Živjeti korizmu izazovno je svagdje, a posebno u srcu velegrada poznata po blještavilu, kozmopolitskom ugođaju i paleti mogućnosti, ali i velikom otuđenju, kakav je newyorški Manhattan. Na Manhattanu je, gotovo skrivena iza golemoga nebodera, i crkva s franjevačkim samostanom koja okuplja Hrvate. Vjeran je član te hrvatske katoličke zajednice već četiri godine i Marko Dumančić, hrvatskoj publici poznat po sjajnim ulogama u mjuziklima kršćanske tematike koje je upriličio ansambl »Kolbe«. Rado se odazvao na razgovor za Glas Koncila – gdje drugdje nego u ulici Broadway, u talijanskoj pekarnici Rosetta, preko puta kazališta.
Možete li nam približiti svoju životnu priču – koji su Vas životni i profesionalni putovi doveli do vjere u Boga?
Rođen sam u Zagrebu kao ratno dijete. Dok sam bio malen, moji su se roditelji vratili na Kupres i obnovili kuću, tako da sam ondje odrastao. U Zagreb sam se vratio kao osamnaestogodišnjak, na studij geodezije i geoinformatike. Uvijek sam pokazivao sklonost i talent za umjetnost. Tata me vozio u obližnje Livno na satove klavira jer Kupres, oštećen u ratu, nije imao glazbenu školu. Cijelo sam vrijeme bio aktivan član zbora. Moja je profesorica glazbene kulture u osnovnoj školi bila svijetla točka na putu; vidjela je u meni talent te me stalno »gurala« naprijed. Izišao sam iz svoje zone komfora jer mi je ona dala do znanja da moram. Moji su roditelji bili prirodoslovnih struka, a zbog svega što su prošli u ratu željeli su svojoj djeci osigurati život. Umjetnost nije dolazila u obzir kao zanimanje »jer od nje nema kruha«, što je realno istina ako se radi o slobodnom umjetniku. No u tome je ujedno strast. Roditelji su me potaknuli da upišem tehnički fakultet i odabrao sam geodeziju. Odrastao sam u katoličkoj obitelji. Od kada se sjećam, kao da mi je Bog usadio neku vrstu moralnoga kompasa, iako se u mojoj obitelji nije izričito govorilo o moralu – što treba, a što ne treba činiti. Tako me očuvao od poroka. Živjeli smo s bakom i djedom. Moji su roditelji s djecom možda premalo verbalno komunicirali. Pogotovo se nije govorilo o spolnom moralu. Meni je ipak bilo jasno da nije u redu ulaziti u predbračne odnose i flertove. Bilo mi je jasno da bi to značilo nepoštovanje druge osobe i sebe, da to nije čisto ni ispravno. Baka je bila ključna točka naše obitelji, pripadala je »čeličnoj generaciji« koja sada već izumire. Ključni je događaj u mom životu bio moj odlazak u Zagreb i bolest moje majke.
Kako je majčina bolest utjecala na Vas?
