Orguljaš i zborovođa Domagoj Brlečić pola svojega života svira, pjeva i dirigira po crkvama. Ističe da mu teško padne pokoja nedjelja kada ne treba svirati, da mu je glazbena aktivnost u Crkvi stil života. Daje mu smisao i obogaćuje ga. Već dulje vrijeme istodobno svira i vodi zborove u župi sv. Marije Magdalene u Čazmi (Bjelovarsko-križevačka biskupija) i Blažene Djevice Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici (Zagrebačka nadbiskupija). Profesor je glazbenoga u osnovnoj školi u Sopnici, suprug je i otac četvero djece, ali uz potporu obitelji uspijeva, sve stigne. Zato mu je crkvena glazba i glazba u crkvi svakodnevica.
Domagoj je rođen 2. rujna 1978. u Zagrebu. Mama mu je Branka, djevojački Mesinger, rodom iz Osijeka. Profesorica je pedagogije i sociologije, ravnateljica je Dječjega vrtića »Leptir« u Sesvetama. Domagojev poočim, koji ga je odgajao kao svoje dijete, bio je Ivica Brlečić. Mama Branka bila je u braku s Domagojevim biološkim otcem s kojim poslije više nisu bili u kontaktu. Poslije se udala za Zagrepčanina Ivicu, koji je prije nekoliko godina umro od tumora. Domagojev biološki otac ima nekoliko djece sa svojom drugom ženom, ali nisu u kontaktu. A po mami i poočimu Domagoj ima brata Darka, rođena 1984. On je diplomirani inženjer strojarstva koji se u svojem poduzeću bavi atestima za graditeljstvo. Oženjen je, ima dvoje djece, žive u Zagrebu.
»Mama je bila divna, brižna, topla osoba, možda ponekad i prebrižna«, pripovijeda Domagoj. »Svoj je život posvetila sinovima i obitelji. Željela je da svi imamo sve i da nikomu ništa ne nedostaje. Vrlo je odlučna žena, realna, susretljiva, uvijek za razgovor. Iznimno je radišna, predana, kako na poslu tako i u obitelji. Društvena je, komunikativna, elokventna. Zahtijevala je red, rad i disciplinu. Ali nije pretjerivala. Poočim je ušao u moj život kada sam imao tri godine. Bio mi je kao otac. Jedini kojega sam imao. Srčan, jako za pravdu, jako ga je smetala nepravda bilo kakve vrste, volio je poštovanje reda. Bio je humorističan, društven, volio je tenis, što je prenio na mene. Puno je toga znao, bio je multipraktičan majstor, sve je znao po kući, od vode i plina nadalje. Prčkao je po autima, sve je znao napraviti. Mama i on su se dobro slagali. Bilo je teških vremena. U ratno doba on je bio na bojištu, pa se raspao ‘Končar’ u kojem je radio. Teško se tada živjelo, samo od mamine plaće, ali se preživjelo. Stanovali smo na više lokacija. Najprije smo mama i ja živjeli u podstanarstvu na više adresa. Pa smo do moje desete godine bili s poočimom u Voltinom. Živjeli smo s bakom i djedom, njegovim roditeljima. Godine 1988. preselili smo se u svoj stan u Dubec. Kada sam se 2005. oženio, preselio sam se sa suprugom u vlastiti stan u Sesvetama u kojem smo i danas.«
