ŽUPA SV. ŠIMUNA U ZADRU Nerazdvojivo vezani uz lik sv. Šimuna

Snimila: I. Grbić | U crkvi sv. Šimuna Dan posvećenoga života slave Bogu posvećene osobe
Zadarska župa sv. Šimuna okuplja 2419 katolika, odnosno 550 obitelji, od 2629 stanovnika. Godine 2019. bilo je 40 krštenih (2018. 48, 2017. 42), devetero umrlih (kao i 2018., 2017. 14 umrlih), 30 vjenčanja (2018. 39, 2017. 46), 15 prvopričesnika i 13 krizmanika (2018. bilo ih je po osam).

U slavlju Božjega utjelovljenja u Isusu kojega je prepoznao prorok Šimun četrdeseti dan od rođenja u jeruzalemskom hramu kao Mesiju prikladno je upoznati župu posvećenu tomu osobitomu Božjemu odabraniku o kojem evanđelist Luka piše: »Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.«

Turizam iseljava s poluotoka

Župa sv. Šimuna u povijesnoj jezgri Zadra na poluotoku, ustanovljena 1832. g., posvećena je tomu svetcu ne samo kao biblijski spomen, nego i zato što se u župnoj crkvi nalazi neraspadnuto tijelo sv. Šimuna. Njegovo tijelo u škrinji iznad glavnoga oltara u prezbiteriju župne crkve veliki je dar cijelomu hrvatskomu narodu. Župna crkva po toj Božjoj povlastici čuvar je tijela sv. Šimuna, koji je vjernicima Zadarske nadbiskupije omiljeni zaštitnik Zadra koji ga čuva osam stoljeća.

Od 2629 stanovnika u župi je 2419 katolika, odnosno 550 obitelji, koje od 2005. g. vodi župnik mons. Josip Lenkić (47), upravitelj Šimunova svetišta, generalni vikar i kancelar Zadarske nadbiskupije. »Čini se nevjerojatnim da tu u srcu Hrvatske počiva i hodočasnike čeka čovjek Bogoprimalac. To je sv. Šimun iz Jeruzalema koji je gledao dijete Isusa i prikazao ga Bogu uz molitvu. Nažalost, Hrvati su malo upoznati s tom čašću koju ima naša domovina i Zadar«, kaže mons. Lenkić, koji je svećenik 23 godine, prepozit Stolnoga kaptola sv. Stošije u Zadru, član Svećeničkoga vijeća i Zbora savjetnika. »Burna prošlost Zadrana nerazdvojivo je vezana uz lik sv. Šimuna. Žarka je ljubav Zadrana prema njima omiljenomu svetcu koji je drugotni zaštitnik grada. Vjekovi su prohujali, puno toga se izmijenilo, došli su novi naraštaji, ali štovanje sv. Šime živo je i danas. Njegova crkva i svetište najomiljeniji su i najposjećeniji. Nema dana da pojedinci, obitelji i župne zajednice na svoj zavjetni dan ne daju slaviti misu pred rakom sv. Šimuna na razne nakane. To čine i mnogi Zadrani raspršeni po Europi i prekomorskim zemljama«, kaže mons. Lenkić. Župa je dio promjene strukture središta Zadra u kojem se puno podlaže turizmu koji iseljava povijesne jezgre gradova na obali. Na poluotoku živi sve manje ljudi, stanovi se pretvaraju u turističke apartmane, no župa se još dobro drži. Godine 2019. bilo je 40 krštenih (2018. 48, 2017. 42), devetero umrlih (kao i 2018., 2017. 14 umrlih), 30 vjenčanja (2018. 39, 2017. 46), 15 prvopričesnika i 13 krizmanika (2018. bilo ih je po osam).

