Prema podatcima Porezne uprave zbog bojkota trgovina u petak 24. siječnja ukupni je promet velikih lanaca pao za 30 posto. U trgovinama na malo broj računa pao je za 40 posto, a iznos računa za 50 posto. Bojkot je nesumnjivo bio opravdan »signal nezadovoljstva« hrvatskih građana. No sugovornik Glasa Koncila poduzetnik Ante Lučić mišljenja je da bi uperiti prst u velike trgovačke lance kao jedine »generatore« previsokih cijena svakodnevnih potrepština značilo izabrati »pogrješnoga neprijatelja«. Jer u ukupni zbroj faktora koji oblikuju cijene na policama trgovina ulaze i posljedice nekih višegodišnjih »trendova« u Hrvatskoj, poput raširene korupcije i neučinkovite državne uprave koja traži i previsoke poreze. Stoga bez prave političke volje za rješenje dubljih »strukturnih problema« bojkoti trgovačkih lanaca mogu postići tek kratkoročne i prividne uspjehe, smatra sugovornik.
Bojkot kupnje u trgovačkim lancima potaknut nezadovoljstvom građana zbog visokih cijena hrane razumljiv je izraz frustracije, ali njegov učinak na dugoročno smanjenje cijena treba promatrati s mjerom opreza. Iako su takve akcije legitimne i često simboličan način izražavanja nezadovoljstva, one rijetko adresiraju temeljne uzroke problema. Uz to, politička potpora takvim inicijativama, kojoj smo također svjedočili, često otvara i pitanje je li riječ o iskrenoj solidarnosti s građanima. Opravdana je, naime, sumnja da bi takve akcije mogle biti i manipulativno usmjerene, možda da bi se ljutnja građana preusmjerila samo na trgovačke lance, a ne na neke druge uzroke problema.
Prije svega treba reći da visoke cijene hrane u Hrvatskoj nisu samo rezultat pohlepe trgovačkih lanaca. One su i odraz činitelja poput visokih troškova poslovanja u zemlji, kako ispravno posljednjih dana navode i stručnjaci za trgovinu i maloprodaju. Hrvatska pati od neučinkovite javne uprave, visokih poreza te fragmentirane i skupe administrativne strukture koja čini poslovanje izrazito skupim. Korupcija i birokratske zaprjeke dodatno opterećuju poslovni sektor, a svi ti troškovi na kraju se odražavaju i u cijenama koje plaćaju potrošači.
Sociološki gledano, ovaj bojkot zanimljiv je primjer spontanoga društvenoga pokreta. Pozivi na akciju preko društvenih mreža upućuju na sve veću spremnost građana da reagiraju na ono što smatraju ekonomskom nepravdom. Međutim, »izostanak« jasnoga organizatora ili strukturirane poruke može ograničiti dugoročni utjecaj takvih pokreta. Što se učinka bojkota tiče, kratkoročno trgovci bi mogli reagirati privremenim snižavanjem cijena nekih proizvoda kako bi umirili nezadovoljstvo kupaca. No bez adresiranja strukturnih uzroka visokih troškova u Hrvatskoj, koje smo spomenuli, ta sniženja cijena ne će biti održiva. Trgovački lanci posluju unutar »ekosustava« koji uključuje proizvođače, distributere i regulatorne okvire – svi oni nose svoj dio odgovornosti za krajnju cijenu proizvoda. Dugoročan uspjeh zahtijeva reforme koje će smanjiti troškove poslovanja i povećati tržišnu konkurenciju. Dakle, dok bojkot može poslužiti kao signal nezadovoljstva, njegova učinkovitost ovisi o tome hoće li potaknuti širu raspravu o reformama koje su Hrvatskoj nužno potrebne. Bez smanjenja poreznoga opterećenja, reforme javne uprave i poticanja konkurentnoga tržišta ciklusi bojkota ostat će simbolični, a frustracije građana ne će se smanjiti.
BDP i prosječna plaća često se ističu kao ključni pokazatelji gospodarskoga razvoja, no njihova sposobnost da odraze stvarnu kvalitetu života i gospodarsku održivost vrlo je ograničena. Hrvatska, sa svojih 70 posto prosječne razvijenosti EU-a, bilježi napredak, ali taj rast ostaje neosjetan za mnoge građane. U kontekstu svakodnevnih troškova, poput hrane, energenata i stanovanja, moramo uključiti različite pokazatelje da bismo stekli objektivniji uvid u stanje hrvatskoga gospodarstva.
