»Kad smo bili u Madridu, pjevali smo u golemoj crkvi, sve u njoj Španjolci. Koliko ljudi plaču! Samo od te energije koju prenesemo svojim gromkim pjevanjem, moćnim, jakim. Plaču, a nisu razumjeli ni jedne riječi«, riječi su Ante Staničića, predvodnika udruge Faroski kantaduri, u razgovoru s Jasenkom Leskur za Slobodnu Dalmaciju. Pjevali su »Za križem« na mnogim svjetskim pozornicama, od SAD-a i Kanade do europskih metropola, a krajem ožujka i početkom travnja su među Hrvatima koji žive u Argentini i Čileu.
Petnaest pjevača krenulo je na put 30. ožujka. U petnaest dana nastupili su u Buenos Airesu, Rosariju, Cordobi, Punta Arenasu i Santiagu de Chile. Koncert »Za križem« čini 14 međusobno povezanih pučkih napjeva iz Starog Grada i Vrbanja iz procesije »Za križen«. »To su napjevi koji se mogu čuti samo u Velikom tjednu od Cvjetnice do Uskrsa. Svaki napjev karakterističan je za jedan dan, od Velikoga ponedjeljka, utorka, srijede… Petak je onaj najmoćniji i najprepoznatljiviji…« rekao je Staničić, radostan i zbog susreta s potomcima hrvatskih iseljenika.
Zabave nisu za groblja
Nastavlja se, nažalost, još uvijek nedovršena priča o splitskom groblju Sustipanu, što pojašnjava Damir Šarac u Slobodnoj Dalmaciji. Odluka Grada da kulturni program za Sustipan povjeri Hrvatskomu domu otvara pitanje zašto ne i drugim ustanovama u kulturi, poput teatra, koji je tamo održavao kvalitetan program. Donedavni predsjednik Društva prijatelja kulturne baštine, arhitekt Edo Šegvić kaže da program treba biti, ali s dobrim ukusom. Odluka splitskih gradskih vlasti da ove godine ne će biti zabavnih koncerata na Sustipanu, starom groblju i arheološkom lokalitetu pod južnim obroncima Marjana, kod mnogih je građana probudila nadu da će se mjestu na kojem još počiva tridesetak tisuća njihovih predaka vratiti mir i zasluženo dostojanstvo.
Godinama se upozoravalo na to da je potpuno bizarno i neljudski da se na sustipanskom poluotočiću održavaju zabavne večeri, da se pleše i tambura iznad tisuća kostiju pokojnika, a istini za volju, gradske službe godinama su »sužavale« izbor na nešto primjerenije izvođače, no svejedno su se manifestacije održavale. Povijest iživljavanja nad Sustipanom je duga, a sve je kulminiralo krajem pedesetih kad je nerazumnom odlukom općinskih vlasti groblje minirano, pa razrovano. Obitelji koje su bile u prilici prenijele su svoje pokojnike na Lovrinac. Riječ je o najviše desetak tisuća pokojnika, a svi ostali, njih tri puta više, ostali su pod travom ili su bačeni s litica u more. U isto vrijeme rastavljeni su i pokradeni dijelovi grobnica od skupocjenoga mramora, metalni ukrasi prodavani su u staro željezo, a puno toga smrvljeno je u tucanik. Uglavnom čin koji bi u svakom povijesnom razdoblju zgrozio javnost, no u vremenima nesklonima slobodi govora valjalo je šutjeti…
Čuvati ih, paziti ih
Crne brojke, to jest podatak da je od prošle godine 88 razreda djece stradalo na hrvatskim cestama, prenijela je u Večernjem listu Sandra Mikulčić. Riječ je o 1557 djece koja su lani u prometnim nesrećama u Hrvatskoj bila teško ili lakše ozlijeđena i izgubila život. Među njima je 13 njih koji više nikad ne će sjesti u školske klupe. Prošle je godine u prometnim nesrećama diljem Hrvatske stradalo 831 dijete u dobi od 14 godina, još 726 djece u dobi od 14 do 17 godina. U mlađoj dobnoj skupini poginulo ih je petero, 117 ih je zadobilo teške ozljede. U starijoj dobnoj skupini poginulo je osmero djece, još ih je 182 bilo teško ozlijeđeno. Poražavajuća je činjenica da većina djece strada ondje gdje bi trebala biti najsigurnija, u autima svojih roditelja.
Konkretno lani je dvoje djece u dobi do 14 godina poginulo u svojstvu pješaka, dvoje djece kao putnici i jedno dijete kao vozač. Teške ozljede zadobilo je 37 djece pješaka, 46 djece kao putnici i 34 kao vozači (bicikla, romobila…). Lakše ozljede 136 djece zadobilo je u svojstvu pješaka, 468 djece u dobi od 14 do 17 godina, jedno dijete je smrtno stradalo kao pješak, četvero kao putnici i troje kao vozači. Djeca su, dakle, lani sudjelovala u ukupno 4420 prometnih nesreća. Od toga prouzročili su njih 589, premda tu valja jasno reći da u nesrećama u kojima su djeca napravila pogrješku zbog koje je nesreća nastala djeca u biti nisu kriva, pogotovo kad je riječ o najmlađima. Djeca predškolske i rane školske dobi još ne mogu sama shvatiti opasnost i zakonitosti prometa. Osim na roditeljima, velik je dio odgovornosti na obrazovnom sustavu jer u Hrvatskoj u predškolskom odgojno-obrazovnom sustavu ne postoji cjelovit program prometne kulture, zaključuje se u članku.