Višestoljetno hodočasničko svetište

Župna crkva sv. Šime prvotno je bila starokršćanska trobrodna bazilika sv. Stjepana prvomučenika iz 5. st. Među najočuvanijim je ranokršćanskim crkvama u Hrvatskoj. Njezinu hramsku unutrašnjost krasi kolonada antičkih stupova s kapitelima i niz bifora ili dvojnih prozora s impostima. U godinama umirovljenja u toj crkvi božićnu je polnoćku predvodio nadbiskup Marijan Oblak. U komunizmu bi za to vrijeme milicija stajala sa psima ispred crkve. Dok nisu utemeljene druge župe u gradu, župa sv. Šime bila je najveći magnet i mjesto duhovnoga okupljanja Zadrana. Osobito je bio razvijen studentski vjeronauk sedamdesetih. Crkva je bila na piku vlasti i nadgledalo se tko što govori. Godine 1985. crkva je temeljito obnovljena te je opet blagoslovljena, a tada su i elektrificirana zvona. U Domovinskom ratu crkva je oštećena granatiranjem. U listopadu se u crkvi sv. Šime slavi misa za branitelje Domovinskoga rata, kada im udruga dijeli cvijeće i svijeće. Po želji branitelja u lađu crkve stavljena je ploča s imenima poginulih branitelja. Misa se slavi i uz spomen oslobodilačke akcije »Maslenica«. Svaki ponedjeljak u crkvi sv. Šime slavila se misa za oslobođenje hrvatskih generala u Haagu. Sveti Šime povezan je sa zaštitom Hrvatske jer na njegov blagdan 8. listopada Hrvatska slavi svoj Dan neovisnosti. »Crkva je višestoljetno hodočasničko svetište za vjernike iz cijele nadbiskupije i svijeta. Vjernici hodočaste u mjesto gdje ljudi iskuse Božju blagotvornu moć, tu očituju bogoštovlje i mole pomoć. Svetišta su izvori na koja svraćamo da bismo se na životnom putovanju osvježili i ojačali«, kaže mons. Lenkić, kojemu tri puta tjedno u župni ured dolazi Ljiljana Blaslov (71) da bi izdavala župne potvrde i pomagala u uredu.

Sv. Šimun ne da se iz Zadra
Tijelo sv. Šimuna prenio je iz Carigrada u Zadar 1273. g. mletački plemić na putu u Veneciju. Zbog oluje morao je ostati u Zadru. Dok se popravljala njegova lađa, razbolio se i sklonio kod pustinjaka u Zadru, gdje je sada crkva sv. Ivana Krstitelja. Tijelo je dao zakopati na obližnjem groblju. Stanje mu se pogoršalo te je pred smrt rekao redovnicima da pregledaju njegove dokumente. Oko vrata mu je nađena bilješka o tijelu sv. Šimuna koje je donio sa sobom. Redovnici su odmah u zoru otkopali svetčevo tijelo, a te noći tri gradska rektora imala su viđenje da se u tom groblju otkopava tijelo velikoga svetca. Od tada je u 13. st. u Zadru počelo javno štovanje sv. Šimuna. Zadrani su najprije stavili tijelo sv. Šimuna u crkvu sv. Marije Velike s istočne strane današnje tržnice, gdje je bilo više od tri stoljeća. Škrinja s tijelom Šimuna, uz sudjelovanje dalmatinskih biskupa, svečano je prenesena iz crkve Marije Velike u crkvu sv. Stjepana 16. svibnja 1632. Od tada je crkva posvećena sv. Šimunu. U spomen na prijenos svetčeva tijela svake godine u crkvi se slavi Nedjelja ruža jer su tijekom prijenosa tijela Zadrani prosipali ruže časteći svoga zaštitnika. Zato svakomu hodočasniku na Nedjelju ruža župnik mons. Lenkić uz pohod škrinji daruje ružu.
U Drugom svjetskom ratu Talijani su htjeli odnijeti relikviju sv. Šimuna. Svjedoci govore da se brodica nije mogla otisnuti iz Zadra te je tijelo svetca ostalo gdje je Providnošću i došlo, u Zadar k Hrvatima. Škrinju kao zavjetni dar dala je izraditi hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, žena ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Anžuvinca i kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića. Izradio ju je zlatarski majstor Franjo iz Milana 1380. g. Tehnikom iskucavanja izvana i iznutra ukrašena je reljefima s biblijskim prizorima o Isusovu prikazanju, čudesima Šimuna, prizorima iz zadarske i hrvatske povijesti. Škrinju sa strane drže dva brončana anđela iz 1647. g. izrađena od taljenih zaplijenjenih turskih topova. Škrinja sv. Šimuna je remek-djelo naše kulturne baštine, kapitalno djelo srednjovjekovne umjetnosti i najznačajniji zlatarski rad svih vremena u Hrvatskoj. Otvorena škrinja u kristalnom staklu prikazuje neraspadnuto tijelo sv. Šimuna prekriveno biserima izvezenom pregačom iz 15. st. Škrinja sv. Šimuna samo je jednom u povijesti, 1999. g., napustila Zadar, i to bez svetčeva tijela u njoj. Bila je izložena na velikoj izložbi »Hrvati – kršćanstvo – kultura – umjetnost« u Vatikanu. Na svečanom otvaranju bili su papa Ivan Pavao II. i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Širenju štovanja sv. Šimuna pridonio je i DVD dokumentarnoga filma »Luka 2, 25 – Priča o sv. Šimunu« u produkciji Ksenije Abramović (Laudato) i na stranim jezicima.

