TALIJANSKI SVEĆENIK I PSIHOTERAPEUT STEFANO GUARINELLI GOVORI O SVEĆENIŠTVU, NJEGOVIM NOVIM IZAZOVIMA, O ZRELOSTI SVEĆENIKA Zreli svećenik evanđelju otvara sebe i rađa ga u drugome

Stefano Guarinelli
Obećavajućim glede zrelosti smatram kad susretnem svećenika koji umije otvoriti evanđelju i najskrovitije kutke svoje osobnosti. Svećenika koji umije s djecom biti dijete, s odraslima odrastao, a onima koji proživljavaju teškoće znade biti prijatelj i suputnik

Četvrtu vazmenu nedjelju Crkva slavi kao Nedjelju Dobroga Pastira. Upravo je taj dan iskustvo Crkve prepoznalo kao prigodu za podsjećanje čitave zajednice vjernika da su za njezin život potrebni, upravo nužni, dobri pastiri, dobri svećenici. Stoga je Nedjelja Dobroga Pastira poseban dan molitve za duhovna zvanja, posebno svećenička. Moliti je potrebno to više što se danas svećeništvo ostvaruje u vremenima koja se obično nazivaju teškima.

Sugovornika za razgovor o svećeništvu Glas Koncila pronašao je u talijanskom svećeniku, psihologu i psihoterapeutu Stefanu Guarinelliju, čiji je profesionalni život vezan uz formaciju svećenika, štoviše uz formaciju svećeničkih odgojitelja. Kao međunarodno priznat stručnjak na tom području sugovornik je sudjelovao i u radu druge Europske konferencije »Formacija i prevencija«, koja je na vrlo visokoj crkvenoj razini održana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u rujnu 2019. godine.

Svojevrsna potvrda da je Glas Koncila učinio dobar izbor kad je uredništvo odlučilo da svećeništvo bude tema intervjua jest činjenica da je praktički isti dan kad smo s Vama kontaktirali, ili dan poslije, Sveta Stolica objavila da u veljači 2022. organizira veliki međunarodni simpozij o svećeništvu, u perspektivi solidarnosti. Kardinal Ouellet temu je nazvao »ključnom« za današnju Crkvu. Dijelite li tu ocjenu?

Svakako je riječ o ključnoj temi. Glede toga, kao prvo, gajim nadu, a potom osjećam i strah. Prvo, nadam se da će sinodalnost u Crkvi prestati biti ideja te da će postati »forma mentis«, stanje duha, način mišljenja i konkretnoga djelovanja. Čini mi se da se nalazimo u nekoj vrsti začaranoga kruga: u vremenima kao što su naša, u kojima se – barem u nekim zemljama svijeta – kršćanstvo doživljava kao da je postalo beznačajno, sinodalnost se može u konkretnim okolnostima doživjeti kao opasnost od daljnjega gubitka identiteta. Posebno to vrijedi za svećenike. Koji je rezultat toga? Da u Crkvi svi o sinodalnosti govore – svećenici, biskupi, redovnici i redovnice te poneki laik – ali malo njih u praksi ju živi. I to ne iz loše nakane, nego kad su u igri identitetski procesi, cijena promjene može se doživjeti odveć visokom. Možda bi trebalo tu »beznačajnost kršćanstva« početi iščitavati kao teološko pitanje, kao »kairos«, izazov, a ne nužno kao problem ili neuspjeh. Isključivo sociološko tumačenje dovodi nas u opasnost da sami sebe sputamo te ne zapazimo dobro koje se može kriti i u činjenici da smo postali malobrojni. Stoga je dublje teološko razumijevanje svećeničkoga poziva s perspektive sinodalnosti vrlo važan izazov.

