Prizori do temelja porušene crkve Uzvišenja svetoga Križa u Kravarskom bili su među najsnažnijim svjedocima siline petrinjskoga potresa 2020. godine koji su obišli zaslone diljem Hrvatske i svijeta. Uz žažinsku, crkva u Kravarskom bila je jedna od potresom najteže pogođenih crkava Sisačke biskupije. No kada smo na ovogodišnju Bijelu nedjelju pohodili Kravarsko, svaka je cigla bila ponovno na mjestu. Na toplom proljetnom suncu blistala je nova fasada. Čula se pjesma, radost i dječji smijeh.
Bijela nedjelja odnedavno je veliki dan za župnu zajednicu u Kravarskom. Upravo je na prvu nedjelju nakon Uskrsa sisački biskup Vlado Košić 2023. godine posvetio novoizgrađenu župnu crkvu u Kravarskom. U vremenu kada se uza svu tehnologiju prosječne obiteljske kuće grade i po nekoliko godina zaista zvuči nevjerojatno da je crkva u Kravarskom ponovno podignuta u samo četrnaest mjeseci! I to u istom onom obličju kao i prije potresa – s prostranom glavnom lađom i svetištem, velikim korom, orguljama, visokim zvonikom… Temelji župne crkve možda jesu bili poljuljani, pa i napukli u razornom potresu, no župna je zajednica pokazala da ju drže čvršća duhovna uporišta.
Župnik Hrvoje Zovko: »Kao svećenik u ovoj župi zaista nailazim na potporu vjernika. Bilo da je riječ o nekim duhovnim inicijativama koje želim pokrenuti, bilo da je riječ o nekim događanjima u kojima je potreban i fizički rad (…) Ljudi su svoje ruke i talente spremni darovati župnoj zajednici«»Svećeniku nije teško djelovati u takvoj sredini«
»Moja je služba u ovoj župi započela u vrijeme kada je nova crkva već bila izgrađena, kada je samo trebalo urediti neke pojedinosti oko interijera i obnove župne kuće. Zaista sam došao u sredinu u kojoj su prethodni župnik i župljani sve pripremili i svećeniku nije teško djelovati u takvoj sredini«, govori nam mladi župni upravitelj Hrvoje Zovko. Župnika Sinišu Blatarića naslijedio je u kolovozu 2023. godine. Rodom je iz Siska, a nakon teološkoga studija i svećeničke formacije u Zagrebu u Rimu je završio studij liturgijskih znanosti.
»Kao svećenik u ovoj župi zaista nailazim na potporu vjernika. Bilo da je riječ o nekim duhovnim inicijativama koje želim pokrenuti, bilo da je riječ o nekim događanjima u kojima je potreban i fizički rad oko župe. Primjerice, kada je u proljeće potrebna košnja, nije ništa neobično da se za takvu zadaću odazove i po pedeset župljana. Sve to potvrđuje da je ovo kraj zaista radišnih ljudi koji su svoje ruke, talente i vrijeme spremni darovati svojoj župnoj zajednici«, dodaje župni upravitelj Zovko.
Obitelji s troje ili četvero djece nisu rijetkost
Župa ima i svoje redovite »strukture« – pastoralno i ekonomsko vijeće, Caritas, nekoliko zborova, aktivnu zajednicu mladih, tridesetak ministranata, obiteljsku zajednicu koja se okuplja jednom tjedno… »Upravo sam i kroz angažman članova obiteljske zajednice mogao posvjedočiti koliko su ljudi u ovim krajevima otvoreni životu. Kod nas još uvijek nije ništa neobično da obitelji imaju po troje ili četvero djece«, napominje župni upravitelj Zovko. Njegove riječi potvrdu imaju i u župnim statistikama: godišnje je u župi po pedesetak krštenja, krizmanika i prvopričesnika. Sprovoda je još uvijek otprilike isto toliko, no znak je nade pred budućnošću i svojevrsni trend doseljavanja u Kravarsko i ostala mjesta koja pripadaju župi. Za mnoge je mlade obitelji, čini se, boljim izborom postao život u ruralnoj sredini, gdje se može osigurati i prostraniji životni prostor, a opet i iskoristiti gospodarske blagodati koje donosi blizina Zagreba i Velike Gorice. Naime prva novozagrebačka naselja udaljena su od Kravarskoga nešto više od dvadesetak minuta vožnje automobilom.
Kao pravi blagoslov u pastoralu s mladima odnedavno se pokazao i ljetni kamp za djecu, dodaje nam mladi svećenik Zovko. Budući da redoviti pastoral često pomalo zaboravi na djecu u razdoblju između prve pričesti i krizme, još je u vrijeme prethodnoga župnika zaživio ljetni kamp. »To je uvijek veselo druženje kojemu se svi u župi raduju. Roditelji pripreme hranu i sve što je potrebno oko kampa, a onda djecu prepuste nama u župi. Tih nekoliko dana djeca su u kampu bez mobitela. Neke roditelje to isprva malo i zabrine, ali kada vide plodove toga, čak i sami počnu podupirati tu zamisao. Kampovi su uvijek tematski, pa smo tako prošle godine uzeli svetoga papu Ivana Pavla II.«, pojašnjava upravitelj župe Zovko.
