Ivan Armanda
Dva najstarija životopisca bl. Ozane Kotorske, njezini suvremenici anonimni Kotoranin i talijanski dominikanac o. Serafino Razzi, pišu da je rođena u selu Komani, ali ne navode datum. Budući da je poznato da je preminula 27. travnja 1565. u 72. godini, lako je zaključiti da je rođena 1493., no datum ostaje nepoznat. Krsno joj je ime bilo Kata, a navodno prezime Kosić u izvorima se ne spominje, baš kao ni imena roditelja. O njezinoj obitelji zna se samo da su bili pravoslavne vjere, što je o. Serafino Razzi, temeljem iskaza onih koji su ju poznavali, jasno izrazio riječima: »Njezina rodbina bijaše kršćanska, ali zahvaćena sektom Grka zvanih Rašanima, koji se u mnogim stvarima ne slažu s Rimskom Crkvom, te ih mi danas držimo šizmaticima.«
Propovijed o Kristovoj muci kao poticaj
Djetinjstvo je u rodnom selu provodila čuvajući ovce, a viđenja su ju potaknula na savršeniji kršćanski život. Majka ju je 1507. odvela u Kotor, gdje je kao sluškinja primljena u kuću plemića Aleksandra Buće. Pobožnost koju je primila u obitelji u Kotoru se razvila, osobito u susretu s brojnim uređenim crkvama i svećenicima koji su u njima slavili liturgiju, ali i zahvaljujući ozračju u obitelji Buća, iz koje je poteklo nekoliko istaknutih dominikanaca. Vjerojatno je duže razmišljala o stupanju u redovnički stalež, a konačni poticaj dobila je dok je jedne godine na Veliki petak slušala propovijed o muci Kristovoj. Odlučivši živjeti kao rekluza (zazidana djevica), savjetovala se s nekom pobožnom ženom Slavkom te s franjevcem Tomom Grabonjom (Grubonjom) i dominikancem Vinkom Bućom. Oni su potom s biskupom Tripunom Bizantijem dogovorili da joj dopusti nastaniti se u ćeliji uz crkvicu sv. Bartolomeja.
Premda godina ulaska u ćeliju nije zabilježena, posredno se temeljem izvora može zaključiti da se to dogodilo 1514. ili 1515., kada je imala 21 godinu. Pretpostavlja se da je na dan ulaska u ćeliju ujedno stupila u Treći dominikanski red i dobila ime s. Ozana, u čast dominikanki Ozani Andreasi, preminuloj u Mantovi 1505. godine, čije je štovanje papa Lav X. odobrio u siječnju 1515., dakle baš one godine kad je Ozana vjerojatno stupila u ćeliju.
Bijeli škapular
Godine 1521. potres je oštetio Ozaninu ćeliju pa se preselila uz crkvu sv. Pavla, koju su dominikanci godinu prije toga zajedno sa samostanom uz nju darovali klauzurnim sestrama dominikankama. Taj podatak opovrgava tvrdnje da je Ozana utemeljila samostan sv. Pavla. On je postojao i prije nego što se buduća blaženica doselila u ćeliju uz samostansku crkvu. S druge strane najstariji životopisci pripovijedaju da se oko Ozane okupilo nekoliko uglavnom plemićkih djevojaka, kojima je postala duhovnom majkom. Poučavala ih je pravilima Trećega dominikanskoga reda, upućivala u redovnički život i molila s njima. Najviše ih je izgrađivala vlastitim primjerom, pa je njezina zajednica dominikanskih trećoredica ubrzo postala primjer skladne i uzorne redovničke obitelji.
Glas o tome došao je i do Rima, odakle im je potkraj 1547. stiglo dopuštenje da smiju nositi bijeli škapular i uživati povlastice inače rezervirane za klauzurne dominikanke. Kako je njezino ime pogrješkom bilo ispušteno iz toga dokumenta, 1. svibnja 1548. novim dokumentom i Ozani su dodijeljene iste povlastice. Spomenuti su dokumenti vrlo važni jer dokazuju da Ozana i djevojke koje su se oko nje okupile nisu bile klauzurne dominikanke u samostanu sv. Pavla jer im u tom slučaju ne bi trebalo posebno dopuštenje za nošenje blagoslovljenoga škapulara, sastavnoga dijela odjeće klauzurnih sestara dominikanki, i za uživanje povlastica rezerviranih za klauzurne sestre jer bi stupanjem u klauzurnu zajednicu i polaganjem zavjeta na redovit način postale dionice tih povlastica. No budući da Ozana i njezine sestre nisu bile klauzurne dominikanke, nego dominikanske trećoredice, učinjena je spomenuta iznimka.
