Možda je tko i ostao iznenađen kada su Helena Dretar Karić i Anđela Mužinić proglašene najboljom hrvatskom ekipom za 2016. godinu u tradicionalnom izboru dnevnika »Sportske novosti«, odnosno hrvatskih športskih novinara. Ne samo zbog neupućenosti da su prvi put u istoj konkurenciji športaši s invaliditetom i športaši bez invaliditeta nego i mišljenjem kako ima ekipa koje su, možda, prestižno priznanje više zaslužile. No jedno je sigurno – ono što su Dretar Karić i Mužinić napravile tijekom rujna na Paraolimpijskim igrama u Riju ostat će zapisano u hrvatskoj športskoj povijesti jer je riječ o prvoj ekipnoj paraolimpijskoj medalji. Ona je došla u stolnom tenisu, i baš kao što je na ovim stranicama o svojim dojmovima progovorila Sandra Paović, tako je želja uredništva bila i da, na tragu uspjeha i vrijednih nagrada, o nezaboravnim brazilskim danima, ali i svim životnim i športskim izazovima i nedaćama, riječ-dvije kaže i stariji dio najbolje hrvatske ekipe. Helena Dretar Karić, rođena Varaždinka (28. studenoga 1979.), u mladosti je bila rukometašica »Koke«. U osamnaestoj je godini doživjela prometnu nesreću i njezin život iz temelja se promijenio. Studirala je pravo, no ubrzo se zaposlila u tvrtki u kojoj je upoznala i tadašnjega trenera Zorana Križanca. Treniranju stolnoga tenisa za osobe s invaliditetom posvetila se intenzivno 2008. godine. Promijenila je nekoliko klubova, a nakon splitskoga »Neca« skrasila se u zagrebačkom klubu STKOI »Uriho« i s kolegicom Mužinić započela uspješnu priču. Već na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. pokazale su osvajanjem petoga mjesta mogućnost visokih dometa. U prošlom paraolimpijskom ciklusu, u kojem je osvojeno niz medalja, državnih, europskih i svjetskih, probudila se opravdana nada da će Rio biti nastavak »dobre žetve«. Dvadesetak medalja na svjetskim kupovima, zlata s europskih prvenstava u Italiji i Danskoj, bronca sa svjetskoga prvenstva u Pekingu… I napokon, srebrna medalja na Paraolimpijskim igrama, nakon sjajne pobjede protiv Južne Koreje u polufinalu i poraza od kineskoga para u finalu. Dojmovi se još sliježu, a Dretar Karić nastavlja pripreme za novu sezonu, kada će još teže biti braniti osvojeno. Uz pomoć trenera Saše Suhodolčana, i podršku kolegice Mužinić, nema sumnje da je pred upornom Varaždinkom još niz uspješnih športskih godina. O onima što su iza nje rado je i srdačno prozborila za »Priliku«, ne bojeći se priznati ni one dublje emocije, svjedočeći o vrjednotama koje su ju vodile u životnim vjetrovima.
DRETAR KARIĆ: Nisam očekivala, i nisam vjerovala kada sam vidjela nominacije da smo uopće mi športaši s invaliditetom uvršteni u istu konkurenciju s onima bez invaliditeta. Sama je nominacija bila pozitivan šok, a kada smo saznale da smo nagrađene, bile smo presretne. Vjerojatno je i riječ o najsretnijem trenutku u karijeri. Neopisivo je naći se s hrvatskom športskom elitom. Nije to bilo prvi put u takvoj situaciji, no uglavnom smo bili podijeljeni na spomenute kategorije športaša s invaliditetom i bez njega jer struka nas ne gleda istim okom, iako, primjerice, u mnogim državama nema tih podjela.
DRETAR KARIĆ: Pripremale smo se od Londona za nastup na Paraolimpijskim igrama u Riju. Očekivale smo susret za brončanu medalju s obzirom na konkurenciju. Finalni poraz protiv Kineskinja jest na početku ostavio gorak okus jer je teško izgubiti posljednji meč. No s odmakom, srebro je sjajnije nego bronca. Prvih mjesec dana nismo bile svjesne svojega uspjeha, no kako se nizala nagrada za nagradom, dobilo je na vrijednosti. Počašćene smo i kao godišnje dobitnice Državne nagrade za šport »Franjo Bučar«, najvećega športskoga priznanja, koju ćemo uskoro Anđela i moja malenkost primiti.
