»Suvremeni čovjek pred ponudom spasenja« tema je ovogodišnjega Teološko-pastoralnoga tjedna koji se, u organizaciji zagrebačkoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta od 20. do 22. siječnja održava u Zagrebu. Za razgovor o temi Glas Koncila zamolio je franjevca dr. Ivana Majića, kojemu je kao svećeniku blisko naviještanje radosne vijesti o spasenju, a kao nekadašnji profesor književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, s posebnim sklonostima prema humanističkim disciplinama koje su u interakciji s književnošću, posebno filozofiji, dobro poznaje suvremena gibanja.
Mislim da je tema »Suvremeni čovjek pred ponudom spasenja« s jedne strane vječna tema naše vjere, a s druge strane možemo reći da nije riječ o temi koja bi u suvremenom svijetu bila popularna. Spasenje, kao prvo, nužno implicira želju za preobrazbom, želju za promjenom. Drugo, govoriti o spasenju u pravom smislu riječi ima smisla ako ima vjere. Ako nema vjere, onda se spasenje promeće u različita dostignuća našeg ovozemaljskoga kratkoga života. To može biti osobna karijera, uspjeh u svladavanju određenih vještina, jednostavno ostvarenje želje da se bude sretan, da se živi ispunjenim životom. Ovo posljednje je danas veliki zahtjev koji mnogi stavljaju pred sebe, premda se nameće pitanje što je to ispunjen život, kao i problem da mnogi nisu u stanju ispuniti vlastite ili kolektivne predodžbe o ispunjenom životu, što pak rađa frustracijama. Tako tema spasenja u svojoj nepopularnosti provocira pitanjem što je alternativa različitim rukavcima »spasenja« – kultu tijela, zdravom životu, samoispunjenju, osobnoj sreći u današnjem vremenu? Mislim da je ključna riječ pitanja o spasenju, a time i ovogodišnjega TPT-a, riječ »ponuda«: Bog nam izlazi ususret i nudi nam spasenje, ni na što nas ne prisiljava. Crkva sebe vidi kao onu koja je u službi te Božje ponude. Na čovjeku je, na svakom pojedinom čovjeku, kako će na tu ponudu reagirati, hoće li ići smjerom koji nam Bog nudi ili ne.
Svatko od nas bira način na koji živi svoj život. Isus Krist nam s jedne strane dolazi kao povijesna osoba, koja je živjela u jednom povijesnom kontekstu, i nudi nam svoju poruku. Kad bismo na tome stali, njegova poruka ne bi po sebi bila ništa relevantnija od poruke bilo kojega drugoga mudroga čovjeka. No Isus Krist dolazi nam prije svega kao – tako ću se izraziti – vidljivo načelo nevidljivoga Božjega djelovanja koje uključuje i naše stvaranje, naš unutarnji ustroj. Stoga nam daje i može nam dati kriterije po kojima možemo doseći ono za čime iznutra težimo. Svaka ovozemaljska ponuda spasenja dovodi nas, htjeli mi to ili ne, do određene frustracije. Stoga se te alternative stalno izmjenjuju: ljudi se oduševe za neku ideju, za neku ponudu »spasenja«, onda ih ona razočara, onda posegnu za drugom, pa za trećom, pa se vraćaju onoj prvoj… No Isusova je ponuda konstantna i vječno aktualna, premda nam se na prvi pogled ona čini apsurdnom: spasenje je u otvaranju Drugome, a onda i drugima. Ne dakle, »Spasi sam sebe«, kao što su Isusu dovikivali na križu, nego: stavi svoje spasenje u Božje ruke pokušavajući spasiti druge. Tu dolazimo do logike križa, žrtve, sebedarja. Smatram da, pitajući se kako danas naviještati Kristovu poruku spasenja, moramo »investirati« u ljudska traženja i u njihove frustracije lažnim ponudama spasenja kako bi otkrili pravoga Spasitelja.
