ROĐENJE KOJE JE PROMIJENILO SVIJET Narod više nije ostavljen

Četvrta nedjelja došašća

Foto: Shutterstock
Mih 5, 1-4a; Heb 10, 5-10; Lk 1, 39-45

Prorok Mihej bio je podrijetlom sa sela, a iz njegove se knjige iščitava općenito negativno stajalište prema gradovima i životu u njima. Nije čudo, stoga, što maleni Betlehem dobiva kod njega osobito mjesto, tim prije što prorok na umu ima i betlehemsko podrijetlo kralja Davida. Tako se u odnos s Davidom stavlja »onaj koji će vladati Izraelom«, a »izići« će iz Betlehema Efrate. Glagol »izići«, hebrejski jaca, rabi se i kada se želi opisati dolazak na svijet novorođenčeta. Stoga je moguće da Mihej želi iskoristiti i značenje imena mjesta Efrata, koje se izvodi iz imenice perit, koja znači »plod drveta«, ali i »plod utrobe«, »potomstvo«. To potomstvo, taj koji ima izići iz Betlehema, ima »iskon od davnina«, i ovdje je korijen riječi »iskon« jaca. On je davno obećan, pa se valja sjetiti obećanja što ga je Davidu prenio prorok Natan kad mu je navijestio potomka: »Podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek.« Doista, i Mihej kaže da govori o onom »koji će vladati Izraelom«. Do njegova rođenja narod će biti ostavljen, sve dok »ne rodi ona koja ima roditi«. Riječ je o Mesijinoj majci, a moguće je da Mihej preuzima onu istu predaju koju će tridesetak godina kasnije dodatno razviti Izaija u svom poznatom retku o »djevici« koja će začeti i roditi sina te mu nadjenuti ime Emanuel. To će rođenje označiti spas Izraela i povratak iz tuđine. Mesija će sâm, Božjom silom, voditi svoj narod te mu donijeti mir, a njegova se vlast ne će odnositi samo na izraelski narod, nego »sve do krajeva zemaljskih«. Stoga će on biti mir: »On – on je mir!«

I kršćani ulaze u to blaženstvo

Poznati odlomak iz Lukina evanđelja smješta nas u mjesece prije rođenja Ivana Krstitelja i prije rođenja Isusova. U Judejskom gorju smješten je susret dviju žena, Elizabete koja je začela u svojoj starosti i time postala znak drugoj, Mariji, koja je djevičanski začela Spasitelja. Dijete u utrobi Elizabetinoj i sama Elizabeta u susretu s još nerođenim Isusom pune se Duhom Svetim. Pod djelovanjem Duha i Elizabeta na proročki način izriče svoj blagoslov Mariji i njezinu Sinu, kojemu daje naslov »Gospodin«. Već nerođenoga Elizabeta ga tako priznaje Bogom. Rođenje toga Gospodina dogodit će se zahvaljujući i Marijinoj poslušnosti koja proizlazi iz njezine vjere. Stoga Elizabeta i zaključuje svoje riječi novim blaženstvom: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Njezino se blaženstvo sastoji u tijesnoj blizini s Kristom. Prihvaćajući Božju volju i vjerujući njegovim riječima, i kršćani ulaze u to blaženstvo.

Ne treba žaliti za hramskim sjajem

Odlomak Poslanice Hebrejima uzet je iz dijela u kojem se govori o Kristu kao uzroku vječnoga spasenja. Pretpostavlja se da je ta poslanica upućena kršćanima Židovima, možda svećeničkoga roda, koji su žalili za sjajem hramskoga bogoslužja i njegovih žrtava. Pisac poslanice želi im pokazati sjaj bogoslužja Kristova. Tako za žrtve koje su prinošene u Hramu jasno kaže da su nesavršene, jer su se prinosile »iz godine u godinu«, što znači da nisu uspijevale postići svoju svrhu. Stoga zaključuje: »Krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha.« Nasuprot tomu predstavljen je Krist koji ulazeći u svijet veli: »Žrtva i prinos ne mile ti se… paljenice i okajnice ne sviđaju ti se.« To su riječi Psalma 40 prema njegovu grčkom prijevodu koji se vrlo lako mogao protumačiti u kristološkom smislu. Dok hebrejski tekst kaže: »Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio«, u nekim se važnim inačicama grčkoga prijevoda teksta ne spominju uši, nego tijelo: »nego si mi tijelo pripravio«. Preuzimajući taj tekst, pisac Poslanice Hebrejima preuzima i razvija misao mnogih starozavjetnih proroka koji su u bogoslužju zahtijevali čistoću srca te naglašavali da bogoslužje samo po sebi nije dovoljno. Tako već prorok Amos donosi Božje riječi: »Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti. Paljenice kad mi prinosite, prinosnice mi vaše nisu mile, na pričesnice se od ugojenih telaca vaših i ne osvrćem.« Naprotiv, on traži sljedeće: »Pravda nek’ poteče kao voda i pravica k’o bujica silna.« Psalam 40, što ga navodi i Poslanica Hebrejima, nasuprot žrtvama i paljenicama traži poslušnost Božjoj volji: »Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju.« Takav razvoj proročke misli pripremao je Židove za vrijeme nakon razorenja Hrama, a istu misao preuzima i Novi zavjet, pa tako i ovonedjeljni odlomak. U svom kristološkom tumačenju Psalma 40 sveti pisac u Kristu koji dolazi u svijet prepoznaje savršenu poslušnost Božjoj volji. On i naglašava da su se sve one žrtve prinosile »po Zakonu«, to jest po odredbama i propisima sadržanim u Starom zavjetu i židovskoj usmenoj predaji. Ti su propisi Kristovom poslušnošću dokinuti. On »dokida prvo da uspostavi drugo«. Kristova se poslušnost Božjoj volji očituje u njegovu »prinosu tijela … jednom zauvijek«, pa je tako njegova žrtva savršena, za razliku od onih starozavjetnih koje su se ponavljale. Učinak je toga Kristova vršenja Božje volje i njegova prinosa vlastitoga tijela naše posvećenje. Stoga kršćani iz židovstva ne trebaju žaliti za hramskim sjajem. U Kristu imaju mnogo veće i sjajnije bogoslužje.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2018.
Prethodni članakUZ OBJAVU HRVATSKOGA PRIJEVODA REMEK-DJELA KRŠĆANSKE LITERATURE, KNJIGE »EVANĐELJE PO MARKU – DUHOVNO ČITANJE« Pomoć za susret s Isusom i za odgovor na Božji poziv
Sljedeći članakKADA (BLAGDANSKO) DARIVANJE POSTANE PODMIĆIVANJE Dar bez srca nije dar