Tri je godine bolovala od tumora, do svoje smrti. Tijekom tih triju godina duhovno je sazrela te je svećenik na njezinoj samrti rekao: »Imate ovdje svetu ženu.« Ona mi je pokazala kako biti Božji; vodila nas je na duhovne obnove. Tata je umro godinu dana nakon nje. Dok sam živio u Zagrebu, na Vrbanima, došao sam u župu Duha Svetoga okupljenu oko crkve Sveta Mati Slobode, gdje su okupljanja mladih bila vrlo živa; don Damir Stojić držao je vjeronauk o teologiji tijela, a u petak bih išao na mise mladih koje je slavio isusovac Ike Mandurić. Sve što sam prije toga živio u duhovnosti tada mi je istinski »sjelo«. Duša je toliko upijala! Jako sam bio vezan uz majku. Imali smo milost da je kao obitelj ispratimo u vječnost. Tada sam vidio da mi ljudi nismo samo tijelo, nego i duh: majčino je tijelo propalo, a na njezinu licu ostao je osmijeh. Koliko god bilo teško, ta nam je milost dala nadu i snagu. Otac je jako volio majku i žrtvu koju je on podnio dok je bolovala uvijek ću pamtiti. Vidio sam visoku razinu ljubavi u njegovu ponašanju; izgubio je posao, a mama nije mogla raditi. Opet je Bog nekako providio za nas. Dok majka noćima nije spavala, on je bdio uz nju. Nikada se nije žalio. Nije puno govorio, nije pokazivao osjećaje, no svojim mi je ponašanjem sve pokazao. Sestra je došla u Zagreb, ja sam bio na četvrtoj godini fakulteta. Otac se razbolio, također od tumora, i u jednom mu je trenutku bila potrebna palijativna skrb. Razmišljao sam o privremenom odustajanju od fakulteta i odlasku na Kupres, gdje bih se brinuo za oca, no drugi su me uvjeravali da mu ne mogu pružiti potrebnu njegu. Tada sam čuo sam Božji glas i osjetio strahopoštovanje: »Ne boj se!« Nakon dva tjedna palijative u Novom Marofu otac je preminuo. Ljudi nisu mogli vjerovati da sestra i ja sve to doživljavamo kroz prizmu vjere. Bili smo mirni pa su mislili da uzimamo tablete za smirenje, no mi nismo ništa uzimali; naš je mir bio Isus Krist. Sve je to bilo na našu osobnu izgradnju, izišli smo iz toga jači. Zahvalni smo na ljudima koje nam je Bog slao. Radio sam u struci godinu dana. Sestra se udala. Moj put kroz ansambl »Kolbe«, u koji sam došao preko Stjepana Lacha, usmjerio me k profesionalnomu bavljenju mjuziklom.
Možete li s kolegama razgovarati o vjeri?
Koliko su uloge u mjuziklima »Život za život«, »Svetac svega svijeta« i »Uskrsli« utjecale na Vaš životni put?
Ljubav prema mjuziklima samo je rasla; želio sam pjevati, glumiti i plesati. Iskusio sam da se sve te grane umjetnosti mogu spojiti u jedno i donijeti publici lijepu poruku. Ovdje mi nedostaje duhovna dimenzija mjuzikla. Umjetnički izraz vrlo je lijep način evangelizacije. Kako sam utjelovio glavnu ulogu u mjuziklu »Svetac svega svijeta« o sv. Antunu Padovanskom, glavna me uloga potkovala tehnički, ali bio sam i duhovno pomazan. Bila je to čast, vidjeti koliko to na ljude djeluje pozitivno. To je definitivno gradilo i moje vještine i moju duhovnost.
Kako živite vjeru u newyorškoj svakidašnjici? Kako živite korizmu?
Hvala Bogu na našim franjevcima, koji vode hrvatsku katoličku župu na Manhattanu. Ovdje imamo hrvatsku crkvu sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela. Crkvu su izvorno izgradili Irci, preuzeli je Talijani, a sada je nazivaju »hrvatskom ljepoticom«. Odmah sam se aktivirao u župi – kao član zbora, čitač, kao dio zajednice. To je bila nova stuba koja me očuvala u ovom okruženju. Mogu posvjedočiti iz svojega iskustva; na umjetničkoj školi koju sam pohađao program je bio vrlo intenzivan, bio sam u napasti smanjiti post (postio sam srijedom), pa onda i molitvu, jer imao sam mnogo obveza, zbog čega se moja dnevna molitva smanjila na minimum. Tada me Bog dotaknuo. Shvatio sam da je to problem današnjice; Sotona maksimalno zaposli čovjeka, uzme mu vrijeme, što se čini dobrim, ali tada više nema vremena za molitvu. Tada sam »prerezao« i rekao: »Bože, ti si mi na prvom mjestu.« Počeo sam ići na klanjanje i svakodnevnu jutarnju misu, prije posla. Ušao sam u ignacijevske duhovne vježbe. Ili ću rasti ili ću stagnirati. Bog me konstantno poziva da se mijenjam, da radim na sebi. Taj rad na sebi dala mi je naša zajednica. Budim se ranije kako bih mogao moliti i meditirati. Može se. Važno je biti budan u ovom gradu, u kojem nas je individualizam obavio te ne vidimo ljude oko sebe, a ni sebe. Korizma je vrijeme intenzivnoga posta, molitve i budnosti, na što me Bog poziva. Ne možemo pomoći ni sebi ni drugomu ako ne vidimo sebe ni drugoga. Post pročišćuje, otvara osjetila i duhovne oči. Mogu posvjedočiti da post jača čovjeka u borbi protiv svih požuda, napasti i grijeha. Nekada se iznenadimo koliko možemo, samo treba odlučiti. Post je nažalost zanemaren. Pod utjecajem konzumerizma najčešće sebi pružamo isključivo ugodu. U New Yorku vrijedi upravo to načelo: »credit yourself« odnosno »ugodi sebi«.
