Pisali smo u lipanjskoj Prilici o »fenomenu 5,0« u hrvatskim školama i relativno slabim prosjecima ocjena na ispitima iz glavnih predmeta na državnoj maturi. Tema je zavrijedila i nekoliko dodatnih redaka u Glasu Koncila baš u danima kada hrvatski maturanti, a i njihovi roditelji, s nestrpljenjem iščekuju prve rezultate.
»Superodlične« zaključne ocjene ne pretaču se u rezultate koje učenici ostvaruju iz hrvatskoga jezika, matematike i engleskoga jezika. Iz godine u godinu oko prosječne ocjene 2,5 kreću se rezultati tih ispita. Premda je riječ o temi koja po svojoj složenosti nadilazi okvire jednoga novinskoga priloga, za makar djelomičan osvrt o raskoraku između odličnih prosjeka u srednjima školama i rezultata državne mature uzeli smo promišljanja onih koji su iz dana u dan s učenicima na prvim crtama – srednjoškolskim nastavnicima i ravnateljima.
»Neobjektivno« ocjenjivanje nije uvijek negativno
»Ne odgovara svim učenicima tip standardiziranih ispita kakav se primjenjuje na maturi, a i stres vjerojatno odigra svoju ulogu«, podsjeća Barbara Tomić, nastavnica engleskoga jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. »Vječno se kao problem provlači to da nastavnici ‘neobjektivno’ ocjenjuju učenike. Rekla bih da je to u neku ruku točno, ali isto tako ne mislim da je isključivo negativno. Primjerice u slučaju mojega predmeta uvijek ću rado dati višu ocjenu učeniku ili učenici koja možda ne briljira svaki put na ispitima, ali sustavno radi cijele godine, aktivna je, trudi se maksimalno na svakom zadatku… Iako je nekakva ideja da bismo mi trebali ocjenjivati samo šturu kategoriju ‘znanja’ (što god to značilo), mislim da bi škole i dalje trebale biti i odgojne ustanove i da određene karakteristike koje učenici iskazuju u radu također trebaju biti na neki način vrjednovane«, napominje sugovornica Pleić.
»Na rezultate pisanih provjera i uspjeh općenito utječe tisuću faktora, ne započinjemo svi s istih pozicija niti nažalost imamo iste mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala, tako da osobno odbijam tu ‘liberalno-kapitalističku’ ideju pravocrtnih ishoda, rezultata i zaokupljenosti učinkom«, kazuje nam sugovornica i podsjeća da u slučaju engleskoga jezika u ocjenjivanju postoji i element govorenja koji se na maturi ne ocjenjuje, a iz kojega određen broj učenika ima znatno bolje ocjene nego iz pisanja, što onda utječe i na njihovu zaključnu ocjenu iz predmeta.
Dio je problema u zanemarivanju vještine pisanja i čitanja
Raskorak između zaključnih ocjena i uspjeha na državnoj maturi postoji zbog nekoliko razloga, smatra nastavnica hrvatskoga jezika Ivana Brkić. »Različite škole imaju različite kriterije vrjednovanja, a nastavnici se često ne znaju ili ne žele nositi s pritiscima učenika i roditelja. Ipak kao najvažniji razlog smatram manjkavosti kurikula za Hrvatski jezik koji zanemaruje vještine pisanja i čitanja koje su uz govor i slušanje četiri temeljne jezične vještine. Ne smijemo zaboraviti da razvoj mišljenja, stajališta i sposobnost oblikovanja teksta leži upravo u vještini čitanja koja se sustavno zanemaruje, a danas je potrebnija nego ikada. Standardizirani ispit državne mature zahtijeva upravo to – pisanje i razmišljanje.«
Tihana Gerić, također nastavnica hrvatskoga jezika, podsjeća: »Ponajprije je važna dosljednost nastavnika pri vrjednovanju učenika – kontinuirano praćenje učenika, usmeno i pismeno vrjednovanje, formativno, odnosno opisno vrjednovanje, a ne isključivo sumativno. Sve to iziskuje velik angažman nastavnika, no također daje jasan i objektivan uvid u učenikovo znanje.«
»Učenici su skloni neredovitomu učenju u kojem se gradivo uči napamet, noć prije ispita. Smatram da učenicima treba stalno naglašavati važnost dubinskoga učenja, razumijevanja i povezivanja gradiva. Bitno je podići svijest, dakle, o važnosti znanja koje je potrebno za život općenito, a ne samo za polaganje državne mature«, dodaje nastavnica Gerić.