A sada o strahu. U Crkvi se organizira mnoštvo simpozija, a simpozij može biti zamka. Kad se suočimo s problemom ili pitanjem koje se želi shvatiti – da bi se potom konkretno djelovalo – simpozij može biti način da uvjerimo sebe i druge da se bavimo problemom – tako da nam nitko ne može reći da se ne bavimo – a da pritom sve ostane uglavnom kao što je bilo i prije. Simpoziji su korisni, možda su i nužni. No bilo bi važno doznati da možda i nesvjesno ne bismo izvršavali ulogu »displacementa«, premještanja. U psihologiji »premještanjem« nazivamo strategiju u kojoj se naše »ja«, da se ne bi moralo suočiti s vrlo složenim problemom, pozabavi nekim sličnim pitanjem, puno manje važnim, a izbjegne ono složeno. Koji je ishod? Puno se radilo, a sve ostaje kao što je i prije bilo!

Danas svećenici u, recimo, pedesetim ili šezdesetim godinama – dakle nipošto stari – rade na istoj njivi Gospodnjoj sa subraćom koja su dvadeset ili trideset godina mlađa. No svjetovi u kojima su odrastali silno su različiti. Može li se ta razlika nekako definirati, opisati?
Imamo mlađe svećenike koji su strogi po pitanju morala koji naviještaju, ali istodobno žive pomalo odvojeno od drugih. Takav bi način stariji svećenici nazvali »nedosljednim«. No zapravo nije riječ o nedosljednoj savjesti, nego doslovno o mnogoobličnosti svijesti. Mnogoobličnost svijesti mogla bi se smatrati patološkom, no internetska je kultura naposljetku »normalizira«, čini normalnom

Davanje općenitoga odgovora uvijek u sebi krije opasnost da se stvari, upravo kao što ta riječ kaže, poopće, generaliziraju. No neke ću stvari izdvojiti jer mislim da su barem kvantitativno značajne. Stariji su svećenici često vrlo pozorni na društvena pitanja, na promicanje ljudskih prava, pravednosti. Često su, u mnogim europskim zemljama, rasli u okruženju protivljenja. No protivljenje, pa i mučeništvo, premda nisu poželjni, grade identitet. Problem naših mladih svećenika jest u tome što se često nalaze u okruženju koje im se izravno ne protivi, a kamoli da bi – na sreću! – zahtijevalo mučeništvo. No s druge se strane susreću s mnogo većom ravnodušnošću prema kršćanstvu. To znači da mladi svećenik živi bolje, ali ima mnogo manje definiran identitet. Ishod toga jest da su nerijetko – a s tim se susrećem u mnogim biskupijama u Italiji, ali i u drugim europskim zemljama, kao i u Latinskoj Americi – stariji svećenici mnogo otvorenijega duha od mladih svećenika. Ovi posljednji imaju veliku potrebu za identitetom, koju onda ispunjavaju zazivajući snažni nauk, noseći svećeničko odijelo po kojem će se razlikovati od drugih, slaveći staru liturgiju i dr. Na taj se način odmiču od kulture koja ih okružuje te se – s njihova motrišta – jačaju u identitetu jer se protive duhu sadašnjega vremena. Navest ću primjer koji mi ponekad izmami osmijeh na lice. Kad sam bio mlad bogoslov, ja i moji kolege često smo kritizirali svoje profesore teologije govoreći da su odveć pokorni u odnosu na Učiteljstvo. Željeli smo teologiju s više bunta! Danas se pak kadgod dogodi da se bogoslovi žale na profesore teologije da su navodno odveć kritični i nedovoljno poslušni prema Učiteljstvu. Ukratko, kao da su se zamijenile uloge. Nekoć su buntovnici bili studenti. Danas bi – prema studentima – buntovnici bili profesori, posebno stariji.

Jedna od najkorjenitijih i najpresudnijih promjena koje su se dogodile u posljednjim desetljećima svakako je širenje digitalnih tehnologija i društvenih komunikacija. Biti »svećenik digitalnoga doba« – je li to samo pomodni slogan ili su digitalne komunikacije uistinu utjecale na način na koji svećenik doživljava i svoje svećeništvo?

