TIHA RASPRODAJA NAJVAŽNIJEGA HRVATSKOGA RESURSA Hrvatska bez najvećih izvora pitke vode?

Foto: Shutterstock

Tjednik »7Dnevno« najavio je da je počelo trgovanje obiteljskim srebrom, naime strancima su prodana četiri najveća izvora pitke vode. Hrvatski pravni centar (HPC) nedavno je uputio otvoreno pismo premijeru u kojem zahtijeva promjenu odluke Vlade o prijenosu Ugovora o koncesiji za crpljenje mineralnih voda i Ugovora o koncesiji za crpljenje termalne vode za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu. Naime, stanovitomu nizozemskom holdingu prenesena je koncesija na crpljenje 280 milijuna litara na godinu do 2029. godine. HPC upozorava da se radi o političkom i sigurnosnom pitanju, navodi dr. Jadranka Polović, budući da je voda opće javno dobro i ljudsko pravo, ne tržišna roba.

Osim Janice, ostali smo bez Lipika, Svetoga Roka i Cetine… Podravka je još 2016. prodala lipički Studenac slovenskoj tvrtki Radenska, koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj.
Najvažniji hrvatski prirodni resurs

Pitka je voda zasigurno najvažniji hrvatski prirodni resurs, koji bi u sljedećim desetljećima u okolnostima globalnoga zatopljenja i klimatskih promjena mogao snažno utjecati na sigurnost zemlje. Stoga izvore pitke vode treba zaštititi, a u pismu HPC poziva Vladu da koncesiju povjeri javnomu poduzeću. Niz hrvatskih medija nastavio je objavom alarmirajućih članaka o gubitku nacionalne kontrole nad najvećim izvorima pitke vode. Tako smo doznali (iako je riječ o staroj vijesti, koja prolazi nezapaženo izvan radara javnosti) da četiri najveća izvora više nisu u hrvatskim rukama. Osim Janice, ostali smo bez Lipika, Svetoga Roka i Cetine… Podravka je još 2016. prodala lipički Studenac slovenskoj tvrtki Radenska, koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj. Prijašnji vlasnik Svetoga Roka završio je u stečaju (nije jasno kako mu je to uspjelo), pa su punionicu preuzeli novi vlasnici iz sušne Saudijske Arabije… Četvrti izvor, Cetinu, pokraj domaćih poduzetničkih i lokalnih političkih snaga, preuzima off shore kompanija iz američke države Delaware, i to na pedeset godina. Najblaže rečeno, vrlo je neozbiljno da vlade sve to dopuštaju i mirno promatraju. Razlog je postojanja bilo koje vlade zaštita nacionalnih interesa, i javnih i pojedinačnih. Stalna poskupljenja izravna su posljedica liberalizacije te vrste komunalnih usluga i privatizacija izvora pitke vode. Ujedinjeni narodi su 2008. godine proglasili pravo na vodu – temeljnim ljudskim pravom. No s izuzetkom Slovenije koja je ustavom zabranila prodaju vlastitih vodenih resursa, čini se da zemlje u regiji nisu svjesne da loše i neodgovorno upravljanje vodama ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava njihovih građana. Opasnost od privatizacije vode u budućnosti samo je jedna dimenzija problema realizacije temeljnoga ljudskog prava na vode. Prema međunarodnim preporukama (među ostalima i Svjetske zdravstvene organizacije) vlade bi građanima vodu trebale učiniti dostupnom i u fizičkom i u financijskom smislu. 

Zašto EU želi priključiti zapadni Balkan?