Možda bi nas izraz »programiran« mogao odvesti na krivi put. Mi bismo željeli da je tako, da smo programirani za Boga po Kristu pa da sve, i vjera, i življenje u vjeri, i naviještanje vjere, i otvaranje drugih vjeri, ide gotovo automatski. No to bi bilo protiv Božje ljubavi i protiv slobode koju nam daje. U suštini Vašu tvrdnju ipak smatram točnom, samo bih možda radije rekao da su svi ljudi rođeni s čežnjom za Bogom, da je u sve ljude položeno sjeme kojemu jedino Krist i njegovo evanđelje mogu dati pravu vodu i pravu zemlju da bi raslo i donosilo plodove dostojne i ovoga svijeta i vječnosti.
No dok s jedne strane ne smijemo biti naivni pa odveć olako uzeti moć čovjekove grešnosti, moć navika i ovisnosti, moć ogrezlosti u grijeh, s druge nas strane ta usmjerenost prema Kristu i njegovome spasenju ispunja nadom i ne dopušta nam da potonemo u rezignaciju: nikakva lažna spasenja, nikakve ideologije, nikakva sekularizacija ne može do kraja u ljudima utrnuti potrebu za razvijanjem toga Božjega sjemena u nama.
Isus Krist i njegovo evanđelje mora nam biti temelj. Ako nam to nije temelj, onda više nismo vjernici i Crkva u pravom smislu riječi. No srž evanđeoske poruke jest u »spuštanju« Boga u ovaj svijet, u pohodu Boga čovjeku, i to svakom čovjeku uključujući i onoga koji je od mnogih već zaboravljen, baš taj je Bogu dragocjen. Crkva je u tom smislu Isusova produžena ruka u svijetu i povijesti, sakrament – znak i sredstvo – njegove stvarne prisutnosti pa uvijek mora ostati otvorena Isusovom načelu potrage za izgubljenim ovcama. To onda nužno uključuje dijalog sa svijetom, dijalog s ljudima, s ovim vremenom koje je jako individualizirano, sebično, sve više uvjetovano tehnikom. Dijalog je za mene želja da se uspostavi komunikacija. Nažalost, živimo u vremenu kad te želje nema, kad se maksimalno zatvaramo u sebe, kad mislimo da ćemo se spasiti ako se riješimo svih koji nam smetaju. Zapovijed ljubavi Crkvi jednostavno ne dopušta da se zatvori svijetu, a posebno pojedincima koji su frustrirani neispunjenim obećanjima svjetovnoga »spasenja«. Nema sumnje da njegujući tu otvorenost Crkva i teologija služe svijetu, pomažući ljudima da se vrate istinskoj komunikaciji koja je temelj suživota i društva.
Mislim da je realna mogućnost »gubljenja« adresirana na skupu kroz govor o dvije opasnosti. Jedna je neognosticizam, tj. interiorizirano, intimističko doživljavanje Isusa Krista kao da je on aktivan samo za mene, ili pak za usku skupinu odabranih, za duhovnu elitu koja nema potrebe za drugima, a onda ni za komunikacijom s drugima. Po Isusu Kristu spasenje nije moguće bez drugoga. Druga je pogrješka neopelagijanizam, uvjerenje da sami možemo postići spasenje, određenim vježbama, disciplinom. Neopelagijanizam se u životu Crkve može iskazivati kao pretjerani aktivizam, usredotočenost na strukture, autoreferencijalnost, traženje uspjeha pod svaku cijenu pa i pod cijenu prilagodbe svijetu na račun evanđeoske istine. Bog je uvijek prvi. On je prvi odlučio dati nam svojega Sina Isusa Krista i dati nam u njemu spasenje. Nužno je stoga doći do točke i zavapiti: Bože, ne možemo sami, trebaš nam!
