Nema smisla ni koristi spominjati sve netočnosti o jasenovačkom logoru razasute po knjigama i različitim medijima jer tobožnje borce protiv povijesnoga revizionizma ionako ništa ne može razuvjeriti u njihovu monopolu na istinu, no bilo bi dobro, ako već žele biti mjerodavni u javnosti, da barem malo posvete pozornosti i onim dokumentima, svjedočenjima i povijesnim činjenicama koji se ne uklapaju u potpunosti u bilo kakve apriorne zaključke. Dakako, nije riječ samo o fotografijama, nego i o mnoštvu pisanih tekstova, koji su također najobičnije krivotvorine ili su izmišljeni te nemaju veze s povijesnim činjenicama i jasenovačkim logorom.
Tako je npr., očekivano, vladala apsolutna šutnja među tobožnjim borcima protiv povijesnoga revizionizma i baš nitko od njih nije smatrao vrijednim reagirati na »svjedočenje« preživjeloga jasenovačkoga zatočenika, koje je u javnost plasirao ni manje ni više nego dr. Srboljub Živanović, predsjednik Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu.
Izjava stanovitoga Vase Kondića r. 1934. u »Sladini (najvjerojatnije – Slabinji, op. a.) kod Kozarske Dubice«, koji živi u Sydneyju, naslovljena je: »Kardinal Stepinac osobno je klao srpsku djecu u Jasenovcu«. U njoj je Kondić, tada sedmogodišnje dijete, detaljno opisao tobožnje zločine katoličkih svećenika, među kojima se, smatra on, posebice isticao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Kondić se »osobno uvjerio – svojim očima je gledao kako su najgrozniji koljači srpske djece bili rimokatolički svećenici, tako da su čak i neki Hrvati u logoru pokušavali spasiti po neko dijete«. »Ovi katolički popovi su pored križa nosili oko vrata i nož za klanje djece i odraslih. Otimali su malu djecu od majki koje su vrištale i zapomagale, dok su ih katolički popovi psovali. Jednom rukom su držali dijete, a drugom ih klali, pa onda bacali leš u grotlo peći za spaljivanje. Cijeli logor je zaudarao na spaljeno ljudsko meso. G. Kondić govori i kako je u logoru bilo pravo slavlje kada bi dolazio u Jasenovac hrvatski zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Nosio je nekakvu posebnu uniformu, a njegov križ je bio mnogo veći od križeva ostalih popova. Stepinac bi smireno i hladno hvatao i klao jedno po jedno srpsko dijete i bacao leš u usijanu peć. Sve to je g. Kondić promatrao danima tri mjeseca, a onda su njegovu grupu zatočenika preuzeli Nijemci, pa je tako ostao u životu« (mrežna stranica »Dalmokrajišnik«, 10. srpnja 2016.). Ubrzo su, jasno, citirano dječje svjedočenje, u ovom slučaju paradigmatsko, proširile brojne druge mrežne stranice. Svi hrvatski najglasniji borci protiv povijesnoga revizionizma šutnjom, zapravo, podržavaju epidemiju stvarnoga povijesnoga revizionizma, koja već sedam desetljeća vlada u glavama hrvatskih tobožnjih antifašista, različitih političkih eksperata, medijski nametnutih znanstvenika, nekih bivših hrvatskih predsjednika, istaknutih novinara, pučkih pravobraniteljica, općinskih predsjednica i politički iznimno utjecajnih manjinskih udruga, te u uredništvu manjinskoga tjednika i sličnih »istinoljubaca«.
Međutim, postoji još jedna vrsta povijesnih revizionista, uz spomenute pasivne »historiografske pilate«, koji peru ruke od svih krivotvorina i laži kao da se to njih ne tiče. To su aktivni i vrlo marljivi povijesni revizionisti, koji daleko od očiju javnosti uništavaju sve »nepoželjne« i »nezgodne« povijesne dokumente, pa i one o jasenovačkom logoru. Na to je konkretno upozorio novinar i publicist Igor Vukić: »Logorska uprava odlučila je godine 1942. organizirati kazališne i glazbene sekcije, za razonodu zatočenika nakon rada. U Hrvatskom povijesnom muzeju ima mnogo manje poznatih fotografija iz jasenovačkog logora. Iz jedne serije nastale 1942. netko je uklonio baš nekoliko fotografija pod naslovom: ‘Nakon rada malo zabave’ i ‘Zabavište u logoru Jasenovac’.« (»Radni logor Jasenovac«, Naklada »Pavičić«, Zagreb, 2018., str. 119.).
Svima se njima mogu uputiti riječi glasovitoga ruskoga književnika Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga na koje su u povodu Svjetskoga dana slobode medija podsjetili hrvatski novinari i publicisti: »Onaj, koji sam sebi laže i sluša vlastitu laž svoju, dotjerat će dotle, da neće više poznati nikakve istine ni u sebi, ni oko sebe, nego će, dosljedno, prestati poštovati i sebe i druge.«
Apsurd i sva bespuća povijesnoga revizionizma u kojima se već desetljećima nalazi jasenovački logor, sve ljevičarske znanstvenike, političare, novinare, »antifašiste«, državne dužnosnike i sl. simbolizira spomenuti znanstveni »autoritet« dr. Ivo Goldstein. Da on, nažalost, ne posjeduje snagu argumenta, nego argument snage: najprije etničke, jer se svaki kritički osvrt na njega može okvalificirati kao antisemitizam, zatim političke, jer mu se svaka garnitura vlasti nastoji dodvoriti (dodjeljujući mu čak i najviši diplomatski status), na kraju i medijske, jer su mu vrata vodećih glasila i televizijskih emisija uvijek »širom otvorena«, najbolje pokazuje tek jedan u mnoštvu sličnih primjera. U svom je biltenu, tj. »Jutarnjem listu« od 18. ožujka 2019. objavio tekst: »Tko izjavi da su u Bleiburgu ubijeni ‘nevini vojnici’, nema što tražiti u Jasenovcu«, u kojem ponavlja mantru koju je cijeli radni vijek isticao njegov otac Slavko i koju on uporno nastavlja: »Najmanji je problem što na Bleiburškom polju nije stradao gotovo nitko, nego su ljudi ubijani kasnije, nakon zarobljavanja. Mnogo je veća laž da su ubijane žene i djeca, jer djeca nisu ubijana, a u pravilu ni žene, nego su puštani kućama.«
Javnost treba podsjetiti tek na jednu od stotine sličnih primjera: na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u zagrebačkim su Gračanima 23. kolovoza 2019. pokopane 294 ekshumirane žrtve partizanskih postrojba, likvidirane hitcem u glavu i tupim predmetima pri kraju rata i u poraću, među kojima je 63 maloljetnika, od kojih je čak 16 djece mlađe od 14 godina, te dvije žene. Tko će već jednom imati hrabrosti i odgovoriti na pitanje nije li to, zapravo, bešćutna, pokvarena i stvarna revizija hrvatske povijesti?
NASTAVLJA SE