Mladi u župi pronalaze ulogu i mjesto služenja
Kravarsko zasigurno pripada sredinama u kojima ne postoje zaprjeke okoline kada je riječ o svjedočenju svoje vjere, nadovezale su se dvije mlade župljanke Ema Kolarec i Matea Rovišan. Važno im je što je župa mjesto u kojem su prepoznati njihovi talenti i povjerene im uloge u kojima mogu konkretno služiti. »Biti prisutna u župi za mene je najbolji oblik služenja! Odmalena sam ovdje, prije sam i ministrirala, nastojim se uključiti u što više župnih aktivnosti. Davanje svojih talenata da bi se dalje naviještalo evanđelje pobuđuje u meni predivan osjećaj. I da, župna zajednica ima utjecaj na mene, ona me je oblikovala, tu sam naučila što znači živjeti vjeru. Sada kada se u nekim većim sredinama susretnem s vršnjacima koji možda i nisu u vjeri kao i ja, pokušavam pronaći načine kako im posvjedočiti radost koju i sama nosim. Mislim da nije potrebna nekakva teorija, nego prije svega svjedočiti svojim primjerom, dakle djelima i riječima. I moram priznati da s takvim pristupom dosad nisam nailazila na neugodnosti ili odbijanja među vršnjacima«, rekla nam je Ema Kolarec, koja je na Bijelu nedjelju u Kravarskom bila među župljankama koje su na svečanoj euharistiji sudjelovale u tradicionalnim narodnim nošnjama.
Mjesni je KUD snažan, razgranat. Nije rijetkost da i na smotrama folklora »ugrabi« kakvu hvalevrijednu nagradu ili priznanje. Sve udruge lokalnoga karaktera, od lovačkoga društva do vatrogasaca, gravitiraju prema župi. Uz narodne nošnje kao poseban ures za oltarom je na Bijelu nedjelju zablistala i skupina od dvadesetak ministranata. Svečano je slavlje predvodio svećenik Ivan Vučak. Rodom iz Vukovine, Vučak je kao dječak također često bio dio ministrantskoga vijenca u crkvi u Kravarskom pa mu je bila posebna radost »potegnuti« od dragoga Krašića, predvoditi misu, ali i nadahnutom propovijeđu nanovo »potresti« poznatu mu zajednicu.
»U svakom je pogledu taj razorni potres za nas bio izvanjska okolnost koja nam je bila nametnuta. No brzo smo se zbrojili i počeli djelovati. Mi smo sada ponosni da je to bila zadaća koja je povjerena upravo našoj generaciji. Mi doista jesmo u iznenađujuće kratku roku od četrnaest mjeseci nanovo podigli našu župnu crkvu. Ali nakon svega najveća nam je radost što u toj novoj crkvi vidimo djecu, mlade, mlade obitelji, život. Uzaludan bi sav naš trud bio ako bi ta nova crkva ostala samo crkva – a ne Crkva, što ona danas zaista jest«, rekao nam je Stjepan Kolarec, jedan od župljana aktivno uključenih u proces izgradnje nove crkve.
»Čak su nas i poneki crkveni oci gledali s čuđenjem kada smo im nedugo nakon potresa rekli da želimo novu crkvu u godinu dana. Ali mi smo kao narod takvi, svi mi Hrvati. Povežemo se, surađujemo samo kada zaista zagusti. Tako je zadnji put bilo u vrijeme Domovinskoga rata. I onda se u tom potresu nanovo rodilo i to naše zajedništvo. Upregnuli smo, okupili se, svatko je dao svoja znanja, ruke. I tako je crkva podignuta u četrnaest mjeseci. Mislim da svi mi koji smo bili u to uključeni sada možemo pojedinačno reći: ‘Hvala ti, Bože, što si odabrao baš mene za ovu ulogu’«, dodaje župljanin Kolarec. Pomagale su u obnovi na razne načine i državne i lokalne vlasti, no »tempo« su vodili mještani Kravarskoga.