Kako ste tijekom studija doživjeli newyoršku stvarnost?
Znali su mi reći: »A što ako ne uspiješ?« Tada bih pitao: »A što je uspjeh?« Iskustvo koje pruža ovaj grad i znanje koje sam stekao, to nikakav novac ne može platiti. Na tome sam zahvalan. Pitao sam se je li uspjeh dobiti ulogu na Broadwayu ili je uspjeh doći ovamo s jednim koferom i preživjeti. Došao sam ovamo sa 27 godina, kao izgrađena osoba, koja je htjela što više znanja. To se cijenilo. Ovdašnji profesori prilično cijene radnu etiku. Jako se cijeni i »kindness« – poštovanje s kojim se student odnosi prema profesorima i prihvaća uputu. Znanja umjetničkih tehnika koje sam dobio i poznanstva koja sam stekao vrlo su vrijedna. U meni su vidjeli potencijal i to mi je bio dovoljan znak da krenem dalje. Naravno da je bilo izazova. Vidio sam slabosti sustava, konstantno rivalstvo oko dobivanja uloga. Muškaraca je u ovoj struci manje nego žena, a broj je uloga podjednak pa im je lakše dobiti ulogu. Kada sam došao, vladao je COVID-19. Nisam bio upoznat s posebnim zamjenicama za »rodne identitete«. U njima se očitovala rodna ideologija. Kad bismo se poredali na početku nastave, morao sam reći: »Zovem se Marko Dumančić, moje su zamjenice on/njega«, da bi profesori znali kako me oslovljavati. Bilo je mladih kolega koji su bili zbunjeni pa su neki u semestru triput promijenili »rodne zamjenice«. Profesori starijega kova nekada bi ih »pogrješno« oslovili pa bi se ispričavali. Tada sam morao zamjenice staviti u svoj životopis i na profil na Instagramu. Definiraju li me zamjenice? Vidi se što sam i tko sam, da sam muškarac. Vidio sam zbunjenost mladih koji fluidnošću pokazuju svoju nestabilnost, vjerujući da će im to tobože donijeti prava i samoostvarenje. Iznenadio me podatak koliko je mladih u umjetničkim krugovima anksiozno i uzima antidepresive. Nisu svjesni identiteta koji je utemeljen u Bogu. Sada se rodna ideologije već pomalo razvodnila, više se toliko ne naglašava. Bilo je osoba koje su se namjerno oblačile kao suprotan spol i mijenjale frizure. One bi se koristile zamjenicama they/them, tj. oni/njih. Jednom sam se zbunio jer sam mislio da se to odnosi na više osoba budući da je they množina. Pogrješna zamjenica smatra se uvrjedom. U prvom valu uvođenja tih fenomena rodni su se identiteti isticali kao ono najvažnije, važnije od toga zašto smo na fakultetu. Vjerujem da se ta ideologija do sada već pomalo ispuhala. Stvari koje nisu utemeljene na zdravom razumu ne mogu dugo opstati.
Kako je tekao Vaš profesionalni put nakon studija?