Tu su stvari uistinu vrlo složene. Naime, digitalni mediji uistinu imaju vrlo snažne posljedice na neke psihičke i duhovne procese, kao što su, na primjer, (moralna) svijest, pamćenje, psihološki identitet. Odgovarajući na prethodno pitanje, rekao sam da su mladi svećenici često »stari« sa stajališta teološke misli. No ta teološka misao, koja je često ispunjena »starim« sadržajima, podržavana je psihičkim procesima koje je promijenio digitalni mentalitet. Tako imamo mlađe svećenike koji su strogi po pitanju morala koji naviještaju, ali istodobno žive pomalo odvojeno od drugih. Takav bi način stariji svećenici nazvali »nedosljednim«. No zapravo nije riječ o nedosljednoj savjesti, nego doslovno o mnogoobličnosti svijesti. Mnogoobličnost svijesti mogla bi se smatrati patološkom, no internetska je kultura naposljetku »normalizira«, čini normalnom.

Čini se da su u proteklim godinama upravo skandali vezani uz spolne zloporabe maloljetnika presudno utjecali na pristup formaciji, posebno kandidata za svećeništvo. Što se promijenilo?

Sasvim je sigurno porasla pozornost za to pitanje. Ipak, kako se meni čini, formacijski je pristup još snažno usredotočen na stanje pojedinca, na prisutnost mogućih patologija pri ulasku u bogosloviju te na važnost primjerenoga odabira kandidata. Sve je to važno, ali smatram da se neki problemi razvijaju za vrijeme formacije te da prije nje nisu prisutni. Psihološki i duhovni pristup koji se usredotočuje samo na subjekt i na njegovu osobnost zanemaruje činjenicu da psihički zdrava osoba, ako ju se stavi u patološko ili patogeno okruženje, može razviti patologije. Stoga se ne bi trebalo ograničiti na »liječenje« pojedinaca, nego bi trebalo shvatiti što »ne funkcionira« u crkvenim skupinama po mnogim pitanjima. Odnos prema moći, prema spolnosti, prema ženama – to su vrlo važna područja na kojima Crkva općenito, a posebno crkvene i formacijske zajednice, moraju prijeći još dosta puta.

Što može biti »okidač« Božjega poziva?
U mojem je slučaju odgovor vrlo jednostavan. U mojoj se zemlji zanimanje inženjera visoko vrjednuje te je inženjer, u pravilu, priznat kako u profesionalnom tako i u financijskom pogledu. No dolazim iz obitelji koja je živjela u gradiću satelitu Milana, gdje je bilo mnogo društvene marginalizacije i siromaštva, ekonomskoga, ali i kulturnoga. Postao sam svećenik jer bi me inženjerski posao udaljio od one stvarnosti. Nisam se želio praviti da ne znam da je u njoj potrebno navješćivati evanđelje. Mislio sam da upravo to želim činiti, da želim naviještati evanđelje te da ne želim planirati vlastitu budućnost samo za sebe. Jasno je da čovjek može biti inženjer i kršćanin. No meni se činilo da bi mi svećeništvo omogućilo bolje ostvariti želju da naviještam evanđelje gdje je to potrebno.
Postoji li način da se »izmjeri« utjecaj skandala na mlade koji razmatraju mogućnost da postanu svećenici, ili onih koji su već krenuli putom svećeničke formacije?

Fenomen skandala eskalirao je, nažalost, tek u novije doba pa obrada podataka još nije moguća. Kod nas na sjeveru Italije, gdje postoji snažna tradicija oratorija i rada s mladima, zbog fenomena zloporaba, kao i zbog strogih građanskih i crkvenih odredaba usmjerenih k prevenciji, neki se mladići boje ući u bogosloviju kako bi postali svećenici jer je djelovanje u radu s mladima postalo odveć komplicirano. Moraju se poštovati mnoga pravila, a to, premda je korisno, oduzima odnosima spontanost.

