Krajem travnja održana je dodjela nagrada Američke akademije umjetnosti i znanosti za najbolja ostvarenja u filmskoj industriji u prošloj godini. Glavne nagrade, za najbolji film i najbolju režiju, uključujući i nagradu za najbolju glavnu ulogu, dobio je, kako su i mnogi predviđali, američki film »Nomadland«, odnosno redateljica Chloé Zhao i glumica Frances McDormand, koja je i jedna od producentica nagrađenoga filma. Drugi najuspješniji film po broju nominacija i nagrada Američke akademije jest francusko-britanska drama »The Father« (Otac) koji je zaslužio nominaciju za najbolji film, najbolju montažu (Yorgos Lamprinos), najbolju scenografiju, najbolju sporednu glumicu (Olivia Colman), a pobijedio je u kategoriji za najbolje prilagođeni scenarij (Christopher Hampton i Florian Zeller) i najboljega glavnoga glumca (Anthony Hopkins). Tako je Hopkins, s napunjene 83 godine, zaslužio i status najstarije osobe u povijesti koja je dobila glumačkoga Oscara.

Potraga za satom

U središtu je radnje Anthony (Anthony Hopkins), 80-godišnjak koji živi sam u svom londonskom stanu.

Drugi najuspješniji film po broju nominacija i nagrada Američke akademije jeşt francusko-britanska drama »The Father« (Otac), a Anthony Hopkins, s napunjene 83 godine, zaslužio je i status najstarije osobe u povijesti koja je dobila glumačkoga Oscara

Na prvi pogled Anthony je vitalan starac koji nema nikakvih težih zdravstvenih problema. Međutim, njegovo ponašanje i reakcije u interakciji s drugim ljudima polako i suptilno gledatelja uvode u svijet teškoća osoba koje pate od posljedica demencije. Na primjer, Anthony stalno zaboravlja gdje mu je sat, što je jedan od pokazatelja da ima smetnje pamćenja. Kada mu u posjed dođe njegova kći Anne (Olivia Colman), postaje vidljivo da Anthonyja uzrujava činjenica da više ne može živjeti potpuno samostalno i da mu je zato potrebna tuđa pomoć. Njegove promjene raspoloženja prelaze učestalost i raspon onoga što bi se obično smatralo normalnim i prihvatljivim i zato postaje sve jasnije da je bolest uznapredovala iako su simptomi još relativno blagi. Kasnije na vidjelo izlazi i njegova dezorijentiranost u vremenu i prostoru te nemogućnost prepoznavanja osoba s kojima je u svakodnevnom kontaktu – što su naznake uznapredovale Alzheimerove bolesti, to jest da je bolest već znatno oštetila Anthonyjev mozak iako se to u filmu nigdje izričito ne spominje.

Život u labirintu

Koscenarist i redatelj Florian Zeller odradio je sjajan posao u prikazivanju kaosa kroz koji prolaze oboljeli od demencije, posebno što se tiče prijelaza iz blage u uznapredovale faze bolesti. Ključna je stvar u tom prikazu pripovijedanje iz perspektive oboljele osobe koja pati zbog gubitka kognitivnih sposobnosti. Pritom sve češća i sve teža dezorijentiranost neizbježno uzrokuje sve veće frustracije i strahove, zbog čega se sve češće i intenzivnije javljaju pitanja kao što su: »Gdje su moje stvari? Tko su ovi ljudi koji dolaze u moj stan? Je li to stvarno moj stan i gdje se uopće nalazim?« Cijeli taj proces pogoršanja Anthonyjeva stanja događa se u istom stanu koji se ipak postupno mijenja i postaje neka vrsta labirinta u kojem se stanar sve teže snalazi. Zeller je to uspješno izveo koristeći se filmskim setom koji je lako adaptirao i mijenjao prema potrebama scenarija. Tako je na vrlo efektan i prilično originalan način gledateljima dočarao što se događa u glavama onih koji su oboljeli od demencije.

Teški izazovi za skrbnike

Iako je priča o Anthonyjevoj bolesti ispričana iz perspektive osobe koja je oboljela od demencije, nije zanemarena ni perspektiva članova obitelji i njegovatelja. Dapače, zahvaljujući odličnoj glumačkoj ekipi, vrhunskomu scenariju i imaginativnomu filmskomu setu, ispričana je slojevita i potresna priča o bolesti koja pogađa sve: i oboljele osobe i one koji se brinu za njih.

