Brojne slike u evanđeljima koje su preuzete iz svakodnevnoga života ljudi služe evanđelistima kako bi prikazali čovjekov odnos s Bogom. Na taj način govoriti o Bogu i njegovu odnosu s čovjekom te čovjeku i njegovu odnosu s Bogom postaje nekako lakše. Stoga evanđelist Ivan poseže za slikom kako bi čovjeku slikovito prikazao njegov odnos s Bogom, ali i s drugim ljudima; slikom ovčinjaka i pastira.
Uzajamni odnos pastira i ovaca
Ivanu je važno uputiti na to da su ovce one koje pastir uistinu poznaje, a i one istinski poznaju njega. Njihov je odnos uzajaman. Međusobno osluškuju glasove drugih. On ih poznaje imenom i svojstvima koje svaka ima, a one poznaju njegov glas. Taj im glas ulijeva povjerenje te za njim idu. I druge glasove one mogu čuti, no za njima se ne će uputiti jer te glasove ne osjećaju svojima. Ti im glasovi, koliko god bili zanimljivi, ne ulijevaju povjerenje. Pastirov glas ovce osjete svojim te se s njime mogu poistovjetiti i za njim poći. On pak ide pred njima jer vidi da ih treba voditi.
Taj pastir u Ivanovu je tekstu prikazan i kao onaj koji u ovčinjak ulazi na vrata, a ne nekim sporednim putovima. Drugim riječima, pastirov prilazak stadu zbiva se u jasnoći njegova hoda. On zna tko je i što čini. Svoj identitet ne krije, a ovce to također znaju. Kradljivac tako ne čini. Njegov prilazak stadu niti je jasan niti je iskren. I to svi osjete. Namjere mu nisu čiste.
Sve do sada rečeno važno je još jasnije, odnosno konkretnije primijeniti na praktični život vjernika. Prva točka konkretizacije Ivanova evanđeoskoga ulomka tiče se uzajamnoga odnosa pastira i ovaca. Tek uz uzajamnost može se govoriti o istinskom vodstvu i stvaranju zajedništva na čelu s pastirom. Poznavanje drugoga i međusobno darivanje jednih drugima bit će ključ opstanka svakoga dubljega odnosa između ljudi međusobno, a onda i između ljudi i Boga. Samo dakle oni koji ulazeći u odnos s nekim žele sebe izručiti drugomu na način uzajamnoga darivanja drugomu u tom će odnosu opstati. Odnos o kojem je riječ nije nužno odnos muža i žene, nego je odnos svakoga međusobnoga povezivanja ljudi i usmjerenosti jednih na druge. Jer ako se ne osjeti iskrenost i predanje, odnosi, kako god se oni nazivali, počnu sve više blijedjeti te jednostavno vrlo brzo prestaju. Jedino će odnos poznavanja, a u tekstu je to naznačeno govorom o poznavanju nečijega imena, dovesti ljude do istinskoga zajedništva i ispunjenja.
Ime pak u samom biblijskom tekstu uvijek stoji kao oznaka za osobu, tj. ono što ona u sebi jest. Doći do toga bit će vrlo važno. Osobito pak između onih koji žele stupati u bračnu vezu. Ako prije braka nije došlo do istinskoga upoznavanja drugoga i drugačijega, bračni će odnos s vremenom postajati težak te će stremiti k propasti. Nažalost primjera za to sve je više.
Dobre namjere i čistoća srca
Druga točka konkretizacije Ivanova teksta jest govor o transparentnosti pastira te o njegovu jasnom postupanju prema povjerenomu mu stadu. Podsjetimo, pastir u ovčinjak ne ulazi nekim pokrajnjim putovima, nego ulazi na vrata. Drugim riječima, ta slika primijenjena na odnos ljudi međusobno danas i ljudi s Bogom označava jasnoću pristupa i ponašanja prema ljudima. Svatko voli jasne ljude koji prema drugima ne nastupaju s figom u džepu. Takvi su ljudi poštovani jer su jasni, vedri, konkretni u onome što čine. Nema nekoga velikoga kompliciranja, nego se odnosi grade uistinu transparentno. Razlog za to su dobre namjere i čistoća srca.
Tek onaj koji živi i radi iz čista srca bez nekih skrivenih namjera prema drugomu moći će i ostvarivati zdrave međuljudske odnose te u skladu s tim i sam biti u životu zadovoljan. Pretpostavljat će to, jasno, želju da se bude takav, ali i svojevrsni rizik. Naime biti s nekim potpuno iskren i jasan nije uvijek jednostavno, a osobito ako netko već ima negativnih iskustava. Tada su jasnoća i iskrenost teški, no na duge su staze isplativi. Pokazuje to sam Krist koji je dugoročno uspio u životu. Svoju iskrenost i jasnoću života, gledano ljudskim očima, skupo je platio. Međutim, unatoč tomu, u njegovu se načinu života i ponašanju prema drugima ipak i danas žele ogledati mnogi te nasljedovati njegov model.
Dok slave četvrtu vazmenu nedjelju, odnosno Nedjelju Dobroga Pastira, koja je ujedno dan molitve za svećenička i redovnička zvanja, vjernicima preostaje zastati i moliti za jasnoću vlastitoga identiteta i što jasniji način postupanja prema drugima. Jer što je svećenik ili pak redovnik (redovnica) ako ne onaj koji druge ljude želi poučiti iskrenim odnosima prema drugima, a u skladu s tim i iskrenomu odnosu prema Bogu? Valja nam učiti se tomu neprestano.
