Pamtite li igru »školice«? Ono kad se kredom na cesti narišu obrojčena polja za skakutanje od 1 pa sve do »neba« na završnom polju, najčešće 9 ili 10… Iako sam se u djetinjstvu pravio da prezirem tu »žensku igru«, uz sestru sam se naskakao i ja kao žabac. Eh, da mi je sada takvih nogu da tako do »neba« stići mogu! Ne vidim danas djecu da igraju »školice«… Zapravo, uopće ne vidim djecu u slobodnoj igri na pločnicima, po livadama, potocima ili stablima, nego samo u plastično-drvenim parkovima ograđenima žičanom mrežom kao u Alcatrazu. I još k tomu, svako od djece dodatno prati i čuva njegov zabrinuti roditeljski terijer ili baka-djed rotvajler. Sve je pod kontrolom, čak i igra, jer tko zna gdje vreba pedofil, sumnjivi trgovac djecom ili neki treći napasnik. Vrana se izgleda još ne plašimo, iako su im gnijezda obično upravo povrh tih park-oaza za igru gradske djece.
Dakle, čini mi se da je ta igra »školice« gotova, da je izumrla, valjda postala staromodna uza sve te digitalne igrice, uz koje se i ne umara vlastite nožice. No gotova je i redovita školica, počeli ljetni praznici, intenzivnije se druže djedovi i unuci. U šali propitujem najstarijega, sedmaša Hrvoja, razna školska i druga pitanja: povijesne godine, glavne gradove, slavne osobe, kemijske spojeve, biljke i životinje… Na sve mi odgovara: »Samo malo!«, pa hitro potipka po mobitelu u rukama i, naravno… sve zna! Osupnut, kritiziram ga zbog postupka, a on mi kolutajući očima odgovara: »Pa zašto da učim te hrpe podataka kad mi umjetna inteligencija u dva klika da odgovore na sve, čak i više nego što sam ju pitao!?« Uzalud mu tumačim da bi mu dobro došla gimnazija, još četiri godine za konačan odabir zanimanja, kad on već sada zna da bi najradije u neku školicu od najdulje tri tjedna, pa da odmah počne raditi! Jer, čuo je od roditelja, »danas ionako škola ništa ne znači, važno je da imaš kuma, ‘pajdu’ ili ‘buraza’, ovoga ili onoga koji će te ‘ubaciti’ negdje«. Pa će se onda on dalje, svojom snalažljivošću – kao u kakvoj televizijskoj preživljavačko-farmersko-pjevačkoj emisiji – sam katapultirati u svijet biznisa, u svijet novca koji nema previše veze s učenjem, školom i znanjem… Tako nekako, otprilike.
Razočaran Hrvojevim novim pogledom na svijet, vraćam se domu svome na kraj svijeta pa u jednoj parkiranim autima zakrčenoj uličici »Države Peščenice« (»kanton Ferenčica«) na tlu nailazim na tragove igre »školice«! Istina, već poprilično isprane, ali očito je kredom risana bar u ovom desetljeću… Idu kućice školice, idem ja po njima (bez skakutanja, molim), čekam »nebo« na polju 10… Ali, nastavljaju se brojevi i kućice i nakon desetke?! Idem ja, idem; traje to i traje… Ne biste vjerovali, ali dovukoh noge do… polja 100! Zar je ovu školicu risalo neko dijete mojih godina, sa željenim odlaskom na nebo u stotoj godini?! Ili možda još ima djece koja vjeruju i u visoko, najviše školovanje? Možda ipak još nije mrtva, možda još nije gotova školica?
