinom izišle iz pera članova obitelji Strauss tijekom godina su dodavana djela drugih skladatelja, od Webera, Rossinija, Brahmsa i Mozarta pa sve do Haydna, Wagnera i Verdija. Kralježnica su međutim uvijek bila djela Straussa, pa program bez valcera »Na lijepom plavom Dunavu« i »Radetzkyjeva marša« ne bi bio »pravi« novogodišnji koncert. Jednostavno, novogodišnji koncert uvijek zvuči optimistično, zato je toliko popularan. Ove je godine program obuhvaćao čak 11 skladatelja, od kojih su bile dvije skladateljice, što doduše nije bilo prvi put. Prošle je godine također djelo ženske skladateljice bilo u programu, s time da je ove godine prvi put bila zastupljena crna skladateljica. Mnogi taj trend pripisuju pritisku koji se na orkestar već desetljećima radi u smislu premale otvorenosti prema ženama općenito. Naime do 1997. godine Filharmonija je bila isključivo muški orkestar, tek su tada u svoj orkestar primili prvu stalnu članicu, koja je bila honorarni suradnik orkestra čak 26 godina.
Šutnja o izvedbi
Povijest priče o ženama u orkestru kontroverzna je baš poput priče o samom novogodišnjem koncertu koja se tih dana poput požara širila društvenim mrežama, one o vezi između nacističkoga pokreta i samoga koncerta koji je začet bremenite 1939. Orkestru te dvije teme neprestano vise nad glavom, jer iako sada primaju žene u orkestar, još uvijek ih je samo 16 posto, pa se Filharmonija stalno mora nositi s tim temama, što je u današnje vrijeme popriličan teret. Dojam je da je među ostalim i zato za ovogodišnji koncert izbor pao na dirigenta Yannicka Nézet-Séguina, koji s Filharmonijom surađuje od 2010. godine, ali čiji su javni nastupi i geste često čitani izvan isključivo glazbenoga konteksta. Dovoljno je podsjetiti da se nakon službenoga programa, a prije dodataka spustio u orkestar i šapnuo nešto svojemu »suprugu« i poljubio ga i da su mnogi to ipak vidjeli kao ruganje tradiciji i grubu privatizaciju događanja. O tome se doista mnogo govorilo, za razliku od samoga koncerta. O glazbi je gotovo vladao muk. Komentari čak i nekih slavnih glazbenika poput violinistice Anne Sophie Mutter nakon koncerta koja je izjavila da je izvedba bila »iznad svake riječi« te da je »utjelovila ono za što se glazba zauzima: ljubaznost, prihvaćanje različitih načina života i osjećaj pripadnosti jednih drugima«, što je čisti primjer praznoga govora, priča o tome da su mnogi poslije događaju učitavali značenje koje su htjeli, koje sa samom glazbom ima najmanje veze.
Kritika?
A upravo to je najžalosnije u cijeloj stvari jer takav pristup onemogućava bilo kakvo kritičko stajalište prema izvedenoj glazbi. Iako se novogodišnji koncert u načelu ne kritizira muzikološki ili čisto estetski jer se oduvijek znalo da koncert ima gotovo paradnu crtu (u čemu po sebi nema ničega lošega), upadljivo je da se ove godine gotovo osjećao strah od bilo kakve kritike, pa i one glazbene. Najglasniji su bili oni koji su orkestar prozivali da tim koncertom samo pere svoju prošlost. A činjenica je da je program koncerta bio složen tako da nije imao jasnu nit poveznicu pa je više djelovao kao kakva playlista sa streaminga, da bez obzira na facijalne ekspresije dirigenta, orkestar tu hinjenu osjećajnost nije preuzeo i isporučio je publici, da je tipičan »sinkopirani« ritam valcera bio neuobičajeno tvrd, gotovo robotski, bez one elegancije koju baš Bečka filharmonija ima u svojem kodu, da su neka tempa jednostavno bila prebrza pa orkestar nije prirodno disao, da su neke agogike jednostavno bile »preparfumirane«. Skakanje u publiku nije djelovalo iskreno i spontano, nego je dojam cijeloga koncerta bio da je isključivo ego dirigenta bio u prvom planu. Netko će reći, pa i Lorin Maazel je bio u centru koncerta sa svojom violinom koju je u showman stilu svirao s orkestrom iako je nastupao kao dirigent. Kad se sluša njegov zadnji novogodišnji koncert iz 2005., o toj prirodnosti i eleganciji ovogodišnji koncert može samo sanjati, i to zato što je u njegovu nastupu postojalo nešto organsko, što se nije dalo objasniti, nego se jednostavno osjećalo. I to nameće ključno pitanje što je taj osjećaj i postoji li još. Tu bi se mogli pomoći jednim teološkim pojmom, sensus fidei. A što je to, taj osjet vjere kako bi prijevod glasio? Teolozi sensus fidei nazivaju nekom vrstom nadnaravnoga instinkta koji je u životnoj povezanosti sa samim objektom vjere ili kao neko intuitivno percipiranje stvarnosti koja se tiče sadržaja vjere. Iako zvuči komplicirano, zapravo je jednostavno. Teologija, povijest, iskustvo, život, tj. življenje, sve to stvara intuitivni osjećaj vjere, nešto što je istodobno i izvan i unutar te četiri stvari, nešto što ako se promatra izvan jedinstva svega toga, jednostavno ne može postojati.
