Nedavno je zasluženu medijsku pozornost privukla knjiga »Uspomene« Marije Jagatić-Nosalj, koja je predstavljena u nekoliko hrvatskih gradova, u više televizijskih emisija i na mnogim portalima jer je autorica (majka joj je nećakinja hrvatskoga velikana Stjepana Radića, a otac ugledni hrvatski političar Mato Jagatić) otkrila mnoštvo zanimljivih, široj javnosti nepoznatih detalja o sedamdeset godina burne hrvatske povijesti – zatiranju hrvatskoga bića u karađorđevićevoj Jugoslaviji, propadanju hrvatskoga sela, nastupanju zločinačke komunističke ideologije i slično. Knjigu je priredio autoričin nećak dr. Ivan Hrvoić, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u magnetometriji i razvoju instrumenata za geofizička istraživanja, koji živi i radi u Kanadi, kojega smo zamolili za razgovor o nekim povijesnim i aktualnim hrvatskim temama.
Rođen je g. 1937. u Trebarjevu Desnom, nakon osnovne škole završio je srednju u Zagrebu, gdje je 1961. diplomirao i na Elektrotehničkom fakultetu. Radio je na Institutu »Ruđer Bošković« na problemima nuklearne magnetske rezonancije sve do 1972., u međuvremenu završivši poslijediplomski studij i postavši doktor znanosti. Od 1972. radi u razvojnim laboratorijima geofizičkih poduzeća u Torontu na razvoju novih instrumenata do 1980., kada osniva u Torontu vlastito poduzeće »GEM Systems« za mjerenje zemaljskoga magnetskoga polja za magnetske opservatorije, traženje minerala, dijamanata, nafte, studije vulkana, potresa, arheološka istraživanja, metrologiju itd. »GEM Systems« je danas vodeće poduzeće u svijetu u svojoj specijalnosti, a dr. Hrvoić jedan je od vodećih stručnjaka za probleme mjerenja Zemljina magnetskoga polja. Bio je predsjednik AMCA-e Toronto i predsjednik Kanadsko-hrvatskoga kongresa za Toronto, a u Hrvatskoj je član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« i udruge »Macelj 1945.«. Materijalno podupire veći broj dobrotvornih projekata i pothvata u Hrvatskoj i Kanadi. Prije dvije godine osnovao je zakladu »Prof. dr. sc. Jasna Šimunić-Hrvoić« pri zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva u spomen na pokojnu suprugu.
DR. HRVOIĆ: Najprije radi pojašnjenja, u svijetu sam poznat na području magnetometrije Zemljina magnetskoga polja, a samo stručnjak za ostale metode geofizičkih istraživanja kao što su mjerenje gravitacije, elektromagnetskih metoda, radijacije, otpora zemljišta itd.
Magnetometrija slabih magnetskih polja kakvo je Zemljino bavi se mjerenjem toga polja u razne svrhe: znanstveno praćenje polja u magnetskim opservatorijima, geofizičko istraživanje, praćenje aktivnosti vulkana, arheološka istraživanja i dr. Svako magnetsko polje je vektor, to jest ima svoju jačinu i smjer. Svi znamo da se kompas okreće u smjeru sjever – jug u Zemljinu magnetskom polju, bilo gdje na Zemlji. Željezni i ostali feromagnetski predmeti i materijali imaju vlastito magnetsko polje. Postoje i paramagnetski i dijamagnetski materijali, koji ili podržavaju ili reduciraju polje u kojem se nalaze. Nema potpuno nemagnetičnih materijala. Takve, posebno feromagnetske materijale, željezo, kobalt, nikal, moguće je detektirati, pronaći, mjereći »anomalije« u magnetskom polju Zemlje u blizini tih materijala ili predmeta. Ti predmeti mogu biti i pod zemljom i jednako su detektabilni. Mjerenjem anomalija u magnetskom polju Zemlje možemo ih otkriti i naći gdje su, kako su veliki i kako su duboko pod zemljom. Mjerenja u geofizici i arheologiji vrše se na velikom broju točaka na terenu koji se ispituje. Iz tih mjerenja izrađuju se magnetske karte, s mnoštvom podataka o stijenama i njihovu sastavu. Većina stijena sadrži postotak minerala magnetita, koji je magnetičan. Vremenske promjene magnetskoga polja Zemlje znatne su i moraju se odrediti i oduzeti od prostornih mjerenja ispitivanoga terena. Te promjene mjere se statičkim instrumentom postavljenim u blizini ispitivanoga terena. Uzrokovane su dnevnim položajem i aktivnošću Sunca, električkim strujama u atmosferi i u unutrašnjosti Zemlje.