DRETAR KARIĆ: Poslije Rija bilo je vrlo malo odmora. Potrebno je trenirati dalje, dolaze nova natjecanja. Sve se vrti oko treninga i sina Krešimira, učenika šestoga razreda osnovne škole, koji trenira nogomet. Svakodnevno ga vozim u školu i na trening. Moj trening ovih je dana bio samo održavanje forme, no uskoro kreće jači ritam s dva treninga i pripremama. Uglavnom, cijeli dan prolazi u športskom duhu.
DRETAR KARIĆ: Trening je moj posao. Fizički je to gotovo već i navika. Važno je održavati formu jer kad se napravi stanka teško je ponovno steći kondiciju i formu. Dakako, najteže je ako se dogode ozljede. Posljednjih godinu dana nisam imala problema. Kada se športaš godinama bavi treniranjem, onda mu i nedostaje fizička aktivnost. Dugo se čeka odmor, ali čeka se i ponovni trening.
DRETAR KARIĆ: U svim novinama nogomet ima više prostora od drugih športova. Čak i u lokalnim novinama. To se ne će promijeniti. Ono što zanima javnost dobije i najviše prostora u medijima. Meni je važnije da nas sâm sustav nagrađivanja, od strane države i Hrvatskoga paraolimpijskoga odbora, vrjednuje kao i športaše bez invaliditeta. Jer živim od športa, od svojih rezultata. Kategorizacija je svih športaša istovjetna i moja medalja iz Rija vrijedi kao i ostale medalje. Glede financiranja športa osoba s invaliditetom stari je problem, ali je aktualiziran poslije Paraolimpijskih igara. Unazad mjesec dana problem je riješen, dobili su i športaši i treneri stipendije za sljedeća natjecanja.
DRETAR KARIĆ: Najiskrenije, nisam pratiteljica ženskoga rukometa. Dok sam trenirala, »Koka« iz Varaždina bila je jak i poznat prvoligaški klub. Godinama nakon nesreće nisam se usudila otići na utakmicu, vjerojatno i podsvjesno. S vremenom sam prestala i pratiti rezultate same reprezentacije, kao i kluba. Glede muškoga rukometa, žestoki smo navijači, i popratit ćemo predstojeće svjetsko prvenstvo. Hrvatska ima izniman naraštaj, uvijek se kod smjene igrača priča i sumnja, no odlična su momčad, i šteta je što su unatoč dobroj igri ispali s Olimpijskih igara u četvrtfinalu. Športaši su optimisti, pa što bude. Uvijek se nadam medalji, u bilo kojem športu.
DRETAR KARIĆ: Živim na relaciji Zagreb – Varaždin jer s Anđelom treniram u glavnom hrvatskom gradu. Zbog sinovih školskih obveza i trenera živim u Varaždinu, no dojam je kao da Grad Varaždin ne cijeni rezultate. Prije sam igrala za splitski »Nec« i potom sam prešla u Zagreb. Športašu bez invaliditeta nije lako, i dakako da se odlazi tamo gdje je financijski pogodnije. Od 2011. imam rezultate koji se vrjednuju prema stipendijama, a Grad Varaždin, nažalost, to nije prepoznao.
DRETAR KARIĆ: Ljubav je svakako jedan od preduvjeta za uspjeh, no nije dokaz da će športaš uspjeti. Samo rad je jamac nade da će čovjek nešto napraviti. Sretna sam što mogu raditi ono što volim.
DRETAR KARIĆ: Bila sam iznenađena pozivom i s golemom sam se radošću odazvala. Dobila sam krunicu na dar koju stalno nosim sa sobom. Pomolim se prije svakoga turnira, prije mečeva, i to je meni osobno način života. Vjerujem u Boga, oslanjam se na vjeru i ona mnogo pomaže u mojem radu. Nosila sam se s teškim stvarima još kao mlada djevojka i u teškim trenutcima vjera je pomogla.
