Posljednjih se godina često može čuti da se školarce, osobito srednjoškolce koji se polako pripremaju pristupiti ispitu zrelosti, naziva izgubljenim generacijama. Takva im se sintagma pripisuje jer su u pandemijskoj eri školovanja više prikovani uz ekrane nego uz školske klupe, a posljedice toga vidljive su i u području usvojenosti gradiva, ali i u sve učestalijim psihološkim teškoćama s kojim se susreću zbog shizofrene izmjene ritma »na blizinu« i »na daljinu« u školi i izvan nje. Nadalje, neovisno o epidemiološkoj situaciji u posljednjih godinu i pol dana školarcima je prišivena etiketa izgubljene generacije jer su nenačitani, nepismeni, nezainteresirani, neinformirani, površni, lijeni… S etiketama, ipak, valja vrlo oprezno jer one su po definiciji zapravo neargumentirani sudovi, stoga mogu više govoriti o onome tko ih iglom i koncem ušiva na leđa drugoga nego o onome tko ju nosi.
Ministarstvo hrvatskih branitelja na svojim je mrežnim stranicama još 2. veljače objavilo treći javni poziv za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola. Poziv je bio otvoren do 4. ožujka i proslijeđen je elektroničkom poštom svim srednjim školama u Hrvatskoj.
Zaprimljeno je ukupno 208 kratkih priča o Domovinskom ratu, od kojih je 17 nagrađeno ili pohvaljeno. U suradnji s časopisom Hrvatski vojnik objavljena je i zbirka Priče iz Domovinskog rata iz pera srednjoškolaca koja je predstavljena na svečanosti 2. kolovoza u Novinarskom domu u Zagrebu, u kojoj se nalaze i priče koje su ušle u završni krug za dodjelu nagrada iz prva dva javna poziva. Valja istaknuti da su se na ovaj posljednji, treći poziv, prijavile i dvije učenice koje se školuju po posebnom programu. Njihov trud i njihova motivacija prepoznati su i stoga je povjerenstvo preporučilo da im se dodijeli posebna pisana pohvala. Svrha je cijeloga projekta, prema riječima ministra Tome Medveda, očuvanje sjećanja i promicanje vrijednosti Domovinskoga rata afirmacijom pisane riječi te poticanjem učenika srednjih škola na promišljanje značaja Domovinskoga rata. Projekt je pokrenut kako bi se potaknuli mladi naraštaji i na takav način razvijanja domoljubnih osjećaja i upoznavanje nacionalne povijesti jer, kao što znamo, narod koji ne poznaje svoju povijest nema ni budućnost.
Osobito je zanimljiva činjenica da u sklopu projekta o ratu pišu mladi ljudi koji nisu bili svjedoci ratnih strahota, ali posredno ili neposredno žive s njihovim posljedicama te na taj način mogu pružiti čitateljima svoje viđenje događaja o kojima su slušali, čitali ili učili i oblikovati ih u tekst u kojem priča, bez obzira na sretan završetak ili njegov izostanak, propituje općeljudske vrijednosti koje se u ratu istodobno i razaraju i izgrađuju jer takav užas čini da iz ljudi iziđe na vidjelo i ono najprljavije, ali i ono najljepše, najplemenitije prikazano u žrtvi za drugoga.
Domovinski je rat bio obrambeni rat i u toj se činjenici krije opasnost da se retorika mladih autora ispuni ljutnjom, prijezirom ili nekom drugom destruktivnom emocijom prema onima koji su napadali domovinu. Međutim, iako pišu o logorima, ratnim silovanjima, PTSP-u, gubitcima članova obitelji, poginuloj djeci, ni jedna njihova riječ nije obojena mržnjom, ali zato jest tugom, sjetom, čežnjom i nadom u neko bolje i ljepše sutra. Tako, primjerice, maturantica Stella Ristović u pobjedničkoj priči Dio mene progovara o silovanju u logoru. Ta je tema, kako su i članovi povjerenstva izdvojili, vrlo teška i za »ozbiljne« književnike, a kamoli za tako mladu djevojku. Međutim, misli kojima autorica završava svoju priču vrlo su zrele i mogle bi posramiti mnoge i starije i »ozbiljnije« osobe: Iz nečega nehumanoga rodilo se nešto nevino i voljeno. Nikad se neću pokajati što sam ga ipak nakraju zadržala, koliko god to teško bilo. Odlučila sam prihvatiti stvarnost i svoju situaciju. Nisam imala snage ubiti nešto nevino, nešto što nije bilo krivo za svoj nastanak i svoje postojanje. Nisam ni slutila koliko će ga biti lako voljeti te koliko će mi sjećanja i rane lakše zarastati uz njega. Dokle god dišem, neću zaboraviti svoju noćnu moru, najgori dio svoga života, ali shvatila sam da agresija nije odgovor na agresiju. Sada imam njega koji mi je dao smisao životu i utješio me kada mi je to bilo najpotrebnije. Spašavanjem njegova života, spasila sam i svoj.