U tzv. klasičnoj glazbi taj osjet itekako postoji. Ali baš kao i kod vjere, ako je sensus isključivo i samo osjećaj (također mogući prijevod riječi), dolazi se do problema nepercipiranja cjeline, partikularno preuzima primat, zapravo ono čega bismo trebali imati osjet nestaje. U ovom slučaju sensus musicae iščezava, postoje osjećaji koji su u redu, ali koji naposljetku mogu ne značiti ništa jer su sami izvan cjeline u potpunosti individualna stvar. Koliko je taj osjet i u vjeri važan govori činjenica da su vjernici za Božić s pravom kritizirali politički korektne jaslice u Bruxellesu napravljene od recikliranih materijala i s mozaicima umjesto lica Krista, Marije i Josipa ne bi li stvorili inkluzivnu i univerzalnu sliku, ili tzv. »sluzave jaslice« koje su kao umjetnička instalacija postavljene u Stuttgartu i koje su se pojavile u televizijskom prijenosu, gdje muškarac leži ispod sluzavoga rižina papira ne bi li simulirao teškoću rađanja i bivanja između sigurnosti majčine utrobe i brutalnosti vanjskoga svijeta. Vjernici su s pravom bili bijesni jer su jednostavno osjećali glupost i banalnost objašnjenja u usporedbi s veličinom događaja ulaska Krista u ljudsku povijest. To je jednostavno išlo protiv apsolutno ispravne intuicije vjernika bez obzira na navodno dobre svrhe »projekta«. U glazbi je slično, pa onaj tko ima taj sensus musicae, morao je osjetiti i neku čudnu sintetičnost ovogodišnjega novogodišnjega koncerta – ritam koncerta, motivacija, zvuk, pristup, repertoar, sve kao da je bilo čudnovato iščašeno.
Sintetsko umjesto organskoga
Tu sintetiku glazbe glazbenici osjećaju zato što je njihovo obrazovanje duboko ukorijenjeno u tradiciji i zato što je nemoguće postati dobar glazbenik a da se kanon ne usvoji temeljito, i to taloženjem slojeva znanja i iskustva koje traje godinama. U tom taloženju svaki će glazbenik stvoriti intuiciju zašto se nešto svira ili pjeva baš tako kako se svira i pjeva. To je puno složenije od čisto znanstvene analize stilova, harmonije, polifonije, glazbenih forma. Osjećaj se ne može steći čitajući udžbenik. Sve se to dakle može znati, a opet ne mora značiti da će netko samo zbog znanja stvarno i postati dobar umjetnik, tj. da će uspjeti uhvatiti tu posebnu nit umjetnosti koja razlikuje talent od prosjeka. A ona je toliko suptilna, mnogima zapravo nevidljiva, ali baš ona čini umjetnost umjetnošću.
No danas netko, ako i kad se uspije umjetnički formirati, ulazi u svijet distribucije glazbe koji sve više i sam gubi sensus musicae, dapače, za koji kao da ga više uopće nije briga. U takvom svijetu nije lako održati integritet pa će zato egomanijaci općenito puno bolje prolaziti, kao i oni koji će sve drugo, od novca, slave i moći, staviti ispred ideala u kojem su odgojeni. Slično kao i kod vjere: ako se partikularno stavi ispred cjeline, vjere više nema. U glazbi, ako se geste i poruke stavljaju ispred samoga sadržaja, sadržaj će s vremenom nestati, ne će više biti ničega za što bi se moglo uhvatiti. Jer što je to što omogućuje da se razlikuje organsko od sintetskoga? Određuje li dojam istinu? Je li samo znanje dovoljno? Ovaj visokoprofilirani događaj više je služio interesima onih koji su s jedne strane htjeli upravljati reputacijom orkestra, a s druge strane onima koji su sam orkestar htjeli u potpunosti dekonstruirati ili ga rekonstruirati kao simbol nego tomu da pokaže kako visoka umjetnost i glazba stoje u srcu jedne nacije ili čak jedne civilizacije. Kritičari viču kako je koncert na početku bio alat jedne ideologije, a ne vide da se čini da postaje poligon za neku drugu. U tom smislu novogodišnji je koncert ove godine manje govorio o nadi i obnovi, a više o sveopćoj krizi kriterija koja se najbolje ogleda u gubitku unutarnjega osjeta, te intuicije koja je uvijek omogućavala da se krize na kraju nadiđu. Ovo je možda prvi novogodišnji koncert za koji bi se moglo reći da je zvučao pesimistično. I upravo se zato nameće pitanje ima li još vitalnosti koja bi taj osjet mogla ponovno vratiti u život, kako u glazbi tako i u vjeri.
