STEPINČEVO Zašto su ga zvali Isus

U mjesecu veljači, 10. dana, slavimo blagdan našega blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Na taj dan, 1960. godine, naš mučenik i budući svetac preselio se k Bogu. Premda vama makovcima ta godina može izgledati jako davno, još ima svjedoka koji se sjećaju dana dok je kardinal bio živ i družio se s malenima. Evo za vas upravo takvoga svjedočanstva…

Tijekom zatočeništva u Krašiću blaženi Alojzije Stepinac odlazio je za lijepa vremena u šetnje, kad god mu je to dopuštalo zdravlje. Najčešće je zajedno s krašićkim župnikom Vranekovićem volio šetati prema brježuljkastom, vinogradarskom kraju, odakle se pružao predivan pogled na cijelu krašićku dolinu i raštrkana sela sve do Žumberačkoga gorja na sjeveru i nepregledne ravnice prema istoku.

Susreti s djecom

Na tom njegovu putu bio je neizbježan susret s djecom. Volio je razgovarati s njima i slušati o njihovim zgodicama što su ih doživjeli tijekom proteklih dana. Već na izlasku iz župnoga dvora naišao bi na prvu skupinu, koja se svakodnevno igrala kraj crkve. Tada je taj prostor oko crkve bilo najdraže okupljalište djeci koja su stanovala u neposrednoj blizini. Mogli su se nesmetano igrati lovice ili skrivača, a da ih nitko nije ometao. Bili su uvijek raspoloženi i nasmijani. Bili su neopterećeni siromaštvom, koje je tada vladalo u našim selima. Roditelji im nisu mogli kupovati slatkiše, ali se uvijek našlo novca za hranu i skromnu odjeću, i nije se gladovalo.

Šetnja s bombonima

Promatrao je naš blaženik tu dječicu kako se bezbrižno igraju i htio ih je nečim obradovati. Znao je da sva djeca vole slatkiše i odlučio je: “Nabavit ću bombone i davati im da se malo oslade.” I svećenici su tada živjeli skromno. Nisu imali ni oni novca. Ali uvijek je bilo dobrih ljudi koji su slali pomoć našemu nadbiskupu. On je obznanio svojim dobrotvorima da mu trebaju slatkiši za dječicu.

Portret kardinala Alojzija Stepinca

I tako je počelo. Bomboni bi stizali i uvijek su bili pripremljeni za šetnju. Prije nego što bi izišao, napunio bi džepove bombonima i krenuo. Djeca, čim bi ga ugledala, prekidala bi s igrom, potrčala prema njemu i složnim glasom pozdravila: “Hvaljen Isus!” A on bi prišao k njima, blago ih pogledao i započeo razgovor. Postavljao im je razna pitanja na koja su oni spremno i otvoreno odgovarali. Kad bi ih upitao jesu li dobri, jednoglasno bi zaorilo: “Jesmo!”

“No, kad ste tako dobri, nešto ću vam dati” – rekao bi on, posegnuo bi rukom u džep i izvadio punu šaku bombona. Svako bi dijete dobilo po jedan, a oči su im blistale od sreće jer kod kuće tada nisu imali takvih slastica.

»Ide Isus!«

Ubrzo se pročulo po cijelom selu kako nadbiskup dijeli bombone. Čim bi namirio prvu skupinu pred crkvom, nastavio bi put kroz selo. Ali sada je nailazio na grupice djece pred kućama, koja bi, čim im se približio, vikala: “Hvaljen Isus!” Naravno, i opet, nakon kratka razgovora slijedili su bomboni. I tako nekoliko puta, dok ne bi došao do križanja, gdje s glavne ceste put skreće prema vinogradima i kapelici svetoga Ivana, cilju njegove šetnje.

Na tom je raskrižju bila kuća u kojoj je u to doba živjela moja prijateljica, učiteljica s dvoje male dječice. Ona mi je opisala svoje sjećanje na njihov prvi susret s blaženikom. Evo što mi je ispričala:

Sjedila sam za stolom i pripremala se za školu dok su se moja djeca igrala na podu kraj otvorenoga prozora. Odjednom začujem glasni uzvik: “Ide Isus!”

To se moj sin naglo digao s poda i potrčao prema prozoru. Vidio je da je “Isus” već tu! Nije bilo vremena za izlazak pred vrata, nego je skočio na prozor vičući: “Isus, Isus!” Za njim se polako prtila i sestrica, tepajući: “Isus! Isus!” To je išlo malo teže, jer ona je još bila malena.

Braco je spretno iskočio i već je na cesti. Uspijeva i ona. U zanosu i sreći trčeći ručicama, obuhvati oko nogu blaženoga kardinala Stepinca. Koliko je bilo obostrane sreće! Dakako, djeca su nagrađena bombonom, a kardinal ih je, smješkajući se, pogladio po glavi.

Ja sam pak iza zavjese sve to promatrala ne imajući hrabrosti pokazati se i izići u susret tomu dragomu čovjeku, koji u sebi nosi Isusa. Onako uzbuđena, rekla sam poslije djeci: “Djeco, on nije Isus, nego veliki svećenik.”

“Ali, mama, svi viču: Ide Isus!”, odgovorio mi je braco.

“Djeca pozdravljaju ‘Hvaljen Isus!’ ali ti ne čuješ riječ ‘hvaljen’, jer ju izgovaraju tiše, pa misliš da viču samo Isus”, objasnim mu ja.

On se malo zamislio i na kraju izjavio: “Ipak je on Isus kad nam daje bombone, kao i mali Isusek pod bor na Božić!” Ostavila sam ih u tom uvjerenju i otada su i druga djeca govorila za vrijeme kardinalovih šetnja: “Ide Isus”.

Mira Orešković

IZVORMak br. 6/2018.
Prethodni članakŠTO O SAKRAMENTIMA PONOVNO VJENČANIMA UČE ARGENTINSKI BISKUPI? Ključno je »razlučivanje« i »pastoralna ljubav«
Sljedeći članakPORUKA ŠESTE NEDJELJE KROZ GODINU Isusu je osoba važnija od Zakona