Stella je Vukovarka, stoga navedene misli o agresiji koja nije i koja nikada ne bi smjela biti odgovor na agresiju imaju i iznimnu snagu i težinu kada ih napiše djevojka u čijem su se gradu dogodili nezamislivi zločini jednoga čovjeka nad drugim čovjekom. Takve su misli temelj boljega, ljepšega i pravednijega svijeta u kojem se ne zatvaraju oči pred zlom, ali u kojem se zlo pobjeđuje jedinim oružjem protiv kojega je ono nemoćno i koje ga osuđuje na poraz – ljubavlju. U priči Povez, tako, Ivan Mandarić definira rat metaforičkom slikom poveza na ljudskim očima koji jedino ljubav može skinuti i učiniti da ljudi progledaju: Ljubav miriše. Ona vraća dah. Ona skida povez. Ona oživljava. (…) Josip je umro stvarajući domovinu uz tisuće josipa kojima se ni grob ne zna. Koji su umrli da bismo mogli skinuti povez nakon stoljeća snivanja slobode u mraku. I ja sam skinuo svoj povez. Ne želim više gledati u mrak. Ne želim dirati rane. Stvoren sam za svjetlo. Jer moja Hrvatska svijetli. Bez poveza.
Zanimljive su i analogije koje mladi autori povlače u svojim pričama. Deniele Beriša u Svjetlucavoj traci završetka piše priču iz perspektive tinejdžera koji promatra svoga otca u borbi s PTSP-om i pokušava usporediti svoju mladost i otčevu mladost, svoj svijet i otčev svijet i onda opet svoj svijet i svijet svojih vršnjaka čije otčeve nije okrznuo rat: Imao je 18 godina kada je otišao. Bio je samo godinu dana stariji od mene danas. Otišao je na svoj rođendan. Ne mogu zamisliti sebe ili nekog vršnjaka kako odlazimo u Gospić ili na sva ona mjesta koja je sada teško zamisliti drukčijima, razorenima, sivima, krvavima, ranjenima… (…) Nismo mogli ući u taj njegov svijet i pomoći mu s njegovim bitkama koje nisu nikada prestajale. Osjetili smo da traju, ali prijeći tu nevidljivu i nama nepoznatu granicu koja nas je podijelila u onom trenutku odlaska i povratka u svijet koji nije poznavao rat – nismo mogli. (…) Očevi djece koju sam poznavao, nisu bili poput mog oca. Bili su drukčiji. Njihov odnos prema vlastitoj djeci, bio je drukčiji.
Ta dva svijeta, okrznut i neokrznut svijet, teku paralelno jedan s drugim, međusobno zagledani, ali, nažalost, u nemogućnosti da se dodirnu. Lea Beber u priči Deja vu također propituje, uspoređuje dvije stvarnosti u kojima, kako i naslov sugerira, pronalazi određene sličnosti – stvarnost potresa koji je pogodio područje Banovine 29. prosinca 2020. i ratnu stvarnost devedesetih. Ipak, između tektonske i ratne destrukcije znatna je razlika – jedno je prirodna katastrofa, a drugo katastrofa ljudskosti.
Pročitati nagrađene i pohvaljene priče koje su pristigle na treći javni poziv za kratku priču o Domovinskom ratu i nastavljati diskurs o izgubljenim generacijama bilo bi poprilično nepravedno. Umjesto u društvu izrazito zastupljenoga, kritičarskoga diskursa valjalo bi češće upotrebljavati diskurs pohvale, osobito onda kada se govori o mladim ljudima koji njeguju pisanu riječ i koji, uz sve izazove koje pred njih stavlja sadašnji trenutak, promišljaju o vremenima za koja će mnogi reći da ih treba ostaviti tamo gdje i pripadaju – na kraju 20. stoljeća, u prošlosti. Međutim, sve dok ima mladosti koja je svjesna Šoljanove misli koja kaže da se treba vratiti komadić puta da bi se moglo zaletjeti dalje te kako se ne može počinjati uvijek od nulte točke, uvijek sve otpočetka, kao da nije bilo ničeg prije nas, ne bi se trebalo bojati budućnosti jer će oni, koje se podcjenjivački naziva izgubljenima, dati sve od sebe da njeguju i očuvaju dar koji su primili u naslijeđe, dar koji je netko, njima možda i nepoznat, platio svojim životom.