Matura ne može zahvatiti širu sliku znanja
Nastavnica Franka Kraševac zaključne ocjene također vidi kao plod kontinuiranoga rada i truda učenika. »Matura je ipak jednokratan, standardizirani ispit koji ne može obuhvatiti širu sliku. Iako se stalno naglašava da je najvažnija zadaća nastave hrvatskoga jezika razvoj kritičkoga mišljenja, tj. kako prof. Težak veli, osposobiti učenike za samostalno, točno i stvaralačko služenje jezikom u svim životnim situacijama – s čime se apsolutno slažem i na čemu u učionici ustrajno radim – sam se ispit na maturi na to baš i ne oslanja«, upozorava i detaljnije pojašnjava: »Zadatci su na zaokruživanje, kruta struktura za esej i sažetak (koji takvim oblikom uopće nije karakterističan za hrvatski jezik) često ograničavaju učenike i tjeraju ih na snalaženje u formi, umjesto da im dopuste da izraze vlastiti sud i mišljenje.«
Razgovara li se i s nekim drugim nastavnicima, zapažanja se svode na pitanje digitalizacije svakidašnjice. Nije rijetkost čuti da uz digitalizaciju, reduciranje gradiva i snižavanje kriterija zbog utjecaja tehnologije, učenici sve manje toga realno nauče. Vrjednovanje je takvo da omogućuje visoke ocjene s relativno malo znanja (u pravilu nema više usmenoga ispitivanja). Mnogi su se nastavnici suočili s pojavom da učenici provode sate na internetu te objektivno malo čitaju, slušaju, pišu i govore, što onemogućuje razvoj jezičnih vještina. K tomu prisutan je i pritisak roditelja i cijeloga društva da svi moraju biti uspješni u svemu. Nastavnici se tomu prilagođavaju. Mnogi smatraju da sustav mature nije dobro postavljen, a ne da se na društvenoj razini radi nešto kolektivno pogrješno.
Pomaknuti fokus od imenika prema stvarnomu znanju
Ravnateljica zagrebačke XVI. gimnazije Jadranka Tukša o raskoraku između velikoga broja odlikaša i relativno slabih rezultata na glavnim ispitima državne mature napominje: »Učenici i roditelji nisu spremni prihvatiti da je njihovo znanje daleko ispod odlične ocjene. Svaka je druga ocjena neprihvatljiva i izaziva ljutnju i žalbe. Inspekcije će naći formalan razlog da ponište ocjenu i udovolje roditeljima. Profesori stoga često idu linijom manjega otpora i dijele odlične ocjene. Matura je s druge strane objektivan ispit i svako neznanje postaje vidljivo. To je razlog nerazmjera u ocjenama.«
U zahtjevnijim školama učenici imaju veći prosjek na maturi, a manji na nastavi. Do raskoraka dolazi i kada se uči za maturu, a ne za znanje, napominje ravnatelj zagrebačke XV. gimnazije Nikola Dmitrović. Darko Kanjuh, nastavnik geografije u istoj školi dodaje: »U XV. gimnaziji (MIOC-u) zaključne ocjene i rezultati na maturi uglavnom su u dobroj korelaciji pa mi je teško govoriti iz vlastitoga iskustva o velikim razlikama. Ipak, općenito gledano, jedan od razloga može biti pritisak roditelja i učenika te uvjerenje da jedna brojčana ocjena u svjedodžbi presudno određuje budućnost učenika«, pojašnjava nastavnik Kanjuh i dodaje: »Takav pristup često dovodi do inflacije ocjena i stavljanja naglaska na ocjenu, a ne na stvarno usvojena znanja i vještine. Rješenje vidim u sustavu u kojem bi se za upis u srednje škole ili na fakultete (za njih to zapravo već i vrijedi) podjednako vrjednovale školske ocjene i rezultati standardiziranih prijamnih ispita. Time bi svi učenici imali priliku natjecati se pod jednakim uvjetima, a fokus bi se prirodno pomaknuo s brojke u imeniku na stvarne kompetencije i postignuća.«
Stječe se dojam da institucije nisu na strani nastavnika
Ravnateljica Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu Ljuba Duvnjak uzroke svojevrsne inflacije odlikaša i nerazmjera između ocjena i znanja koje učenici pokazuju na državnoj maturi vidi u višegodišnjim pritiscima roditelja prema nastavnicima. »Problem je u tome što su nastavnici često izloženi milosti i nemilosti roditelja. Danas je postalo normalno da roditelj, koji možda i nije te struke, preispituje stvari poput metodike nastave. Dovoljan je argument: ‘Pa ja to znam!’ Stoga na neki način razumijem i nastavnike koji zaključe višu ocjenu samo da bi izbjegli probleme s roditeljima i inspekcijama na nastavi«, napominje ravnateljica Duvnjak i upozorava da prevladava dojam da institucije nisu na strani nastavnika, nego uvijek uz prigovore roditelja. »To je loša poruka nastavnicima i mnogi zato odlučuju ići linijom manjega otpora ili čak napustiti školski sustav. Na duge nam staze tako prijeti urušavanje škole kao odgojno-obrazovnoga sustava. A onda je to i društveno pitanje. Što bi trebali misliti oni kojima je u školi bilo dopušteno da dobiju ocjenu koju su poželjeli oni i njihovi roditelji? Kakav će danas-sutra biti njihov odnos prema radu, prema odgovornostima, prema poslodavcu?« pita ravnateljica Duvnjak.