DRETAR KARIĆ: Presudna mi je bila pomoć obitelji. Važno je da se čovjek ne preda u teškim trenutcima. I prije sam bila športašica i osjećala sam da me nešto veliko čeka u životu. Bez vjere ne bih uspjela, možda bih se zatvorila kod kuće u četiri zida. Nikad se nisam predavala, a uz podršku obitelji i vjeru ostala sam ista kao i prije. Bilo je »žutih minuta«, no nitko ne može jamčiti da se one ne bi događale i da sam ostala posve zdrava. Imam lijep život, sretna sam, imam dijete, radim ono što volim. Bez Boga ne bih bila ni blizu onoga što sam danas.
DRETAR KARIĆ: U jednom razdoblju života trenirala sam i radila, našla sam se u situaciji da moram birati. Otišla sam u mirovinu i posvetila se športu. Tad još nisam ni znala da športaši s invaliditetom mogu ostvariti stipendije od kojih se može lijepo živjeti. Novac sam prije trošila na turnire, dok nisu došli dobri rezultati. Početci su bili najteži. Dakako, nitko nije mogao jamčiti rezultat od kojega se može živjeti. Trebale su tri godine napornoga rada za ulazak u sustav stipendiranja i da se sve počne vraćati. Kada se usporedi s onim otprije osam, devet godina, danas je sve lakše. No i radim više nego ikada. Športski duh u meni ne zna stati. A i kada se sjetim svojega sina, nema toga što mi se ne da napraviti. Možda jest malo teže u ovim snježnim danima kada je teže doći i do dvorane.
DRETAR KARIĆ: Sin i sâm uviđa koliko je potrebno raditi kako bi se postiglo nešto u životu. Ne znam hoće li postati profesionalni športaš, no zadovoljna sam jer ne bavi se čovjek športom samo zato da bi napravio vrhunski rezultat. Ima veliku volju za treningom, odličnu ekipu s kojom trenira, druželjubiv je, važna je socijalizacija. Dobio je mnogo samopouzdanja, to su beneficije koje se stječu jedino putem športa. Pratim sina na nogometnim turnirima, nedavno smo bili četiri dana u Sarajevu. Veselit će me ako i on ostane u športu.
DRETAR KARIĆ: Volim čitati i gledati filmove, primjerice knjigu »Jedan dan« Davida Nichollsa. Imam niz knjiga, mnoštvo i onih nepročitanih. U svakoj životnoj priči nađem i dio sebe. Znam ponekad i zaplakati, i drži me danima, osobito ako je lijep završetak. Vrlo sam osjećajna osoba, plačem i na sretne i na tužne stvari.
DRETAR KARIĆ: Sljedeći je mjesec na rasporedu svjetski kup, turniri će trajati cijelu godinu. Ova je godina važna zbog plasmana na svjetsko pojedinačno prvenstvo, stoga ove godine moram biti među šesnaest najboljih. Turniri su vrlo važna karika. U svibnju se održava svjetsko ekipno prvenstvo u Bratislavi, a u rujnu europsko prvenstvo u Ljubljani. Dosad su prvenstva bila zajednička, Anđela i ja imamo svjetsku ekipnu broncu, a dvostruke smo europske prvakinje. Kada smo 2015. išle u obranu zlatne medalje, shvatila sam koliko je teže obraniti medalju nego ju osvojiti. Dugoročniji je plan ciklus za Paraolimpijske igre u Tokiju 2020. godine.
DRETAR KARIĆ: Jedan od velikih uzora je hrvatski paraolimpijski plivač Mihovil Španja. On je i kao športaš i kao osoba vrh vrhova. Njegova su razmišljanja doista posebna.
DRETAR KARIĆ: Zahvalna sam na prilici u »Prilici«. Kada netko nešto želi, možda i ne će ići preko noći, no ne smije se čovjek predavati. Treba biti uporan u životu, sve će kad-tad doći na svoje mjesto.