Poluotok je duša grada, a sv. Šime je duša poluotoka. I sada na nedjeljnu misu u 10 sati dolaze mnogi koji nisu iz župe. Ljude su nekad okupljale i redovnice u župi. S. Viktorija Gadža (53) iz Družbe kćeri Milosrđa brine se o uređenju, kićenju i crkvenom ruhu. Ona je vjeroučiteljica u Klasičnoj gimnaziji i tajnica nadbiskupijskoga Katehetskoga ureda. »U župi su od 1948. do 2006. djelovale sestre kao sakristanke, katehistice i orguljašice, činile su djela milosrđa, pomagale potrebitima. Svi se rado spominju sestara koje su bile pune ljubavi. Živjele su u teškim uvjetima, u zvoniku, imale su jednu sobu i mali prostor. Nastavile smo biti u župi iz zahvalnosti za žrtvu naših sestara, da se ta žrtva ne zaboravi. To mi je radost, ostvarenje poziva da dajem dio sebe«, kaže s. Viktorija.

Središnji gradski crkveni zbor

Župni zbor 13 godina vodi s. Olga Mirčeta iz Družbe sestara milosrdnica te puno ulaže u okupljanje zbora. Ispunja je, kako kaže, činiti žrtvu. Ime župe pronio je i Središnji gradski crkveni zbor koji je 1958. utemeljio mons. Pavao Kero, a orguljaš je bio don Jerko Gregov. Taj zbor i sada pjeva u božićno i uskrsno vrijeme, na župnu svetkovinu i blagdane. »Nadbiskup Oblak tražio je da se osnuje taj zbor da bi pjevao kad je on slavio svečane mise. Jer ljudi su se bojali ići u crkvu«, kaže članica zbora Joska Špoljarević (81), umirovljena službenica. Ona živi pokraj crkve sv. Šime, koja joj je kao dom. »Uvik sam tu, svako jutro na misi. Volim pivanje i krunicu. Svako jutro prije mise molimo krunicu i pivamo, nema tihe mise, po molitvama održavamo grad živim. Imala sam teških situacija, crkva mi je jedino i najbolje utočište. Vjera me nosi da mogu ići naprijed. Ne će dati potporu onaj tko govori protiv Boga, nego misa i molitva. Svako toliko komunisti su tražili da se provjerava je li to pravo tijelo sv. Šime. Dolazili su s bilježnicama pisati tko ide na misu«, sjeća se ona hrabrosti kojom su prkosili komunistima hodeći u crkvu i pod cijenu odlaska na saslušanja.