BDP mjeri ukupnu vrijednost proizvedenih dobara i usluga, ali ne uključuje raspodjelu bogatstva, kvalitetu života ili održivost resursa. Slično, prosječna plaća stvara iluziju ekonomskoga napretka, a realna kupovna moć opada zbog visoke inflacije i neučinkovite raspodjele dohotka. Preporučujem zato da stvarnost promatramo rabeći i pokoji »alternativni pokazatelj«, poput indikatora stvarnoga napretka (Genuine Progress Indicator – GPI) i bruto nacionalnoga dohotka (Gross Domestic Income – GDI).
GPI uzima u obzir ne samo ekonomske aktivnosti, nego i njihovu društvenu i ekološku održivost. Uključuje i činitelje poput kvalitete obrazovanja, zdravstva i okoliša te istodobno umanjuje vrijednost negativnih elemenata. Primjena GPI-a na Hrvatsku jasno bi pokazala da rast BDP-a nije proporcionalan poboljšanju životnih uvjeta. Mjerilo GPI-a pokazalo bi stagnaciju produktivnosti rada, visoko birokratsko opterećenje i nedostatak inovacija, koji onda smanjuju i stvarni napredak, unatoč prividnomu rastu makroekonomskih pokazatelja.
S druge strane GDI se fokusira na ukupni dohodak unutar države i njegovu raspodjelu. Taj pokazatelj omogućuje bolji uvid u to kako gospodarski rast utječe na različite slojeve društva. U Hrvatskoj, gdje su razlike između regija izrazite, GDI bi mogao pokazati nejednaku raspodjelu prihoda između urbanih centara poput Zagreba i ruralnih dijelova zemlje. Ta neuravnoteženost potiče iseljavanje, smanjuje radnu snagu i dodatno opterećuje socijalne sustave.
Razlike u prosječnim plaćama između istočne Hrvatske i Zagreba i dalje su znatne, ali vrijedi istaknuti da se na krajnjem istoku Hrvatske, osobito u Osijeku, zadnjih desetak godina vide znatni pomaci nabolje. IT sektor u Osijeku doživljava pravi procvat. No unatoč tim pozitivnim iznimkama, izazovi u mnogim krajevima Hrvatske ostaju, a potrebne su dodatne reforme kako bi se osigurala dugoročna održivost i daljnji razvoj. Uzmimo ponovno i porezna rasterećenja. Konkretno, ona su nužna da bi se smanjili troškovi poslovanja i omogućila lakša ulaganja, kako domaćim tako i stranim investitorima. Hrvatska ima relativno visok porezni teret, koji često destimulira poduzetnike i smanjuje konkurentnost. Smanjenje poreza na dobit i dohodak te daljnje ukidanje parafiskalnih nameta potaknulo bi rast privatnoga sektora i povećalo broj visokokvalitetnih radnih mjesta.
Može li se inflaciji »doskočiti« državnim regulacijama cijena?
Ubrzavanje birokratskih procesa i borba protiv korupcije od ključne su važnosti. Moćnici u manjim sredinama, koje zovemo i »lokalni šerifi«, često su povezani s koruptivnim praksama, usporavaju investicije i stvaraju nepovoljnu poslovnu klimu. Strani i domaći investitori suočavaju se sa zaprjekama koje proizlaze i iz kompliciranih administrativnih procedura i nepotizma. Potrebna nam je zato oštrija regulacija lokalne vlasti, veća transparentnost u donošenju odluka i bolja digitalizacija javnih usluga.
Činjenica da plaće u državnom sektoru rastu brže nego u privatnom sektoru duboko je zabrinjavajuća jer upućuje na strukturne neravnoteže u hrvatskom gospodarstvu. Takav trend ne samo da dugoročno ugrožava održivost javnih financija, nego i demotivira poduzetništvo, inovacije i ulaganja.
Državni sektor ne generira bogatstvo, nego ovisi o privatnom sektoru koji puni »zajedničke blagajne« porezima. Kada rad u javnom sektoru postane atraktivniji – zahvaljujući višim plaćama, sigurnosti radnoga mjesta i često manjim zahtjevima za produktivnošću – dolazi do nekoliko ozbiljnih posljedica. Prvo, talenti i stručnjaci odlaze u javni sektor, gdje su često slabije iskorišteni nego što bi bili u konkurentnom privatnom okruženju. Drugo, porezno opterećenje raste kako bi se financirao rast troškova javnoga sektora, što dodatno guši poduzetnike i radnike u privatnom sektoru.
