Gladan sam Kruha Božjega, mesa Isusa Krista; čeznem da pijem njegovu Krv, dar beskrajne ljubavi. (Sveti Ignacije Antiohijski)
Postoje ljudi koji brižljivo čuvaju uspomene na bližnje od kojih ih je rastavila smrt. Takvi od zaborava čuvaju riječi koje im je preminula osoba često govorila, navike i geste koje su ju obilježavale, pa čak i boju njezina glasa. Ne žele dopustiti da išta od nje propadne, pa čuvaju i sve stvari koje su od nje dobile kao posebnu dragocjenost. Sve ih drže u blizini i na posebnu mjestu kako bi svoje sjećanje održali živim.
I kršćani tako oduvijek čuvaju sve što je povezano s Isusom Kristom, što pokazuje i primjer tjelesnika. Običnu čovjeku taj je izraz možda nepoznat, ali ne i svećeniku. Tjelesnik ili korporal kvadratičan je komad bijeloga lanenoga platna na koji se za vrijeme euharistijskoga slavlja stavlja kalež i posuda za hostije. Ako se koji komadić hostije slučajno odlomi, završit će na tjelesniku, koji će svećenik kasnije vješto pregledati, čuvajući dostojanstvo svakoga, pa i najmanjega komadića Kristova Tijela. Zbog takva se dostojanstva tjelesnik pere zasebno od ostatka liturgijskoga ruha: posebno je to platno jer na njemu stoji Kristovo tijelo i krv. No i svaki je čovjek svojevrsni živi tjelesnik: Krist na nj silazi po blagovanju gozbe Riječi i Tijela.
Marija je na poseban način bila Božjim tjelesnikom. Ona je Boga nosila u svom krilu i brižno ga čuvala: povijala ga u pelene, hranila svojim mlijekom i upravljala mu riječi pune topline i brižnosti. No Marija je u svom srcu čuvala i njegove riječi, ne dopustivši da ijedna od njih padne na tlo nebrige i nemara, kako svjedoči evanđelist Luka. O kada bi čitav čovjekov život bio tjelesnik – kada bi čovjek brižno čuvao svaki komadić Kristova tijela i riječi…