U nekim svojim istupima govorite o ljudskoj nezrelosti (ili infantilnosti) i zrelosti svećenika i/ili kandidata. Kako biste ukratko opisali zrela svećenika, imajući, dakako, na umu da nitko nije savršen?

Najprije bih rekao da zrelost, kao što sam istaknuo, nije isključivo svojstvo bogoslova ili svećenika, nego crkvene zajednice. Zreli pojedinac stavljen u nezrelu Crkvu postaje nezrelim. Prema mojem uvjerenju, obećavajućim u pogledu na zrelost smatram kad susretnem svećenika koji umije otvoriti evanđelju i najskrovitije kutke svoje osobnosti. Svećenika koji umije s djecom biti dijete, s odraslima odrastao, a onima koji proživljavaju teškoće znade biti prijatelj i suputnik. Čovjeka koji je kadar »uzlaziti i silaziti« u mnoge slojeve osobnosti od kojih je sastavljena njegova osoba – jer svi smo pomalo djeca, pomalo adolescenti, pomalo mladi, pomalo odrasli i pomalo starci – te dopustiti Kristovu Duhu da pokreće te slojeve. Čini mi se da je to način na koji postajemo zreli. Često zrelost povezujemo s potrebom da budemo odrasli. No mislim da to nije posve ispravno. A ne smije se zaboraviti ni Isusov poziv da »postanemo kao djeca«. Mislim da nam se ta rečenica jako sviđa, često je citiramo, ali je rijetko provodimo u svakodnevnoj praksi.

Bi li se moglo reći da je zreli svećenik onaj koji je sretan u svom pozivu te usrećuje druge?

Da. Nisam razmišljao o takvoj definiciji, ali mi se sviđa i mislim da ću je i ja upotrebljavati.

Govorite, a i u svom se radu zacijelo često susrećete u konkretnom životu ljudi s odnosom između milosti, tj. nadnaravnoga, i ljudske naravi. Kad je riječ o svećeništvu, mogu se čuti tvrdnje poput: »Važno je imati poziv«, a poziv je nadnaravni dar; ili pak: »Važno je da je dobar čovjek«, što evocira ljudske naravne darove… Kako komentirate takve tvrdnje?
Zbroj svega što je dobro, svih talenata određene osobe, još ne čini njezinu karizmu. Postoji nešto više. Mnoge karizme u Crkvi niču iz nesavršenih ljudskosti. Duhovni je čovjek, po meni, nesavršeni čovjek koji, međutim, ima zaraznu milost

Očito je da »čista narav« ne postoji. Nadnaravno i naravno isprepleteni su i nije ih lako razlikovati. Rekao bih da, sa psihološkoga stajališta, mnogi svetci i svetice, pa i sami Isusovi učenici nisu bili posebno »uspjele« osobe. Zbroj svega što je dobro, svih talenata određene osobe, još ne čini njezinu karizmu. Postoji nešto više. Mnoge karizme u Crkvi niču iz nesavršenih ljudskosti. Duhovni je čovjek, po meni, nesavršeni čovjek koji, međutim, ima zaraznu milost. Navest ću jedan primjer, a tiče se propovijedanja. Naši bogoslovi imaju tečajeve homiletike kako bi naučili propovijedati. Na tim se tečajevima snažno ustraje na umijeću komunikacije. To je ispravno i važno. Ipak, osobno sam upoznao svećenika i biskupa koji nisu baš bili umješni kada je riječ o umijeću komunikacije, neki su štoviše bili vrlo dosadni, ali su ipak nešto »prenosili«. Važno je da svećenik bude dobar čovjek, nema sumnje! No susret s duhovnim čovjekom nije samo susret s dobrim čovjekom, nego s plodnim čovjekom. A biti plodan znači u drugom rađati evanđelje, želju da nasljeduje Gospodina, da razumije Boga, da postane znatiželjan, tražitelj istine. Tisuće je načina na koje čovjek može biti plodan.