Jozo Pavković u svojoj kolumni piše o blagom optimizmu na zapadnom Balkanu nakon što je iz Bruxellesa poslana pozitivna poruka o mogućem priključenju Europskoj uniji. Nekoliko dana nakon toga iz Berlina je stigla druga poruka: »Trebamo vašu radnu snagu.« Bundestag je prihvatio izmjenu migracijskoga zakona koji širom otvara vrata stranim radnicima, prije svega sa zapadnoga Balkana. Čim stupi na snagu, iz BiH, Srbije, Makedonije, Kosova, Crne Gore… još masovnije će, poput Hrvata s obiju strana granice, krenuti na njemačke bauštele. Novi zakon ne odnosi se samo na IT stručnjake ili medicinare, nego i na sve one koji pronađu zaposlenje »koje odgovara njihovoj kvalifikaciji«. Dakle otvara se prostor za radnike svih profila, a ne kao dosad samo za zanimanja koja njemačka agencija za zapošljavanje proglasi deficitarnima. Čak će radnicima biti omogućeno i da sami po Njemačkoj traže posao. Na radne dozvole ili vize više se ne će čekati mjesecima u dugim redovima pred konzulatima. Time se jeftinijoj radnoj snazi s Balkana omogućuje masovno preseljenje u Njemačku. Već su se, poput hijena, pojavile agencije koje nude posredovanje. Imaju spremne razrađene scenarije kako što lakše do Njemačke. Zemlje Balkana, kao i u svemu drugom, nemaju odgovor na ovaj, možda jedan od najtežih udaraca posljednjih desetljeća kad je u pitanju iseljenje. Čak ih ne zabrinjavaju analize EBRD-a koje pokazuju da su do sada najviše odlazili visokokvalificirani kadrovi. Procjenjuju kako od šest milijuna ljudi iz zemalja zapadnoga Balkana živi u inozemstvu, što je trećina njihova stanovništva. Nije teško pretpostaviti kakve će dugoročne posljedice poticajni zakon zapošljavanja u Njemačkoj imati za ovaj dio Europe. Već sad u BiH i okružju nema radne snage. Zabrinjavajuće je npr. što se u BiH broj zaposlenika (860 000) opasno približava broju umirovljenika (680 000). Unatoč svemu radnici opet nisu na cijeni. Poslodavci im ne podižu plaće, školstvo nikako da uskladi svoje programe s potrebama tržišta, državni aparati odavno su sami sebi svrha. Politički ambijent oduvijek je opterećen neriješenim sporovima. U Njemačkoj će biti na cijeni. Sada je jasno što je Europska unija mislila kad je poslala pozitivne signale o priključenju zapadnoga Balkana. Priključit će sebi kvalitetne radnike i tako ih europeizirati, asimilirati. A BiH i istočno susjedstvo naseljavat će drugi daleki narodi.

Koliko stranih radnika treba doći u Hrvatsku?
Kako pišu D. Koretić i G. Penić čini se da su hrvatski ugostitelji i ostali djelatnici u turizmu u velikoj krizi te od Vlade traže novih 4500 stranih radnika u turizmu. Doznaje se da hotelijerima, restoraterima i ostalima ponajviše ponestaju pomoćni radnici u turizmu, zbog čega se udruge nadaju da će njihov zahtjev u konačnici biti prihvaćen. HUP je pak još 22. svibnja poslao upozorenje da postoji manjak kvota za pojedine kategorije radnika, prije svega u sektoru turizma i ugostiteljstva, u kojem je od 15 600 dozvola raspoloživo još samo tri tisuće. Nedostatak dozvola očit je u području najjednostavnijih poslova za pomoćne radnike u turizmu i već je 500 zahtjeva predano preko broja odobrene kvote.
Slična je situacija i u sektoru graditeljstva gdje je već sada potrošena kvota za zidare te je predan veći broj zahtjeva za pomoćne radnike u graditeljstvu, upozorili su u HUP-u i od Vlade zatražili da se osigura potrebna radna snaga dodatnim angažmanom i aktivacijom nezaposlenih osoba. Ministarstvo rada neslužbeno poručuje da stalno raspravljaju o stanju na tržištu rada i da zasad ne vide toliki pritisak da povećaju kvote za uvoz stranih radnika, a žele da se angažira sva dostupna domaća radna snaga.
Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) proveo je anketu i sada je na burzi oko 16 000 ljudi koji su izrazili spremnost za rad u sezoni. Postoji i prostor za zapošljavanje i umirovljenika, zasad ih je zaposleno oko 12 000, a 70 posto poslodavaca nije se uopće javilo HZZ-u kako bi pokušalo naći domaću radnu snagu. Vladi je, kažu, važno da balansira i da zbog povećanoga uvoza stranih radnika ne pada cijena rada, nego da plaće rastu posebno u turizmu.
Ako na burzi rada doista ima toliko nezaposlenih koji žele raditi u turizmu, treba postaviti pitanje što uopće radi HZZ. Zašto te radnike nije uputio na slobodna radna mjesta kojih je na pretek. Ipak najvjerojatnije je riječ o staroj hrvatskoj pojavi: svoj sili radno sposobnoga stanovništva koje zapravo ne žali raditi, a ponajmanje u turizmu.

IZVORGlas Koncila br. 25/2019.
Prethodni članakŽUPA SV. ANTUNA PADOVANSKOGA U DARUVARU Žive i pronose radosnu vijest
Sljedeći članakKREATIVNA REZA ŠPEHAR IZ RADOVANJA »Važno je vidjeti očima vjere«