Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju američki ekonomski stručnjak Richard Thaler, bihevioralni ekonomist, analizirao je procese donošenja odluka kupaca i potrošača, ukratko svih ekonomskih odluka vezanih uz potrošnju, uz primjenu psihološki realističnih pretpostavka, istražujući posljedice ograničene (i)racionalnosti društvenih preferencija i nedostatka samokontrole (navodi se u obrazloženju nagrade).
»U cjelini gledano, doprinosi Richarda Thalera izgradili su most između ekonomskih i psiholoških analiza donošenja pojedinačnih odluka«, objavio je Odbor za dodjelu nagrada Švedske kraljevske akademije znanosti.
On se našalio kad je primio nagradu rekavši: »Potrošit ću taj novac racionalno.« To je zaista znakovito da se dodjeljuje Nobelova nagrada za »razumnost« u doba kada su mediji, reklama i PR-a (odnosi s javnošću) sveprisutni kao neko novo univerzalno božanstvo, kojemu se, čini se, većina zapadnoga svijeta klanja i slijepo mu vjeruje. Čini se da danas više nije bitno što je dobro, što loše; što je razumno, što nije; nego isključivo kako je nešto izgovoreno (»dobro« je ako je prezentirano i izgovoreno tako da čovjeka čini radosnim i izaziva ugodu; »loše« je ako uznemiruje i vrijeđa nečije osjećaje).
Čovjek je razumsko biće, to ga razlikuje od svih drugih stvorenja. Čovjek je osoba, stoga treba biti i postati to što jest. Dakle, ako se želi postati mudar upravitelj svoga novca, najvažnije je donošenje razumnih odluka – kritičko razmišljanje – uključivanje razuma u vezi sa svim, pa i novcem. Ali da bi se donosile razumne odluke vezano uz novac i sve u životu, svoj razum treba odgajati jer se inače zamuti i prepusti slučaju. Emocija i afektivnost, pa i nemar, onda zauzmu vodeće mjesto. Uključivanje razuma čin je odluke.
Htjeti biti svjestan – budan – lucidan. Kršćanski bi bilo točnije reći: biti u Božjoj prisutnosti. Dakle, iako možda čovjek nekada nije kriv jer se »navukao« na razna obećanja prodavača i medija, s druge je strane i kriv i odgovoran ako se nije naučio ili se ne želi naučiti, nego uporno izbjegava preuzeti odgovornost za vlastite odluke, iracionalnu potrošnju i stalno krivi nekoga drugoga (banku, državu, Crkvu, roditelje) za svoju financijsku i bilo koju drugu situaciju. Razumski možemo zaključiti da ta Nobelova nagrada ponovno dokazuje da znanost i vjera ipak govore istim jezikom.
