IZMEĐU OBIČNOG I POSEBNOG Oči primjećuju, a srce se čudi

Snimio: B. Čović

Jedan novinar je upitao: »Što je u Međugorju posebno?« Župnikov odgovor je bio: »Ništa!« Novinar nije bio zadovoljan pa je ponovno pokušao: »Ali nešto mora biti posebno! Zašto onda toliki ljudi dolaze ovamo iz cijeloga svijeta?« Župnik mu je odgovorio: »Međugorje ne donosi ništa posebno, nego otvara oči za ono što je već posebno«. U Međugorju se moli krunica, slavi euharistija i sakrament pomirenja, klanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, moli križni put… Upitat će se mnogi: »Što je tu posebno?«

U životu nekih ljudi »Ništa novo pod suncem!« Nije to samo uzrečica, nego stvarnost. Sve im je dosadno, monotono, prazno, a oni nezadovoljni. Kao da ne žive. Kao da pravi život nije u njihovoj blizini. Zato spas nalaze u stalnoj čežnji za nečim novim, ljepšim, boljim, drukčijim što se nalazi negdje drugdje. Utaženje te čežnje jedni pokušavaju pronaći u putovanjima po svijetu, drugi u kupovanju stvari, treći se podvrgavaju promjeni izgleda…

Ljudi i stvari, molitva krunice i euharistija, sve će to ostati isto, ali ako se u čovjeku javi čuđenje, ništa više ne će biti isto, jer sve poznato gledat će i doživljavati drukčijim – novim očima. Važno je jedino da se ljudske oči ne odviknu primjećivati, a srca čuditi.

Neki je zatvorenik godinama živio u samici. Nikoga nije vidio i ni s kim nije razgovarao. Hranu su mu davali kroz otvor na zidu. Jednoga je dana mrav ušao u njegovu ćeliju. Čovjek je s udivljenjem promatrao kad ga je opazio kako ide po sobi. Uzeo ga je na dlan svoje ruke da ga bolje promotri. Dao mu je jednu ili dvije mrvice hrane, a noću ga je čuvao pod limenom čašom. Jednoga mu je dana iznenada sinulo da mu je trebalo deset dugih godina života u samici da bi otvorio oči i ugledao ljepotu jednoga mrava.

Isus je svojim slušateljima pogled usmjeravao prema onomu što se nalazilo ispred njihovih očiju: »Pogledajte ptice! Pogledajte ljiljane!« Promatra li se ptice u zraku ili pogleda na livadu pored koje se prolazi, otkrit će se posebnost. Bezbroj je ptica i bezbroj cvjetova i mravi, a ni jedno od tih bića nije isto. Bude li ih se promatralo kao da ih se vidi prvi put, obuzet će čovjeka čuđenje. Počet će se diviti. Srce će se radovati kao u maloga djeteta i prelijevati u oči i na cijelo lice.

Ta promjena budit će u čovjeku svijest da ne treba stvarati nove stvari ni bježati u nove krajeve. Ljudi i stvari, molitva krunice i euharistija, sve će to ostati isto, ali ako se u čovjeku javi čuđenje, ništa više ne će biti isto, jer sve poznato gledat će i doživljavati drukčijim – novim očima. Važno je jedino da se ljudske oči ne odviknu primjećivati, a srca čuditi.

IZVORGlas Koncila br. 26/2017.
Prethodni članakLICE I NALIČJE MIROVINSKE REFORME Zar svi »muljaju«?
Sljedeći članakPOVJESNIČAR I KROATIST IVAN VITEZIĆ Hrvatski svećenik na bečkom sveučilištu