Mia Kovačević (53), službenica, članica je središnjega i župnoga zbora odmalena. »Župa je naše djetinjstvo, naš život i starost. Odrasla sam tu, tu mi je obitelj primila sve sakramente. Središnji gradski zbor bio je temeljni zbor u Zadru. U njemu su pjevali svi lijepi glasovi iz svih župa, iz klapa i drugih zborova. To je bilo divno druženje. Dolazili su u zbor i prkosili tadašnjemu sistemu. Dobivali su zato i otkaze. Nije tada bilo lako biti dio zbora. Bili smo obilježeni. To su bili hrabri ljudi i najljepši zadarski glasovi. Pokušavam živjeti vjeru najbolje što mogu, a pjevanje je jedan od načina. Imala sam teže trenutke i vjera mi je jako puno pomogla. Svi koji pjevamo u crkvi počašćeni smo jer to je svetište. Tu dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta, hodočaste, a mi imamo priliku biti tu redovito. Radili smo i pamuk sv. Šime, hostije. Pokušavam sve više se davati, to je dar Božji«, poručuje. Pamuk sv. Šime može se uzeti u crkvi te se prisloni uz svetčevo tijelo i tako postaje relikvija drugoga reda.

»Naša je obveza dati nešto od sebe«

Članica ŽEV-a je Marina Dujmović Vuković (55), pravnica, ravnateljica Razvojne agencije Zadarske županije »Zadra Nova«. »To je župa moga rođenja. Davanje doživljavam kao dio života. Naša je obveza dati nešto od sebe, ne samo primati. Vjera me drži na kvalitetan način u životu, daje usmjerenje usred teškoća. Život je lakši kad čovjek zatraži Božju zaštitu, moli Božju pomoć da talente podijeli s drugima i da ih zajednici«, kaže ona.

Čitačica je i Suzana Dražić (48), novinarka Radio-Zadra, članica župnoga zbora. Od pete godine je u župi. »’Ostani s nama jer večer je’ prvi je pripjev koji sam pjevala na primanju svete pričesti. Zahvalna sam mami jer mi je otkrila Boga. To je najveći dar koji mi je dala. Biti u Crkvi velika je milost. Pridonosim slavi Božjoj i dobivam blagoslov. Kao djeca iščekivali smo kad će vjeronauk, borili se tko će biti nagrađen za redovito pohađanje. Nisu nas zaustavile ni omiljene TV serije koje su se tada emitirale, a bez reprize. Svi događaji vezani su mi uz sv. Šimu, sakramenti obitelji. To je moj drugi dom, moja kuća u koju se dođem pomoliti i u tjednu«, kaže novinarka.

»Borbe sa svijetom sve su teže«

Vijećnik Boris Vukašina (56), inženjer telekomunikacija, uvijek je na raspolaganju župi. On je djetinjstvo proveo u Varošu. »Meni su župa i misa sve. Ovo je malo više od crkve. To se ne može opisati, to čovjek mora doživjeti; sama pomisao da župa nosi ime po našem svetcu Šimunu, osobi koja je bila u bliskom kontaktu s Isusom! Bog je dao tomu čovjeku da upozna njegova Izaslanika. To je prekrasno. Svetište nije eksponirano koliko bi trebalo biti. Imati među sobom čovjeka koji je držao Isusa na rukama. To je neopisivo. Sav se ježim na pomisao da je Bog dopustio nekomu da prvi prepozna njegova pomazanika, osim Marije i Josipa. Imamo velikoga svetca na području naše domovine koji nije toliko eksponiran, a trebao bi biti. Šimun je simbol naše vjere i ufanja«, suznih očiju zbori Vukašina.

Među uzornim je obiteljima i obitelj Nikice i Renate Grganović (46), roditelja četvero djece. Renata je inženjerka agronomije, bavi se uzgojem cvijeća. »I mi smo rasli s djecom u vjeri. Nisam odgojena u vjeri, no Isus me pronašao i dotaknuo. Bila sam otvorena za njega i doživjela ga duboko. Najveća mi je želja da moja djeca idu za Isusom. Teško je danas odgajati. Puno toga odvlači čovjeka od vjere i pravih vrijednosti. Borbe sa svijetom sve su teže, ali molitvom i pohodom crkvi nastojimo pobijediti. Velika je čast da pripadamo župi sv. Šime. Pomilovani smo što pripadamo toj župi kao što je Šimun bio pomilovan držati Isusa na rukama. Pozvani smo braniti vjeru i biti primjer drugima. Nije to lako. Treba ustrajati i naći snagu koju može dati samo Bog, da ne živimo samo za sebe, nego i prenosimo drugima, da drugi kroz nas vide žar i povjeruju.«