DR. HRVOIĆ: Bespilotne letjelice mali su zrakoplovi fiksnih krila, helikopterčići te kvadkopteri s četiri ili više okomito orijentiranih propelera. To su roboti programirani da lete pomoću komandi svojih kompjutora, a mogu biti i kontrolirani ručno preko radioveze. Primjene su vrlo, vrlo raznolike, od fotografiranja terena, praćenja raznih svojstava na zemlji i športa do magnetskih istraživanja zemljišta za geofiziku i, naravno, vojnu primjenu. Ta grana tehnologije razvija se nevjerojatno brzo. Moje poduzeće »GEM Systems« vrlo je rano počelo eksperimentirati s njihovom primjenom na magnetska istraživanja. Instalirali smo dva magnetska senzora na vrhove krila bespilotne letjelice i letjeli eksperimentalno. Nakon niza uspješnih i neuspješnih pokusnih letova pokazalo se da je takva letjelica previše nježna za relativno fizički gruba geofizička istraživanja. Promijenili smo smjer i sad imamo mali helikopter i vrlo laganu »pticu«, »Airbird«, koju helikopter vuče ispod sebe na konopcu. Manji kvadkopter vuče jedan senzor magnetometra, a letovi traju od pola sata do sat vremena. Ti letovi trebaju zamijeniti istraživanja pješačenjem, koja su sporija, skuplja i često mukotrpna zbog teško pristupačnih terena poput močvara, šikara, pustinja, stijena.
DR. HRVOIĆ: Prvi je razlog što je moja teta Marija Jagatić za mene bila uzor i podrška kroz cijelu moju mladost, pa i u zrelije doba. Pred očima joj je »narodna vlast« u veljači 1946. ubila majku, tetu i sestričnu. Poslije pokopa, po snijegu i ciči zimi, s malim djetetom na rukama i bez ikakve imovine, istjerali su je iz rodne kuće u Martinskoj Vesi i prognali iz sela. Kasnije je bila pod stalnim maltretiranjem Udbe i pozivana na razgovore. Teta je prolazila kroz svoju kalvariju, koju sam pratio iz blizine. Neprestani komunistički progon nije bio ni lagan ni izvjestan, no ona nikad nije pokleknula, uvijek je nama djeci davala pozitivnu, energičnu, pobjedničku sliku, iako joj nije bilo lako. Poslije mnogih problema preselila se u Veli Lošinj, gdje u zimskom razdoblju nije imala puno posla pa sam joj sugerirao pisanje memoara, znajući da će imati puno toga reći. Kad je bilo gotovo, više od 500 rukom pisanih stranica trebalo je ozbiljnu lekturu da se uobliči u knjigu, koju sam poslije tetine smrti zamislio kao obiteljski dokument, pa sam na kraju i dodao veći broj obiteljskih fotografija. Sada, nakon tiskanja, zahvalan sam brojnim osobama koje su pomogle da ona ugleda svjetlo dana i to je drugi razlog, jer je ona ipak doprinos rasvjetljavanju hrvatske povijesti. Nadam se da će potaknuti i druge žrtve komunizma da ispričaju svoje uspomene i opišu svoje patnje. Na promociji knjige u Martinskoj Vesi dogodio se neočekivano velik odaziv publike. Mještanima je upravo laknulo da se o događajima iz komunizma može javno govoriti, otvoreno i bez straha, te su na promociji saznali pravu istinu o svojoj mještanki Mariji Jagatić.
DR. HRVOIĆ: Antun i Stjepan Radić ujaci su moje bake Milke, rođene Jančir, kćeri Kate Radić, udane za mojega pradjeda Jančira. »Vujec Radić« spominjao se u obitelji dosta često, s poštovanjem, ali i osjećajem pripadnosti našoj široj obitelji. Djed Mato Jagatić usko je surađivao sa Stjepanom Radićem, sve dok Radić nije ušao u vladu. Onda su se razišli, djed je Radića smatrao premekanim. Moj djed Mato bio je prisutan u beogradskom parlamentu kad su 20. lipnja 1928. ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček i kad je Stjepan Radić ranjen, a kasnije od posljedica umro.
DR. HRVOIĆ: Ne zamjerite, ali ne bih opisivao detalje, nego bih radije ta ubojstva stavio u onodobni kontekst. Seoski ambijent je kompaktniji, zatvoreniji nego (vele)gradski. Sve se zna, selo je manje-više kao proširena obitelj, ili povezana zajednica. Nečovječno, brutalno i neočekivano višestruko ubojstvo žena, čak i mlade trudne žene, odjeknulo je kao šok, bio je to još jedan primjer bizarnosti i kriminalnosti te komunističke nenarodne vlasti, koja se kitila pridjevom »narodna«, a u velikoj većini nije bila prihvaćena od mještana. Nastao je muk. Od tih monstruma nije se moglo braniti, ostalo je šutjeti i čekati. I okolna su sela bila u strahu – tko je sljedeći? Uskoro se saznalo ime ubojice i njegova pomagača, on se smatrao »narodnom vlašću«. Bio je uvelike izoliran i on i njegova obitelj, ta ljaga pratila ga je do smrti. On se propio, sin mu je umro mlad, a unuk je zapalio kuću, koja je izgorjela do kraja. Neka im Bog oprosti što su učinili! Saznalo se i ime šefa policije za kotar Sisak, 20-godišnjega Srbina, koji je ubojice odmah drugi dan oslobodio. Treba se sjetiti da se u to doba velik broj seoskih mladića nije vratio s povlačenja prema Austriji, a onih nekoliko koji su se vratili šutjeli su kao zaliveni. O Bleiburgu i križnom putu tada se nije pričalo. Šutnja je nastala iz straha za život.