Hrvatska posebno pati od političkoga »uhljebljivanja« i nepotizma budući da se javni sektor nerijetko upotrebljava kao sredstvo političkoga pogodovanja, a ne kao alat za pružanje kvalitetnih javnih usluga. Takav sustav ne potiče produktivnost ni odgovornost, nego troši u vjetar resurse koje generira privatni sektor. Rast plaća u javnom sektoru ne bi bio problem kada bi bio rezultat njegove povećane produktivnosti i učinkovitosti. Nažalost, to u Hrvatskoj rijetko jest slučaj. Umjesto toga nerijetko se sve svodi na razinu političkih odluka kojima je krajnji cilj osigurati biračku bazu. Dugoročne posljedice svega pritom ostaju zanemarene.
Hrvatski ulazak u eurozonu bio je strateški potez s dugoročnim prednostima, ali vrijeme je ulaska nesumnjivo bilo nepovoljno. Ulazak u euro došao je u vrijeme globalnoga inflacijskoga šoka, što je otežalo prelazak na novu valutu i dodatno pojačalo percepciju poskupljenja među građanima. Dok su stabilnost eura i lakša financijska integracija s ostatkom EU-a znatne prednosti, Hrvatska je u eurozonu ušla s gospodarstvom opterećenim strukturnim slabostima, poput visokoga poreznoga opterećenja, složene birokracije i relativno niske produktivnosti. Ulaskom u eurozonu Hrvatska je izgubila monetarnu suverenost, što znači da više ne može prilagođavati kamatne stope ili se koristiti deviznom politikom kako bi reagirala na specifične domaće izazove. Odluke Europske središnje banke usmjerene su na interese cijele eurozone, a ne pojedinačnih članica, što ograničava manevarski prostor hrvatske ekonomije. Istodobno percepcija inflacije dodatno je pojačana »zaokruživanjem cijena« pri prelasku na euro, što je stvorilo osjećaj da je kupovna moć dodatno oslabljena.
S druge strane zemlje poput Poljske i Mađarske, koje su zadržale svoje nacionalne valute, koriste se monetarnom neovisnošću kako bi se nosile s inflacijom. Njihove središnje banke imaju mogućnost prilagođavati kamatne stope ili devalvirati valutu kako bi potaknule izvoz i odgovorile na inflacijske pritiske. Međutim, ta fleksibilnost dolazi s cijenom veće volatilnosti i viših troškova zaduživanja. Znakovito je da i Hrvatska i Poljska i Mađarska trenutačno bilježe sličnu stopu inflacije, a sve tri iznad su europskoga prosjeka. To s jedne strane pokazuje da monetarna neovisnost nije nužno lijek za inflaciju, nego samo alat koji može kratkoročno ublažiti posljedice ili preusmjeriti teret. Pravi izazov leži u tome hoće li Hrvatska iskoristiti ovu priliku za jačanje svojih temelja ili će ostati zarobljena u postojećim slabostima.
Iz katoličke perspektive solidarnost je temeljna kršćanska vrlina koja nas poziva na brigu za bližnje, osobito za najslabije i najpotrebitije, a manipulacija se koristi jezikom solidarnosti za opravdavanje sustava koji potiče nerad, neodgovornost i neproduktivnost.
Solidarnost zahtijeva djelovanje koje podupire pravednost, poput osiguravanja pristupa obrazovanju, radnim mjestima i osnovnim pravima, ali i potiče osobnu odgovornost. Rekao bih da je kršćanskomu poimanju solidarnosti inherentna jednakost prilika, no ne i jednakost u ishodima – što je u današnje vrijeme jedna od najcitiranijih razlika između planskoga i tržišnoga gospodarstva. Sveto pismo uči nas o važnosti rada i poduzetnosti prispodobom o talentima u Evanđelju po Mateju, koja jasno upućuje na to da je Bog obdario svakoga čovjeka talentima koje smo pozvani umnožavati, ne samo za osobnu korist, nego i za opće dobro. S druge strane slika bogataša i deve koja teško ulazi kroz iglene ušice u Evanđelju po Marku upozorava na opasnost pohlepe i egoizma. Ta pouka ne osuđuje bogatstvo samo po sebi, nego bogatstvo koje isključuje solidarnost i ljubav prema bližnjemu.