Spomenuti odnos posebno postaje vidljiv kod celibata. Celibat je nezamisliv bez poziva odozgor, ali ga se živi u ljudskoj naravi. Čini se da se Crkva odupire zahtjevima, koji dolaze izvana i iznutra, da revidira disciplinu svećeničkoga celibata…

Mislim da bi bilo potrebno imati hrabrosti za dubinsko promišljanje. Celibat sam po sebi nije vrjednota. Vrjednota je »celibat radi kraljevstva Božjega«. »Celibat« i »celibat radi Kraljevstva« nisu isto. I nije samo u pitanju igra riječi. Braniti celibat po sebi nema smisla jer nije malo slučajeva u kojima celibat nije radi Kraljevstva, nego je sudionik u stvaranju nekih ranjivosti osobnosti, dakle nezrelosti.

Vratimo se na početak, k pitanju sinodalnosti. Spomenuli ste da je s njom povezan istinski strah. No možda iza straha stoji nerazumijevanje o čemu se dubinski radi. Bi li se moglo reći da sinodalnost nekako proizlazi iz zrelosti, iz sposobnosti davanja pravoga mjesta sebi i drugima?

Da, mislim da bi se baš moglo reći da sinodalnost ima veze sa zrelošću. Celibat radi Kraljevstva ne bi kao glavni cilj smio imati odricanje od spolnosti »ex negativo«, nego bi on morao biti pozitivno određen kao davanje sebe u odnosu s Bogom i braćom. No brak i otčinstvo važni su »akceleratori« psihološkoga razvoja jer onoga tko se vjenča i ima djecu tjeraju da razmišlja kako »mora« snositi odgovornost za dobro drugih osoba. Neoženjena osoba tu odgovornost mora izabrati, no budući da nema ženu i djecu, može se dogoditi da, u konkretnosti života, taj izbor nikada ne učini, osim možda samo riječju. Koji je ishod? Taj da neoženjeni, dakle nažalost i svećenici, često ne primjećuju druge ljude, nemaju prema njima empatije i ne znaju surađivati s drugima. Meni se čini da se problemi s nedostatnom sinodalnošću rađaju iz te nezrelosti, iz činjenice da se »ne vidi« druge. Neka bude jasno: ne želim idealizirati brak! I brak ima svojih problema, no ovdje govorimo o svećeništvu.

BIOGRAFIJA Stefano Guarinelli rođen je 1960. godine u blizini Milana. Nakon što je diplomirao elektrotehniku odlučio se za svećenički poziv. Za svećenika Milanske nadbiskupije zaređen je 1993. godine. Studij psihologije završio je na Papinskom sveučilištu »Gregoriani«, potom je stekao magisterij iz teologije te specijalizirao psihoterapiju na Adlerovskoj školi psihoterapije u Torinu. Kao psiholog i psihoterapeut upisan je u talijanski Nacionalni registar psihologa. Guarinelli je dio savjetodavnoga tima Nadbiskupijskoga bogoslovnoga sjemeništa u Milanu, voditelj milanske sekcije Teološkoga fakulteta sjeverne Italije, a kao pozvani predavač surađuje s nekoliko visokoškolskih ustanova, u Italiji i Španjolskoj, koje se bave formacijom svećenika, područjem na kojem je Guarinelli stekao međunarodni ugled.

IZVORGlas Koncila br. 17/2021.
Prethodni članakKORČULANSKA CRKVA APOSTOLSKOGA PRVAKA Malo kapela, malo župna crkva
Sljedeći članakZA ŽIVOTA NIJE DOČEKAO PONIŠTENJE OSUDE NA SMRT 29. travnja 1871. rođen Filip Lukas, svećenik i dekan Ekonomije