Ne možemo zato što nas svijet ne razumije stvarati neke svoje varijante Krista, prilagođene nama ili prilagođene svijetu. Niti se možemo zatvoriti u skupine odabranih da budemo povlašteni nositelji spasenja. Ako se osvrnemo oko sebe, vidjet ćemo da su te dvije tendencije, koje ponekad uistinu mogu otići u krajnost, itekako prisutne. Crkva, njezina tradicija i učiteljstvo s jedne, a Duhom nadahnuto Sveto pismo s druge strane najbolje nas čuvaju od tih krajnosti. Najzad, Isus nam je pokazao pravi put naviještajući Očevu istinu, zamjerivši se time – rekli bismo danas – i onima s lijeva i onima s desna. To ga je na kraju odvelo na križ. Odgovornost pastira, a onda i teologa jest da dobro pazimo da ne naviještamo nekoga svoga Krista nudeći ljudima zapravo sebe i svoj ego. Potrebno je naviještati uski put na koji smo pozvani – stvarnoga Isusa Krista, jedinoga Spasitelja, čiji je put spasenja put križa. Odrekne li se te evanđeoske radikalnosti, Crkva i teologija gube svoj značaj i utjecaj. Govori nam to i iskustvo sekulariziranoga Zapada. Koliko pratim stvari, tamo »prolaze« samo one struje koje od ljudi, posebno mladih, zahtijevaju ozbiljnost, često i život protiv struje. Moramo biti u svijetu, moramo ljubiti svijet i naše bližnje, ali ne smijemo biti od svijeta jer smo svjesni da svijet ponekad od nas traži ono što mu nedostaje, a to je nada spasenja koju nam je Bog objavio u Isusu Kristu.
Zašto se prešućuju »posljednje stvari«?
Ne postavljamo često sugovornicima osobna pitanja, no kod Vas ćemo napraviti iznimku. Zacijelo ste se ozbiljno suočili s Kristovom ponudom spasenja kad ste u uzletu profesorske karijere odlučili postati svećenik franjevac…
Jedno od obilježja znanstvenika i svih koji nastoje proniknuti u tajne života na različitim poljima, pa tako i u književnosti, u filozofiji, u umjetnostima, jest potraga za istinom. Ja sam na različite načine pokušavao doći do toga odgovora: što je istina? I zahvalan sam Bogu što sam imao takav životni put da sam to mogao činiti. I što sam radio s mladim ljudima s kojima sam dijelio svoje uvide. U jednome sam trenutku došao do točke kad sam se na svim razinama, intelektualnoj, egzistencijalnoj pa i intimnoj, pitao: Zbog čega je mene Bog stvorio? Što u svom životu uistinu trebam raditi? Postavio sam ta pitanja i Bogu. U jednome trenutku sam postao svjestan: ono što predajem studentima je prolazno. Kad promatrate književnost, općenito umjetnost, filozofiju, lingvistiku, cijelu humanistiku, zapravo se susrećete sa smjenom različitih epoha, misli i teorija: najprije je ova tendencija, ovo usmjerenje, pa onda dolazi nešto drugo… Sve je to zapravo vrlo prolazno. A što je neprolazno? I onda otkrijete da je neprolazan Isus Krist. Neprolazna su primjerice njegova blaženstva. Sakramenti su neprolazni: na neki su način u vremenu, a ipak su vječni. I tako, osjetio sam poziv; poziv ne da studentima donosim nešto što će ionako proći na smjeni mišljenja, nego želim ljudima donositi nešto duboko i trajno, ono što mijenja živote – Isusa Krista. Tako sam, eto, krenuo putem svećeništva i redovništva. Svećeništvo je dar koji duboko prožima moj identitet, u početku su ljudi oko mene bili zabrinuti za tu promjenu, a onda su i sami vidjeli da je sve sjelo na svoje mjesto… i duboko sam zahvalan Bogu na tome.
Mnogi bi se iznenadili koliko filozofa, od kojih to nikad ne biste očekivali, u kršćanstvu vidi, primjerice, subverzivnu mogućnost da se dođe do autentične čovjekove slobode. Slavoj Žižek, primjerice, u jednoj svojoj knjizi smatra da je potrebno braniti kršćanske korijene. Za njega je kršćanska poruka previše vrijedna da bi se prepustila, kako on to kaže, duhovnim fundamentalistima ili pak nekim »new age« spiritualistima. Moje je izlaganje pokušaj analize tih ne-religioznih pristupa kršćanstvu u suvremenoj filozofskoj misli. Istina, ti su filozofi najčešće vrlo kritični prema Crkvi, ali ipak nam mogu pomoći da i sami postanemo svjesniji vrijednosti evanđeoske poruke koju nosimo.