Iako to nije izričito uključeno u Zellerov filma, za bolje razumijevanje širega konteksta važno je spomenuti da oni koji njeguju oboljele od demencije češće umiru prije svoga oboljeloga supruga ili supruge zbog iscrpljenosti. Naime, za brigu o jednoj osobi oboljeloj od demencije u prosjeku je potrebno 2,4 njegovatelja jer je u uznapredovalim fazama bolesti nužna svakodnevna medicinska skrb i cjelodnevna pažnja. Jedan od najtežih izazova za skrbnike je faza u kojoj su osobe oboljele od demencije nemirne i ponekad fizički agresivne prema drugim ljudima. Fizički mobilne osobe koje su zbog gubitka kognitivnih sposobnosti dezorijentirane često se izgube kada se udalje izvan svoje kuće, a ponekad odlutaju u prirodu i, ako ih se na vrijeme ne locira, mogu izgubiti život zbog dehidriranosti ili vremenskih utjecaja.

Razbiti stigmu srama

Sve to (i još mnoge druge stvari vezane uz posljedice demencije) velik je teret za članove obitelji, a taj teret neki moraju nositi sami, i to godinama. Uz sve to, nažalost, još uvijek je prisutna i socijalna stigma i određena mjera srama i osjećaja krivnje jer se još na demenciju gleda kao na isključivo psihijatrijsku bolest. Iako su znanstvena istraživanja jasno i nedvosmisleno pokazala da demencija nastaje zbog organskih promjena na mozgu koje su zasad neizlječive, ipak se na njihove simptome gleda s nepovjerenjem ili, što je još gore, podsmijehom.

DRUGO IME | Kazališna adaptacija
Francuski dramaturg i redatelj Florian Zeller adaptirao je svoj scenarij za kazališnu predstavu »Le Pere« (Otac), uz pomoć svoga prijatelja i suradnika, američkoga scenarista Christophera Hamptona (»Opasne veze«, »Iskljupljenje«) i plod je te suradnje film »The Father« (Otac). Za film koji je snimljen na engleskom jeziku prekrstio je svoga glavnoga junaka Andrea u »Anthonyja« jer mu je inspiracija bio legendarni britanski glumac Anthony Hopkins, koji je nakon kratkoga nagovaranja prihvatio Zallerovu ponudu da preuzme glavnu ulogu, što se pokazalo punim pogotkom.

 

Čudo skromnosti

Zbog toga je Zellerov film vrlo važan i vrijedan, a posebno za sredine u kojima još ima previše neznanja i predrasuda prema demenciji i svima onima koji zbog nje pate (i oboljeli i oni koji se za njih brinu). Zelleru je za tako kvalitetan uradak, prema vlastitom priznanju, pomoglo osobno blisko iskustvo jer mu je, u njegovoj 15. godini, od demencije oboljela baka s kojom je bio vrlo blizak. S obzirom na produljeni životni vijek i druge faktore, moguće je očekivati da će većina, prije ili kasnije, u obitelji ili među poznanicima susresti nekoga tko je obolio od demencije ili je povezan s nekim oboljelim, što je još jedan, dodatni razlog zbog kojega je Zellerov film pravo blago koje nadilazi domenu dramskih umjetnosti. U doba skupih spektakala o superjunacima s nadljudskim moćima i sposobnostima pravo je osvježenje i svojevrsno čudo da smo dočekali jedan, produkcijski gledano, tako jednostavan i skroman film, koji u mnogom nadilazi te okvire i može pomoći da s više razumijevanja i prihvaćanja ljudi gledaju na sve koji trpe zbog demencije.

IZVORPrilika br. 5/2021.
Prethodni članakSUPER-CIKLUS GENERALISIMUS Je li na pomolu nova inflacija?
Sljedeći članakŠTO KRIJE FRANJEVAČKI »MUZEJ MAGIJE« NA SVETOM DUHU? Prvi hrvatski muzej koji će posjetitelje educirati o opasnostima praznovjerja, okultnih i magijskih praksa