Nakon studija još sam godinu dana imao studentsku vizu. To je vrijeme kada se čovjek mora dokazati i opravdati kako bi mogao tražiti sljedeću vizu, koju sada imam. Odmah sam počeo raditi. Dobio sam ulogu u jednom kabaretu, zatim smo dobio prvu »off Broadway« ulogu, pa zatim glavnu ulogu na Newyorškom festivalu kazališta – to mi je bio prvijenac. Radilo se o predstavi »Anne Frank«. Redatelj je pokušao prikazati suživot u vrijeme skrivanja Židova u Amsterdamu tijekom Drugoga svjetskoga rata. Bilo je zanimljivo izgraditi lik. Uslijedilo je nekoliko kabareta, reklama i predstava »Stay« s imigrantskom tematikom u Brooklynu, u kojoj sam glumio narcisoidnoga profesora. Bila mi je to najizazovnija uloga. Tijekom studija nisam htio biti ukalupljen u određeni tip uloge, htio sam glumiti sve, kako bih otkrio svoje granice.
Dobivaju li u newyorškim mjuziklima uloge uvijek najbolji?
U newyorškom svijetu mjuzikla svi su talentirani. Ono što nekoga istakne je »ono nešto«, duša koju udahnemo u tehniku. Tu dušu mi Hrvati imamo. Rekli su mi više puta da imam »ono nešto«, što nije glas ni pojava, što ljude dotakne. Tu sam četiri godine. Vidim da su prava manjina dovela do nove situacije u kazalištu. Prema ugovorima sindikata glumaca s Broadwaya (tzv. Equity ugovorima), unatoč kvaliteti, u nekim predstavama mora biti određen postotak bijelaca, crnaca, Indijaca i Azijata. I u razgovorima s profesorima i voditeljima audicija došao sam do zaključka da je kvalitetu zamijenila kvantiteta. Pragovi za upis na akademiju snizili su se. To ima veze s novcem koji ispada važniji od sposobnosti, ali i s ideologijom koja kaže da svi mogu sve i svi imaju pravo na sve. Primjerice, na fakultetu je bilo pretilih plesača. Zbog toga se morao promijeniti kurikul; nema više plesnih podupiranja kod kojih jedan plesač podiže drugoga jer bismo se mogli ozlijediti. Uvedene su kvote da bi se pokazalo da smo »naklonjeni različitostima«, da smo diverse. Ima mnogo predstava koje zbog toga ne uspiju; igraju mjesec dana ili nekoliko mjeseci na Broadwayu i ugase se. Umjetnost je medij za edukaciju, no može biti i kontraedukacija – kada se ideologije guraju kroz predstave. Valja primijeniti razum.
Više puta, kada sam gledao pozive na audicije, vidio sam precizne opise kandidata za pojedinu ulogu. Kada bih uočio da mi uloga prema opisu odgovara, na kraju bi pisalo da se traži osoba crne rase ili tzv. transrodna osoba. Na kraju često ne bih mogao naći ulogu. Teško da ću proći na audicijama jer nisam dio manjinâ. To bi mogla biti tema za zaseban intervju. Sustav kazališne umjetnosti ovdje je vrlo složen, a baš mi ne ide u korist.
Kazalište je živo. Ono se događa u trenutku. Kada svoje trenutačno stanje dajem publici, to je moja plaća. To znači da sam učinio nešto dobro. Moja emocija u nekom je potaknula emociju ili razmišljanje. Na sceni je moguće ispričati vrlo lijepu priču o pozitivnim vrijednostima.
Ovdje svaka predstava igra samo u jednom kazalištu. Njezin uspjeh ovisi o redatelju, skladatelju i tekstopiscu. Nažalost ima predstava koje su površne. Kad usporedim današnje mjuzikle s mjuziklima sedamdesetih i osamdesetih, sjetim se da je »Fantom u operi« igrao 35 godina na Broadwayu, osam puta tjedno – u kazalištu s više od 500 sjedala.