»U nama živi kontinuitet vjernosti Bogu«
Župa u Kravarskom desetljećima je, pa i stoljećima ranije, bila jedna od župa koje nose cijeli crkveni dekanat, zapravo duh čitavoga kraja. Naime prvi spomen župe u Kravarskom seže u daleko 14. stoljeće. Sama župna crkva više je puta kroz povijest bila rušena i nanovo podizana. Zadnji veliki graditeljski podvig bio je 1874. godine, kada je izgrađena župna crkva koja je izdržala do Drugoga svjetskoga rata. Tada je ona teško stradala, a godinama su je polako obnavljali marljivi župljani, iako je u tim desetljećima postojao i snažan politički otpor, prijetnje i razna podmetanja vladajućega komunističkoga režima. Sva simbolika tihoga i molitvenoga otpora iz tih dana daje se sažeti u život i djelo Stjepana Povoljnjaka, mladoga svećenika iz Kravarskoga koji je 1944. nakratko i preuzeo upravljanje rodnom župom. Zbog njegova istaknutoga pastoralnoga rada dvije godine kasnije oteli su ga partizani u Odri, nedaleko od željezničke postaje, te ga mučili i ubili. Grob mu je danas u Kravarskom, a tiho i nenametljivo među župljanima raste broj onih koji se u molitvama utječu njegovu zagovoru.
Uz takvu bremenitu, a opet dičnu povijest, u razgovoru sa župljanima nakon nedjeljne mise postavili smo i pomalo provokativno pitanje. Nije li potres došao i kao škola poniznosti? Kako je, imajući iza sebe tako veliku povijesnu baštinu, bilo priznati da se samo nakon nekoliko trenutaka snažnoga potresa mora krenuti od nule?
»Pamtim taj prizor zvonika koji se urušio, to su bili prvi trenutci nakon potresa. Do toga trenutka sve se činilo dobro, a onda se odjednom mora krenuti od početka. No pokazalo se da nas ne čini samo naša povijest, nego da u nama živi kontinuitet vjernosti Bogu. Mislim da je većina među nama taj potres shvatila kao kušnju. A onda se pokazalo da je naše zajedništvo i radišnost velik blagoslov. Sada možemo reći – nije nas slomio komunizam, kao ni brojne druge teškoće prije njega, prošli smo u ovim krajevima i Domovinski rat, a odnedavno možemo reći da smo i uz Božju pomoć nanovo oživjeli nakon onoga potresa«, svjedoči nam župljanin Josip Zagorac.
Njegov imenjak Josip Jeleković složio se s tezom da život, ma kako se redovitim i mirnim možda čini u nekom duljem razdoblju, ipak može donijeti i nenadane škole poniznosti i trpljenja. »Govoriti o bilo kakvu životu, obitelji, zajednici – bez Crkve? Za mene to zvuči nemoguće. Tako su mene odgajali. Štoviše generacije naših očeva i djedova posvjedočile su to svojim životima. Nadamo se da je i naša generacija ovim graditeljskim podvigom također prenijela tu snagu vjere generacijama koje dolaze. Sada kada pogledam unazad, sve se čini nevjerojatnim. Nosio nas je neviđen entuzijazam – mi smo sve papire imali spremne prije nego što nam je Sisačka biskupija odobrila da idemo u projekt izgradnje nove crkve. Da nas se sada skupi pet-šest, tko zna bismo li u tako kratku vremenu uspjeli izgraditi jednu garažu, a kamoli ovakvu crkvu«, dodaje župljanin Jeleković.
»Ova je crkva izmoljena, Bog nam ju je darovao!«
Vremena je nakon mise bilo sve manje jer mirisi, pjesma, tambure i harmonika zvali su prema igralištu, gdje su se stotine župljana već okupile u agapeu. Preostalo nam je zabilježiti još nekoliko kratkih, ali oštroumnih poruka župljana iz Kravarskoga. »Možemo biti zahvalni Božjemu milosrđu – jer i sada izgleda nevjerojatno da se toliko stvari baš kod nas poklopilo da bi ova crkva bila podignuta«, dodao je i župljanin Danijel Petrac, koji u crkvi u Kravarskom – uz neke kraće prekide – orgulja od svoje 13. godine.
»I ne smijemo Vam zato propustiti reći jednu važnu stvar – ova je crkva izmoljena, Bog nam ju je darovao! Dok je bila u ruševinama, mi smo se ovdje okupljali u 12.20 u molitvi krunice, bez obzira kakve vremenske prilike bile, i vjerujemo da je i ta molitva dala ploda«, dodala je Anka Petrac, iz čije je obitelji došlo i jedno svećeničko zvanje. Da je Kravarsko zajednica koja počiva na čvrstim duhovnim temeljima i u kojoj se »ništa ne događa odjednom, bez molitve koja kreće od obitelji«, potvrdila nam je i Barbara Ivanjko Gvozdanić, iz čije je obitelji također došlo jedno svećeničko zvanje i još dvije redovnice. A kao onu ključnu misao, koja se u novinarskom žargonu voli nazivati »šlagvortom«, bilo je važno zapisati i promišljanje sakristanke Mladenke Tkalec: »Ove nedjelje, ali i svih drugih nedjelja, zaista je radost vidjeti da se u crkvi okuplja ovoliko života! Kad bi i Hrvatska krenula ovim putom, tko zna dokle bismo svi dogurali!«
Župa Uzvišenja svetoga Križa – Kravarsko