Isus je za nas put, istina i život. On je sam naša istina. Kod njega treba potražiti odgovore na sva pitanja. Pa i na ovo. Kad čitamo evanđelja, vidimo da Isus na vrlo različite načine pristupa ljudima. Rijetko, primjerice, hvali apostole. No često hvali ili iskazuje blizinu onima za koje se to baš ne bi očekivalo: djecu, rimskoga satnika, gubavce, Samarijanku, preljubnicu. Pri tom im ne propušta reći istinu o njihovu životu, pozvati ih na obraćenje, također i u etičko-moralnom smislu ako je to bilo potrebno. Sam je Isus spajao istinu i ljubav, pristupajući ljudima tako da ih podigne, prosvijetli, uzdigne. Stoga, kad naviještamo evanđeosku istinu, moramo voditi računa o tome koliko je sugovornik pripremljen za tu istinu, u ljubavi bismo trebali pripremati teren za istinu.
Smatram da je put sv. Franje jedan od najzahtjevnijih, a ujedno i jedan od najjednostavnijih putova evangelizacije. Zašto najzahtjevniji?
Zato što ništa nije toliko zahtjevno nego li biti kao dijete. Sv. Franjo je čista, nepatvorena, zanesena ljubav prema Bogu i prema Isusu. Namjerno je pristao biti luda svijeta da bi svijetu približio ljubav Božju. To je vrlo zahtjevno. Svima je nama lakše biti u određenim okvirima, obzirima, titulama, pozicijama, stupnjevima obrazovanja i to nam onemogućuje prepoznati ono djetinje u sebi. A zašto je Franjin put najjednostavniji? Zato što sama pojava čovjeka koji se istinski kao dijete umije radovati Bogu privlači ljude. Privlači ih autentična vjera. Možda to do sada nismo dovoljno istaknuli, no ključno je temu spasenja povezati s temom vjere. Ona može biti deklarativna, a može biti živa. Živa vjera nije količina molitve. Živa je vjera djetinji sjaj, radost, usmjerenost na dobro, živa vjera je i vjera u drugoga čovjeka. Sveti Franjo, koliko je god bio svetac i asket, nikada nije gubio vjeru u ljude. Zato što Isus nije gubio vjeru u ljude. Zato što Bog ne gubi vjeru u ljude. Za mene je sv. Franjo i franjevaštvo način da neprestano držim drugoga kao korektiv svome životu. A taj drugi nikada neće biti kao što smo mi, niti će misliti kao što mi mislimo. Što ćemo onda? Moramo strpljivo podnositi jedni druge, slušati se, uvažavati, učiti od drugoga i služiti mu. Nema spasenja bez Boga, ali niti bez brata čovjeka.
Nisam dugo svećenik i nemam neko veliko pastoralno iskustvo. No ono koje imam uvijek me nanovo tjera da se vratim Bogu. Naime, kad nam se ljudi obrate, Bog ih je zapravo već negdje dotaknuo. Nema te propovijedi, nema tog predavanja, nema te svećenikove revnosti ni takvoga govora koji bi mogao zamijeniti Duha Svetoga koji na tajanstveni način djeluje u ljudskim srcima. Načini su vrlo različiti: neke je na taj korak potaknuo neki izvanredni događaj, lijep ili ružan; drugi su nešto pronašli na internetu; treći su, možda usput radi društva, otišli na duhovne vježbe i ondje nešto doživjeli; četvrti su prije toga dugo promišljali… Smatram da Crkva za takve ljude treba biti prije svega dom, a ne ustanova koja provjerava ispravnost njihovih motiva ili njihove vjere. Kad kažem dom, to znači da ih treba voditi kako bi postupno u punini upoznali Krista i vjeru koju ispovijeda Crkva. Obraćenici su, prema mojem iskustvu, vrlo poučljivi. Velika je odgovornost Crkve, posebno nas svećenika i pastoralnih djelatnika, da takve ljude ne etiketiramo, da ih ne »prekrižimo«, da od njih ne odustajemo, da ih ne ubacujemo u svoje kalupe. Na primjer, ako je netko došao iz »new agea«, onda u početku moramo tolerirati taj vokabular jer taj čovjek nema drugi da bi se izrazio, kako bismo ga polako ispravljali i uvodili ga u sve istine Crkve, u sakramente, u njezin govor… To je opet pitanje ljubavi, bez koje je sve »cimbal što ječi i mjed što zveči«.