»Krstili su me u župnoj crkvi sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti. Pričest i krizmu primio sam u župi sv. Pavla u Retkovcu. Kako smo živjeli u Dupcu, naša je župa bila Retkovec. Mama i poočim tada nisu bili praktični vjernici, što je mama poslije promijenila i postala praktična vjernica. Poočim je inzistirao na svojem osobnom odnosu s Bogom. Ipak su me slali u crkvu. Iz tradicije. A i osobno sam želio ići s društvom. Bilo mi je interesantno, nešto novo. Posebno mi je bio važan vlč. Dubravko Lauš, moj retkovečki kapelan. Povezani smo i surađujemo i danas. Bio je genijalan. Iznimno je imao smisla za nas klince. Stalno se smijao, bio je topao, ali je volio red. Danas je župnik u Čazmi. U školi mi je vjeronauk predavao Marinko Soče iz Opuzena. Veliki je to šaljivac bio, zafrkant, baš naglašeno pristupačan djeci. Odlično nas je naučio. Mogli smo ga sve živo pitati, o svemu razgovarati. Ostavio je snažan dojam na nas iz generacije. Polazio sam OŠ Antuna Mihanovića u Dupcu. Profesori su bili pravedni, učili su nas dobro, odličan sam učenik bio, društvo je bilo iz kvarta. Cijele smo se dane družili, i u školi i izvan škole, uglavnom na igralištu. Hitila se torba nakon škole s vrata i gas van na igralište, i do noći. Divno nam je bilo. U usporedbi s današnjim generacijama, odrastao sam bajkovito. Puno mi je bilo kvalitetnije i socijalno zdravije odrastanje, bez mobitela i računala. Izmišljali smo igre, radili smo si teren za bejzbol, igrali smo košarku, nogomet, sve živo.«
»Išao sam i u glazbenu školu u Sesvete. Svirao sam klavir. Promijenio sam više profesora, što nije dobro za dijete. Profesorica solfeggia Vesna Banović ostavila je na mene dubok trag. Poučila me solfeggiu, ali i svemu onome što mi je kasnije trebalo tijekom obrazovanja i života. Pri kraju glazbene škole dobio sam za profesoricu klavira jednu Dalmatinku koja mi je dala drugačiji program, dodatno je sa mnom radila sa željom da pođem u srednju glazbenu školu. Brzo nakon nje pripao sam slijepoj profesorici Ani Nađ. Ona je od mene stvorila glazbenika. Radio sam s njom privatno nakon škole. Pripremila me za državno natjecanje, bio sam u kategoriji sa srednjoškolcima, osvojio sam treću nagradu. To je za mene bio grand prix. Radili smo svakodnevno dva, tri sata. Profesorica Nađ u meni je prepoznala potencijal i materijal za više. Po završetku osnovne, a onda i osnovne glazbene škole, upisao sam gimnaziju u Sesvetama i srednju glazbenu školu ‘Vatroslav Lisinski’ u središtu Zagreba. Teško mi je išlo jer su škole bile jako udaljene. Putovao sam od Sesveta do Gundulićeve pa na potpuno dislocirani zbor na Črnomerec. Bio sam dosta gladan i nenaspavan. Učio sam po noći i preko vikenda.«
»U drugom razredu srednje sam se razbolio. Krenuli su mi problemi s jetrima. Prebacio sam se u glazbeni razred 7. gimnazije. Polagao sam 12 razredbenih ispita. Sve mi je to bilo strašno teško. Nahodao sam se po bolnicama. Zbog bolesnih jetara stalno sam bio umoran. Nisam mogao ništa, a kamoli učiti. Svejedno sam uspio. Moj razrednik i profesor povijesti Josip Tičić iz 7. gimnazije jako mi je izišao u susret. U potpunosti je bio na mojoj strani. Velika mi je bio podrška, jako sam mu zahvalan. Maturirao sam 1998. U glazbenom razredu nisam bio najsretniji. Za razliku od Sesveta gdje sam ranije imao odličnu školu, profesore, odlično društvo. Bio sam športaš, od osnovne sam škole trenirao tenis, košarku, puno nogomet. Razgovori vezani isključivo uz glazbu u Križanićevoj nisu me mogli ispuniti. Tijekom srednje sam bio redovit na misi i pobožnostima u Retkovcu. Kosnula me bolest i imao sam potrebu biti redovit u crkvi. Vjera me jačala. Nakon mature 1998. upisao sam Institut