Poznati citat Svetca Čitavoga Svijeta, kako ga hrvatski narod, a i čitava Crkva naziva, govori sve što je potrebno za ispravno razumijevanje čovjekova poslanja na zemlji. U vrevi informacija sa svih strana, vijesti – dobrih i loših, ponekad je teško razabrati bitno od nebitnoga, a katkad i dobro od zla.
Sveti Antun Padovanski, koji se štuje u čitavoj Crkvi diljem svijeta, svetac čiji kip, slika ili relikvija zauzima barem neko maleno skromno mjesto u mnogim crkvama diljem planeta, oduševljava i danas. Po pomoć mu hrle bolesni, siromašni, skromni, ponizni, bogati, izgubljeni… Međutim, istini za volju, u životu svetoga Antuna postoji i jedna »promašenost«. Sve što je ikada sam planirao nije nikada ostvario!
Kao mladić upoznaje prelijepu Amaliju i, umjesto ženidbe, odlazi u samostan Regularnih kanonika sv. Augustina. Ondje želi steći mudrost i znanje kako bi proslavio Gospodina. Godine 1220. susreće skupinu vjernika okupljenih oko štovanja marokanskih mučenika. Oduševljen idejom mučeništva, kao najvećega oblika svjedočanstva vjere i predanja Bogu, odlučuje promijeniti crkveni red i odlazi u Red male braće – među fratre. Vrijeme prolazi, a Antun, nadajući se mučeništvu, postaje, sasvim slučajno, propovjednik na jednoj mladoj misi. I od tada ne prestaje propovijedati.
Kako je onda moguće da je najveći propovjednik među svetcima izjavio rečenicu iz naslova ovoga teksta? Vjerojatno zbog toga što je i on, kao svetac, kroz život rastao u vjeri, razvijao se u svom pozivu, učio s vjernicima i od njih i na te načine došao do spoznaje koju je sveti Jakov davno napisao u svojoj Poslanici: da je vjera bez djela – mrtva. Nije svakomu dan dar govorenja (ili pisanja). No svakomu je darovan dar ljubavi, a djela ljubavi ono su što nikada ne smije zašutjeti.
Sveti Antun nije naš GPS za izgubljene stvari ni magijska formula. Sveti Antun je velikan među svetcima – primjer svim ljudima – jer je bio čovjek kao i svi drugi, a kroz evoluciju svoga čovještva, preslikan Kristom, pokazao svima put prema Otcu.