DR. HRVOIĆ: Ja sam, još kao dječak, postavio zid između sebe i komunističke ideologije i partije. Sjetimo se samo dubokoumnoga i moralnoga savjeta toga »najvećega sina naših naroda«: »Nemojte se držati zakona kao pijan plota!« Zato sam radio samo ono za što me nisu mogli progoniti, pa sam tako studirao elektrotehniku umjesto meni dražih društvenih znanosti, da bih smanjio komunističku vlast nada mnom. Titovi sljedbenici su žalostan ostatak prošlosti, fanatici nasilja i antihrvatstva i ono što ovdje u Hrvatskoj još uvijek rade, u Kanadi, gdje ja živim, ne bi radili dugo. Stigle bi ih zaslužene kazne.
Moj otac, seljak iz Trebarjeva Desnoga, samosvojan, neovisan duh, nije htio raditi u tvornici, nego se privatno bavio trgovinom, popravcima poljoprivrednih strojeva, uzgojem svinja i – završio u zatvoru kao neprijatelj naroda. Prije zatvaranja njegov ga je advokat pitao hoće li ući u partiju. Kad je odbio, advokat mu je rekao: »Onda idi u zatvor.« Šest mjeseci prisilnoga rada, iako je radio stvari korisne državi, ali bez komunističke kontrole. Nas četvero male djece ostali smo bez skrbnika.
DR. HRVOIĆ: Čitav spektar hrvatske zajednice i pojedinaca u golemoj je većini prohrvatski, pozitivan, blag i konstruktivan. Mnogi putuju u Hrvatsku, a neki su se i vratili. Frustraciju i nezadovoljstvo izazivaju mnogobrojni protuhrvatski, bolje rečeno protunacionalni potezi hrvatskih institucija i vladajuće birokracije. Takvi su potezi nezamislivi u Kanadi, gdje bi izazvali opće zgražanje i društvenu osudu.
Hrvatska birokracija je golema, komplicirana i neučinkovita, kako je mi vidimo. Vidljivo je da su pokušaji investiranja u Hrvatsku ignorirani i čak onemogućavani. Ja sam se, na primjer, zainteresirao za spas Imunološkoga zavoda. Razgovarao sam s vršiteljicom dužnosti šefa Zavoda i predsjednicom sindikata i onda poslao pisma namjere predsjedniku Vlade, ministrima zdravstva i maloga poduzetništva i još na dvije adrese. Objasnio sam kako bih mogao, relativno brzo, izvući Zavod iz problema. Do danas nisam dobio ni slova odgovora. Neodgovaranje na dopise donekle je praksa u Hrvatskoj, ali vladine institucije ipak bi trebale biti više civilizirane.
Hrvatska je u srcu velike većine emigranata uz svakodnevne brige i poslove života u Kanadi. Frustraciju izaziva i praktično isključenje iz utjecaja na političku situaciju u zemlji. Cijelo iseljeništvo zajedno s bosanskohercegovačkim Hrvatima ima tri predstavnika u Hrvatskom saboru, a manjine imaju osam glasova, odnosno srpska manjina tri, isto kao i oko četiri milijuna Hrvata izvan Hrvatske. To je potpuno nelogično i nekorektno.
Treba imati u vidu znatan dotok novca hrvatskih iseljenika na razne izravne i neizravne načine u Hrvatsku u posljednjim desetljećima. Velik je gospodarski i diplomatski potencijal iseljeništva. Treba omogućiti protok ideja i mišljenja te dopustiti razvijanje na sveopće hrvatsko dobro. Hrvatski sabor je i te kako mjesto za takvu ravnopravnu raspravu, donošenje novih ideja, zakona i propisa.
DR. HRVOIĆ: Zaključno, Hrvatska je još u tranziciji, ipak ide polako, ali sigurno u pravom smjeru. Na nama svima je da budemo strpljivi i da taj tok pokušamo ubrzati. Budimo tolerantni prema bližnjima i poslušajmo bivšega američkoga predsjednika Johna Kennedyja, koji je rekao: »Ne gledaj što tvoja domovina može učiniti za tebe, vidi što ti možeš učiniti za nju.«