za crkvenu glazbu na KBF-u. Doživio sam to kao novo iskustvo. Puno je bilo predmeta, crkvena glazba, orgulje kao obvezni predmet uz klavir. Imao sam fantastičnu profesoricu orgulja Jasnu Šumak Picek. Doživljavao sam je poput majke, toplom, otvorenom, empatičnom, vrlo fleksibilnom, baš kako mladi čovjek može poželjeti. Bila mi je veliki stup potpore, uvijek sam joj se mogao obratiti, i danas smo u kontaktu. Vodila me do kraja, do diplome 2007. Paralelno sam uz studij vodio nekoliko poslova. Na 2. godini studija na košarci sam ozlijedio koljeno. Išao sam na operaciju. I u svemu tome sam počeo svirati u župi Savica Šanci u Zagrebu. Ugledao sam oglas na fakultetu, javio se i prosvirao. Simpatično je bilo, toplo, zbor je bio sastavljen od starijega puka. Na misi nedjeljom u 11 pjevali smo pučki repertoar. Ostao sam dvije i pol godine. A onda me moj kapelan iz djetinjstva vlč. Lauš pozvao u župu sv. Mateja u Dugave, gdje je on bio župnik. Bila je to ljubav iz osnovne škole, nisam mogao odoljeti, a bilo mi je i izazovno.«
»Vodio sam tri zbora, dječji, za mlade, i župni. Pa sam svaku nedjelju bio na četiri mise jer sam svirao i na jutarnjoj u osam sati. I tako godinu dana. Onda je vlč. Lauš premješten u Vrbovec. I poveo me sa sobom. I tamo sam vodi dječji, mladi i župni zbor. Ponekad sam, ako se išlo na filijalu, svirao i četvrtu nedjeljnu misu. S nekoliko prekida, u Vrbovcu sam djelovao sedam godina. Tri sam godine odlazio u Ivanec uz Bistru kraj Zaprešića. Vodio sam župni zbor na misi u 11 sati. Kad je vlč. Lauš otišao za župnika u Čazmu, gdje je i danas, opet sam otišao za njim. Dođem iz Sesveta za četrdesetak minuta. U Čazmi vodim mješoviti župni zbor koji pjeva poldanjicu. Godine 2015. angažirao sam se i u župi Blažene Djevice Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici. Vodim mlade koji pjevaju pod imenom ‘Anima una’. Osim što redovito pjevamo na večernjoj misi, bilo je i drugih uspjeha. Nastupili smo na Krapina-festu, osvojili prvu nagradu stručnoga žirija u Zadru, na festivalu ‘Svjetlost dolazi’. Odazvali smo se i na Festival duhovne glazbe u Suboticu. Puno smo nastupali po Zagrebu.
Inače sam šest godina vodio i dječji civilni zbor ‘Allegro’ u Sesvetama. Također smo imali puno uspjeha. Sada smo na maloj pauzi jer je došlo do smjene generacija. Osvajali smo nagrade na dječjim festivalima u Hrvatskoj i u drugim zemljama. Imam doma nekoliko kipića. Za potrebe zbora napisao sam dvadesetak autorskih skladba za djecu i mlade. Supruga piše stihove, a ja glazbu.«
»Što se službenoga zaposlenja tiče, najprije sam, još za vrijeme studija, bio trgovački putnik u izdavačkoj kući ‘Hum’. Ostao sam tri, četiri godine, dobro mi je bilo. Onda sam sa svojim bracekom, službeno polubratom, otvorio lokal na Poljanicama. Prve tri, četiri godine išlo nam je super. Poslije ne tako dobro pa smo zatvorili. Godine 2007. ušao sam u školu. Najprije sam bio na zamjeni u Osnovnoj školi Brestje. A onda se otvorila osnovna škola u Sesvetskoj Sopnici u kojoj sam i danas. Predajem glazbeni učenicima od četvrtoga do osmoga razreda. Jako mi je dobro. Satnica glazbenoga je premalena, ali trudim se da sat ima kvalitetu. U statusu sam mentora. Od prošle jeseni dva nastavna sata odrađujem u obližnjoj osnovnoj školi u Jelkovcu. Pronašao sam se u školi. Boravak u školi mi je ugodan, osjećam se kao riba u vodi.«