Sve to otvara put za ispravno shvaćanje uloge bl. Ozane u povijesti samostana sv. Pavla. Ona se, kao rekluza i dominikanska trećoredica, nastanila u ćeliji uz samostansku crkvu, gdje su joj se pridružile djevojke iz plemićkih obitelji. Dopustivši im nositi škapular i uživati povlastice rezervirane za klauzurne sestre, vrhovna uprava Dominikanskoga reda učinila je prvi korak u spajanju zajednice Ozaninih trećoredica i klauzurnih sestara dominikanki u samostanu sv. Pavla. No to se sigurno nije ostvarilo za Ozanina života.
Na glasu svetosti
Najstariji Ozanini životopisci pripovijedaju o njezinu krjeposnom životu, pobožnosti, mističnim viđenjima, daru proroštva i čudima koja su se dogodila po njezinu zagovoru. Osobito je štovala muku Kristovu i bila pobožna prema dušama u čistilištu, izrađivala je crkveno ruho i uzdržavala se prinosima vjernika. Vjernici su joj se preporučivali u molitve, nazivali su ju »učiteljicom mistike« i »trubljom Duha Svetoga« jer je mnogima dijelila korisne savjete te »djevicom miriteljicom« i »anđelom mira« zbog posredovanja među zavađenim stranama.
Dana 27. travnja 1565., dok su joj čitali o muci Kristovoj iz Ivanova evanđelja, poljubivši raspelo koje je držala u rukama, Ozana je podignula oči prema nebu i preminula s blagim osmijehom na licu. Sljedeće godine dubrovački benediktinac Bazilije Gradić u djelu »Libarze od dievstva« pisao je o njezinu životu, pokorničkom duhu i glasu svetosti, a talijanski dominikanac Serafino Razzi objavio je 1592. u Firenzi, samo 27 godina nakon Ozanine smrti, njezin prvi životopis.
Sto godina nakon smrti gradske su ju vlasti 1665. uvrstile među nebeske zaštitnike Kotora, a 1685. uputile su molbu Svetoj Stolici da se proglasi blaženom te je u tu svrhu bio pokrenut kanonski postupak. Na poticaj dominikanca Anđela Marije Miškova postupak je ponovno proveden u Kotoru od 1905. do 1907. te je Sveta kongregacija za obrede 20. prosinca 1927. potvrdila njezino štovanje od pamtivijeka, što je papa Pio XI. sljedećega dana odobrio. Time je Ozana beatificirana, postavši prva hrvatska blaženica. Snažan pečat njezinu štovanju dala je činjenica da joj je tijelo ostalo neraspadnuto te se danas čuva u sarkofagu na bočnom oltaru zborne crkve sv. Marije u Kotoru. Kako i pravoslavci rado dolaze moliti pred njezine relikvije, Ozanino je štovanje poprimilo ekumenski značaj.
Poziv na povlačenje u ćeliju
Već u Ozanino, a osobito u suvremeno doba pozornost plijeni činjenica da je 51 godinu živjela dobrovoljno zatvorena u malu ćeliju, prvo uz crkvu sv. Bartolomeja, a potom uz onu sv. Pavla. Taj se fenomen može razumjeti samo ako se gleda očima vjere u Isusa Krista. Pritom treba imati na umu da je bl. Ozana pripadala Dominikanskomu redu, koji je svoje djelovanje i poziv opisao krilaticom »contemplare et contemplata aliis tradere«, odnosno »razmatrati i plodove razmatranja dijeliti drugima«. To dominikansko geslo najbolji je sažetak i poruka Ozanina života jer se u skrovitosti svoje ćelije posvetila neprestanomu razmatranju otajstva Isusa Krista, hraneći svoj duhovni život molitvom i euharistijom, kojoj je svakodnevno prisustvovala s prozorčića svoje ćelije koji je gledao na oltar samostanske crkve.
Potom je plodove razmatranja dijelila s ljudima koji su svakodnevno dolazili na prozorčić koji je iz njezine ćelije gledao na ulicu. Tako je u najdoslovnijem smislu živjela dominikansko geslo razmatrajući i dijeleći plodove drugima. Iz toga proizlazi da primjer bl. Ozane nipošto nije samo lijepa i zanimljiva priča iz prošlosti, jer blaženica svojim primjerom poziva na povlačenje u ćeliju, ali ne kamenu sa zazidanim vratima i željeznim rešetkama na prozorima, nego onu koju treba potražiti u svojoj nutrini. Drugim riječima, poziva sve da se u skrovitosti vlastitoga srca, kroz molitvu i razmatranje, približe Kristu, kako bi potom Krista vlastitim životom svjedočili i djelatnošću drugima donosili. Stoga je njezina poruka o povlačenju u ćeliju univerzalna i bezvremena za kršćane, neovisno o tome pripadaju li nekoj redovničkoj zajednici ili ne.
