OSAM DANA BOŽIĆNE RADOSTI Mladi Kralj svojim je rođenjem podario najradosnije dane liturgijske godine

25. prosinca: Božić – Rođenje Gospodinovo

Dan Isusova rođenja, dolaska Boga na svijet u liku malenoga djeteta, za vjernike je oduvijek bio najradosniji kršćanski blagdan. U kalendare ga je uveo papa Liberije I. te se u kršćanskom svijetu slavi od 4. stoljeća. Hrvatski narod prije više od 13 stoljeća, prihvaćajući kršćanstvo, prihvaća i slavljenje Božića, stvarajući mu do danas ozračje brojnim simbolima: vatrom, svijećom, crvenom jabukom, zelenom granom jele, mladom travicom, božićnim kruhom, pjesmama, jaslicama… I posebice obiteljskim odlaskom na misu polnoćku, ali i dnevnu božićnu misu, kada se oblači(lo) najsvečanije odijelo, a potom objeduju najbolji specijaliteti.

26. prosinca: Sveta Obitelj

Ponajdraža slika Božića: Isus, Marija i Josip – sveta Obitelj. Željena slika svake obitelji, »Crkve u malom«, zajednice u kojoj se međusobno ljubi, poštuje i pomaže, zajednički se raduje i tuguje, raste. I donosi novi život, slaveći tako Boga Stvoritelja. Ne bez muka, baš kao što je i sveta Obitelj – nakon što je »rodilište« pronašla u običnoj štali – netom po rođenju Djeteta morala u izbjeglištvo. Zbog svega toga prikaz svete Obitelji (koji se u sakralnoj umjetnosti osobito širi u 16. st.) nerijetko je praćen motivom Presvetoga Trojstva, tako da nad Isusom lebdi golubica Duha Svetoga, a nad njome Bog Otac koji sve blagoslivlja.

26. prosinca: Stjepan prvomučenik

Prvi dan nakon Božića – i već proslava prvoga mučenika za vjeru! Nimalo slučajno jer prisjećanje na svetoga đakona koji je bio kamenovan pod lažnom optužbom da je bogohulio »najava« je muke i smrti nedužnoga Krista, »putokaz« da nam je po križu doći do života vječnoga. Na blagdan nebeskoga zaštitnika klesara i kamenorezaca, na »Štefanje«, u krajevima na sjeveru Hrvatske običavalo se ići uokolo i čestitati imendan Štefovima i Šteficama, i nerijetko je to trajalo cijeli dan. Uz taj dan vezan je i običaj iznošenja slame iz kuće, na koju bi se nasadila kvočka ili bi ju se dalo blagu, sve da bolje napreduju.

27. prosinca: Ivan apostol i evanđelist.

Isusov »najmiliji učenik« svoj je dan zadobio samo dva dana nakon Božića, kao evanđelist koji je najsnažnije riječju dočarao tko se to rodio u betlehemskoj štalici, tko je ta »Riječ koja bijaše u početku«. Na blagdan sv. Ivana (»Ivanuševo«) obično bi započinjao »križec«, kako se u nekim krajevima naziva blagoslov kuća. Sa svećenikom po selu išli bi njegovi pratitelji, a tom se prigodom – uz molitvu – obvezno pjevala pjesma »Narodil nam se Kralj nebeski«, koja je po nekim navodima najstarija hrvatska božićna pjesma, još iz 13. stoljeća.

28. prosinca: Nevina dječica

Blagdan koji – tijesno prateći dan Rođenja Isusova, na doista potresan način svjedoči o trajno prisutnoj »kulturi smrti«, o zlom Herodu (i njegovim nastavljačima, sve do danas) kojemu je smetalo i kojega je plašilo novorođenče – u narodnoj je proslavi, valjda baš zbog te surovosti, poprimio »relaksirajuće« običaje. Nevina dječica (»Heroduševo«) slavila su se tako da je toga dana svatko nastojao drugoga – stariji djecu i djeca međusobno – udariti šibom po nogama, leđima ili stražnjici, ali zato da taj bude zdrav cijele godine! Šaljivo šibanje pratili su uzvici: »Heroduš! Heroduš!«

31. prosinca: Silvestrovo

Na dan svetoga Silvestra, pape iz 4. stoljeća, odnosno na Staru godinu, uobičajile su se mise zahvalnice, na koje je iz svake kuće obvezno išao bar jedan od ukućana, kako bi se doznali važni podatci o broju krštenih, umrlih, vjenčanih, prvopričesnika… na području župe. Uz papu Silvestra vezano je puno slikovitih legenda, a osim što je oživio uginuloga bika da dokaže kako je Krist Bog živih, najpoznatija je ona o tome da je upravo on obratio rimskoga cara Konstantina na kršćanstvo, čudesno ga ozdravivši od gube, čime se osobno ugradio u »kršćanske temelje Europe«.

1. siječnja: Marija Bogorodica

Nakon rođenja Isusova u prvom danu božićne osmine, to razdoblje zaokružuje zadnjega dana svetkovina u čast Majke Božje, žene koja se spremno odazvala Božjemu pozivu, postavši dio Božjega spasiteljskoga djela. Premda se Marijin lik javlja već u slikarstvu katakomba (2. st.), njezino je štovanje istinski zaživjelo od 431. godine kada je na ekumenskom koncilu u Efezu dogmatskom definicijom bila proglašena Bogorodicom, koja je zagovarateljica, odvjetnica, pomoćnica i zaštitnica ljudi pred Bogom. Naša nebeska Majka.

1. siječnja: Nova godina

Za razliku od današnjega doba, proslava Nove godine kao prvoga dana u godini nekoć je u narodu bila puno skromnija od božićne. Pazilo se ipak da na stolu bude mesa, po mogućnosti pečeni odojak, jer se u narodu govorilo da se na »Mlado ljeto mora jesti svinjče koje ruje prema naprijed, a ne perad koja nogama čeprka unatrag i rasipa stečeno«. Sve u duhu stiha »na tom mladom ljetu svega obilja«, upućena Mladomu Kralju, koji je svojim rođenjem podario i tih osam, vjerojatno najradosnijih dana liturgijske godine.