»Nikad nisam pomislio da bi moje ruke nosile sv. Šimuna«

Anđelko Travica (57) sakristan je i čuvar svetišta 15 godina. Taj električar odrastao je uz crkvu i u njoj prvi put ministrirao s pet godina. »Volim što mogu služiti Bogu i župnicima. I prije službe u crkvi radio sam jaslice, pomagao s. Deodati, kitio božićna drvca. Tu se osjećam kao kod kuće. Imamo puno hodočasnika iz Meksika, Argentine, Južne Koreje, Kine, Afrike, Amerike, Kanade. Kad dođu Brazilci, svi plaču. Pobožni su ljudi koji znaju što je to, kao i Južnokorejci, sve su žene s velom na glavi. I stranci daju služiti mise na Šimunov zagovor… Ne gledam da mi je to radno mjesto, meni je to život. Služim Bogu odmalena. Spremiti oltar, dati blagoslovljene vode, učiniti uslugu, pomoći starijima do oltara, uživam u tome. Uvijek je krunica uz mene pa molim ispred kipa Gospe od Krunice. Ima zlatnu i bijelu haljinu, uredim je za blagdane«, kaže sakristan, čija je majka Danica svim crkvama na poluotoku u Zadru poklonila oltarnike koje je sama vezla.

Bila mu je osobita milost što je nadbiskup Ivan Prenđa odredio da on i Josip Kršulović, nekadašnji pročelnik zadarskoga konzervatorskoga odjela, prenesu tijelo sv. Šimuna iz škrinje na oltar kako bi se s tijela uzeo djelić relikvije za dar Grčko-jeruzalemskomu patrijarhatu u Svetoj Zemlji. »Nikad nisam pomislio da bi moje ruke nosile sv. Šimuna. Morali smo tijelo iznijeti iz sarkofaga. Nezgodno je to nositi preko stuba, unatrag. Bili smo blijedi od straha i odgovornosti. Nisam dostajan nositi takvu svetost, proroka«, sjeća se Travica nošenja tijela 2008. g. Tada su tim od deset forenzičara predvodili Dragan Primorac i Šimun Anđelinović, koji su pregledali tijelo i uzeli komadić relikvije za dar Svetoj Zemlji.

Skrb za starije i bolesne

U župi 20 godina djeluje Marijina legija. Vera Bujas (63) predsjednica je prezidija Gospe od Milosrđa. Pohode starije, bolesne. »Marija nas čuva i preko nas prenosi dobro. Ljudi se raspričaju, mi slušamo, bude im lakše. Donesemo im Gospu, Isusa, kad treba bolesničko pomazanje, ispovijed, pričest«, kaže pobožna udovica, koja promiče Čudotvornu medaljicu. »Imala sam staru mamu, a trebala sam ići na put. Rekla bih: ‘Gospe moja, čuvaj je’ i sve bi bilo u redu. Prijateljima sinova dala sam medaljicu. Jedan je prošao neokrznut u nesreći, a auto je bio potpuno uništen. Rekao mi je da je bio zaštićen zbog Gospe. Želim se davati. Gospa mi daje snagu. Sve se može uz nju i molitvu. Marija daje veliku snagu i zaštitu od zla«, kaže Vera.