»Suprugu sam pronašao u Vrbovcu, u zboru mladih. Ona je Đina, djevojački Grošević, rođena je 1982. Iz Vrbovca je. Mama joj je iz vrbovečkoga kraja iz Cugovca, a tata iz križevačkoga sela Špiranca. Završila je studij kineziologije, radi u OŠ Luka u Sesvetama u kojoj predaje tjelesni. Djeluje kao vanjska suradnica Kineziološkoga fakulteta. U statusu je savjetnice. Vjenčali smo se 2005. Za crkveni smo obred odabrali svetište sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima. Odmah smo se skrasili u Sesvetama. Tako da je i Đini i meni posao jako blizu. Bog nam je darovao četvero djece. Gabrijela smo dobili 2006. Polaznik je 7. razreda OŠ Sesvete. U glazbenoj školi svira klavir, trenira košarku i borilačke sportove. Odličan je tinejdžer. Leticija je na svijet došla 2009. Ona je u 4. razredu iste škole. I ona svira klavir u glazbenoj školi. Prekrasno pjeva. Osvojila je već više nagrada vezano uz pjevanje. Trenira tenis. Izvrsna je u svemu. Auroru smo dobili 2010. Ona je u 3. razredu. Trenira tenis i pjeva. Propjevala je uz sestru. Motorički je jako sposobna. Najmlađi Rafael rođen nam je 2017. Ide u vrtić ‘Leptir’ koji vodi njegova baka. Čaroban je, mali anđeo, predrago dijete. Djecom smo jako zadovoljni. Puno radimo s njima, puno vremena i ljubavi ulažemo u njih. Prožeti smo njima. A supruga Đina dar je s Neba koji sam dobio. Prohodali smo nakon susreta ispred ispovjedaonice u zagrebačkoj katedrali. Osjećajna je i topla osoba, vrlo izravna, empatična i simpatična, privržena. Fantastična je majka. Uistinu sam ostvaren obiteljski čovjek. Supruga je također praktična vjernica. Molimo s djecom prije ručka i prije spavanja. Odgajamo ih u vjeri. Đina svaku večer ima svoje molitve i svoje zahvale. Pripadamo župi Svih svetih. Nisam u njoj aktivan. Ne stižem fizički jer sam angažiran u Čazmi i Sopnici. U Čazmi smo imali probe srijedom, subotom, danas nam je proba prije mise i prema potrebi. A u Sopnici je proba srijedom navečer od 21 do 23 sata i nedjeljom prije mise. ‘Anima una’ sada proživljava pomlađivanje, smjena je generacija. U zborsku zajednicu uvodimo više članova. Repertoar nam je širok. Sopničku župu vode bosanski franjevci. Župnik nam je fra Zdravko Dadić, vrlo otvoren, susretljiv, korektan čovjek.«
»Angažman mi u Crkvi i kao vjerniku i kao glazbeniku mnogo znači. Teško mi padaju nedjelje kad ne idem svirati. Rijetko se to dogodi, ali nekad ipak da, preko ljeta. Po župama sviram i vodim zborove već 22 godine. Naslušao sam se i nagledao svega. I kvalitetnoga i manje kvalitetnoga, i svećenika i vjernika, ali svi smo mi putujuća družina na ovom svijetu. Moje mi djelovanje u župama daje ispunjenje duhovne potrebe, osjećam se korisno, pronosim svoje iskustvo i znanje na buduće generacije. Mislim da je u župi potrebno imati čovjeka koji ima širinu u pogledu glazbenoga repertoara. Vjera je velika nadopuna za nerazumijevanja i nelogičnosti svijeta u kojem živimo. Svjetla je točka na kraju tunela koji pokazuje da je ovdje sve prolazno i da se čovjeku, uz Božju pomoć, ovo što jesmo i živimo na zemlji može posložiti da bude dobro. Samo mu se treba prepustiti.«