Važno je što je pisac i glumac htio reći, a ne tek tehnika izvedbe. Predstava »Ragtime«, koja govori o migraciji i rasizmu početkom 20. st., predivna je, u njoj nema ideologije. Upravo igra njezina nova postava. Drago mi je da još ima mjuzikala koji odišu kvalitetom. Mjuzikl »Hamilton« iz 2015. bio je revolucija: skladatelj Lin Manuel Miranda uveo je praksu da likove bijelaca s kraja 18. stoljeća mogu utjeloviti i umjetnici druge rase; Georgea Washingtona igra crnac, a tri sestre Schuyler igraju crnkinja, glumica žute rase i Latinoamerikanka. Tu je razbijen mit da kazalište mora biti povijesno vjerodostojno. Međutim treba biti oprezan; neki motivi trebaju ostati povijesni zbog vjerodostojnosti priče. Kao bijelac ne mogu proživjeti ono što su crnci proživjeli u najtežim vremenima, kao što ni crnci ne mogu proživjeti što su bijelci doživljavali. »Hamilton« je odličan mjuzikl s rap-glazbom, kako bi se u modernom žanru ispričala povijesna priča koja je prije svega edukativna. To je bio pametan potez. No taj je mjuzikl otvorio vrata razvodnjenosti koju vidimo danas – ideji da svi mogu sve.
Mislim da jest. Čini mi se da su opera i balet za stariju publiku. Mladi to više ne doživljavaju kao umjetnost, pogotovo u ovom gradu gdje je sve toliko ekspresivno, puno stimulansa. Predstave nastoje biti scenski što »proždrljivije«, da se tako izrazim.
Ponekad se pitam što drži ljude koji nemaju vjere. Vidim da se bore, da padaju. Umjetnici traže ispunjenje u hiperproduktivnosti koju ovaj grad nameće. Čovjek osjeća grižnju savjesti ako se odmara. No tijelo poruči čovjeku kada treba stati. Individualizam kaže: »Konzumiram ono što mi treba.« Međutim dođe vrijeme kada čovjek klone jer vidi da nema čvrstoga temelja, nego konzumira usputne stvari. Puno je umjetnika na lijekovima, na antidepresivima. Anksioznost je postala svakidašnjica. U gradu se osjeća nešto što bih opisao kao kolektivni stres.
Ljudi New York vole ili ne vole, mogu se s njim nositi ili ne mogu. Novi gradonačelnik Mamdani dao je mnoga obećanja, npr. da će prijevoz biti besplatan, a cijena prijevoza povećala se. On je kratko gradonačelnik pa se još ne može suditi o uspješnosti njegova mandata, ali primijetio sam da se broj muslimanki koje nose hidžab povećao od kada je postao gradonačelnikom. U New Yorku su svakako pozitivne goleme mogućnosti. Danas čovjek može izgubiti posao, a sutra pronaći drugi. Samo se treba dokazati. Toliko je oblika umjetnosti koji se mogu iskusiti, toliko je kazališta. Međutim za New York je specifična otuđenost. Na prvu je sve lijepo, ljudi su spremni nasmiješiti se i pohvaliti drugoga, no osjeti se da je to samo na površini. Odnos koji ljudi doista gaje više je: »Ne mogu ti vjerovati.« Jasno, ima onih za koje to ne vrijedi. Individualizam je problem današnjice svagdje, ne samo u New Yorku. Iz njega proizlazi nedostatak obzira; ljudi vide samo sebe. Kao dijete koje je odraslo na selu i kojemu nedostaje priroda iskusio sam ovdašnji tempo života kao »mlin« koji samelje pojedinca. Američki se san promijenio. Naši Hrvati, koji su došli ovamo devedesetih, do danas su se ostvarili i dobrostojeći su. Međutim zavladao je materijalizam i konzumerizam. Danas je puno teže doći i živjeti ovdje nego tada. Da bi radio ono što doista želi, čovjek mora najprije zadovoljiti temeljne potrebe, a to je vrlo skupo. Dosta kolega koji su ovamo došli vratilo se u svoje matične zemlje. Povratak je i moja želja, no otvoren sam Božjim putovima i poticajima. U vrevi ovoga grada vraćam se hrvatskoj zajednici. Pojedinac je bez zajednice mnogo ranjiviji.