U Legiji je i Marija Uglešić (68), inženjerka građevinarstva. Rado ide u apostolat u dogovoru sa župnikom. Mnoge su otpratili na groblje i bili s njima u posljednjim trenutcima. »Ne mogu da ne sudjelujem na tjednim sastancima. Puno mi znači biti dijelom župe. Sv. Šime primio je Isusa na ruke. To me nosi svaki put kad dođem na misu. Ako sebi to predočim, nastojim i biti dio toga. Marija me zove, vuče me doći. Treba čistiti korov. Nastojimo pružiti ljubav svjedočenjem.«

»Milost je imati tijelo sv. Šimuna«
Na blagdan sv. Šimuna, 8. listopada, njegovu crkvu u Zadru pohodi tisuće hodočasnika iz cijele nadbiskupije, što je osobito svjedočanstvo pobožnosti. Svećenstvo i puk nakon blagdanskih misa dođu pred škrinju iskazati štovanje. Raka se otvara vjernicima na hodočašćima i nakon svake nedjeljne mise. Za Šimunov zagovor mole majke koje ne mogu imati djecu jer je starac Šimun držao u svojim rukama dijete Isusa te je zaštitnik djece i staraca. Duh roditeljskoga prikazanja djece prisutan je u Šimunovu svetištu.
»U svetištu sv. Šimuna izrazitije se moli za bolesnike, supružnike, osobito u bračnim teškoćama, za djecu i nerođene, dar majčinstva i otčinstva, za duhovna zvanja, pomorce i iseljenike. Uslišanja su brojna. Misa na čast sv. Šime za zdravlje duše i tijela slavi se svake nedjelje, osim u korizmi, i svakog 8. u mjesecu. Dolazeći svakoga 8. u crkvu mnogi traže svjetlo i nadu. Brojni su doživjeli Šimunovu blizinu i pomoć. Euharistijsko klanjanje je prvoga petka u mjesecu. Trodnevno župno korizmeno klanjanje je na 4. korizmenu nedjelju. Za svećenička i redovnička zvanja Gospina je krunica prije mise prve subote«, kaže župnik Lenkić.
Župljani hodočaste sv. Šimi i pjevajući ulicama Zadra u procesiji, noseći župne barjake. Drugi dan svetkovine slavi se misa za bolesnike. Kroz blagdansku osminu crkva i škrinja sv. Šimuna otvorena je cijeloga dana kako bi hodočasnici iskazali štovanje svetcu. Zadrani se okupljaju u crkvi sv. Šime i na blagdan Svijećnice, Prikazanja Gospodinova. Bogu posvećene osobe tu slave Svjetski dan posvećenoga života za Zadarsku nadbiskupiju. Nakon blagoslova svijeća slijedi ophod oko crkve sa svijećama i misno slavlje koje okupi svećenstvo i redovništvo iz cijele nadbiskupije. Crkvu pohađaju i školarci, pogledaju film o sv. Šimi. Učenike iz OŠ »Zadarski otoci« pobožna Ana Marija Botica vodi kroz Zadar »Putovima sv. Šime« i pokazuje gdje je bilo svetčevo tijelo do dolaska u tu crkvu.
»Imati tijelo sv. Šimuna povlastica je i milost. Za tu milost zahvalan je Zadar, ali i cijeli hrvatski narod. Nevjerojatno je koliko su izravno povezani Sveto pismo i Zadar, Hrvatska. Za Šimuna Luka piše da je pravedan i bogobojazan. Treba nam takav uzor i zagovornik, koji će nam pomoći da ostvarujemo te kvalitete: biti pravedan i bogobojazan. U tom smislu sv. Šimun je jako aktualan i nadilazi lokalne i nacionalne granice. Velika je čast za Zadar, župu i mene osobno da čuvamo tijelo čovjeka koji je na svojim rukama držao Isusa. Biti upraviteljem svetišta uz ostale službe u nadbiskupiji nije jednostavno, ali je ostvarivo uz otvorenost suradnika, na čemu sam posebno zahvalan. Radujem se svakomu hodočasniku čije osobno obraćenje čini temelj stabilnosti obitelji i društva«, poručuje mons. Lenkić.

IZVORGlas Koncila br. 2/2020.
Prethodni članakPOVRATAK U (O)ZBILJNOST Na kraju božićnih (izbornih) blagdana
Sljedeći članakDEMOGRAFIJA I HRVATSKO PREDSJEDANJE EU-om Još nema ozbiljnih demografskih zahvata