Svaku normalnu osobu obradovala bi vijest da je život nekoga malenoga djeteta spašen, a onoga tko bi pomogao u tom hrabrom poslanju svaki normalni sustav nagradio bi statusom nacionalnoga junaka. Stoga postupanje Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, koje je pomagača u spašavanju jednoga života prokazalo gotovo zločincem, ničim ne može umanjiti radost što je novorođena djevojčica završila najprije u »Prozoru života« (za koji je odgovorna udruga »Betlehem« Zagreb, a nalazi se u sklopu zagrebačkoga samostana klauzurnih redovnica Pohoda Marijina), a ne na nekom mjestu od kojega se čovjeku ledi krv u žilama.
Život je, hvala Bogu, spašen, a dijete je na sigurnom u domu u Nazorovoj. I to je najvažnije. Sada zapravo najveći problem ima mjerodavno ministarstvo: jer što bi bilo sa životom djeteta da je »okno spasa« bilo zaključano već pripremljenim birokratskim katancem? I upravo nakon što je djevojčica spašena (u čemu su sudjelovali i socijalni radnici), ministarstvo hladno priopćuje da »’Prozor za život’ nema dopuštenje za rad« te se pravda da je »Udruzi 10. lipnja otpremljeno rješenje Samostalnoga sektora za upravni i inspekcijski nadzor o zabrani pružanja socijalne usluge nakon provedenoga izvanrednoga inspekcijskoga nadzora iz veljače 2025. godine«. Da stvar bude gora, u priopćenju ministarstva fantazira se da »praksa tzv. ‘Prozora za život’ stavlja potrebu roditelja za anonimnošću ispred prava djeteta na identitet, podrijetlo i odnos s oba roditelja«, pozivajući se na to da »dijete ima pravo na identitet, porijeklo i skrb, a ta temeljna prava štite hrvatski zakoni i međunarodne konvencije kojih je Republika Hrvatska potpisnica«.
Dijete je, hvala Bogu, spašeno. I to je najvažnije. No valja istaknuti briljantno priopćenje udruge »Betlehem« u kojem se najprije jasno ističe: »Nikakvo rješenje o zabrani pružanja socijalnih usluga Udruzi nikada nije uručeno niti smo ikada na bilo koji drugi način zaprimili informaciju da je djelovanje ‘Prozora života’ pravno upitno ili zabranjeno.« Iz udruge ističu da je upravo po naputku socijalne radnice dijete prevezeno u Klaićevu bolnicu te da je uz koordinaciju svih služba predano Dječjemu domu u Nazorovoj, čime je jasno da »udruga ‘Betlehem’ ne pruža socijalnu uslugu niti ulazi u djelokrug sustava, već djeluje isključivo kao pomoćni i krizni oslonac za spašavanje života«. Jasno su poručili da njihovo djelovanje ne zamjenjuje nadležne službe, nego je strogo povezano s njima.
Evo čime su iz »Betlehema« još poučili pisce priopćenja iz ministarstva, ali i mnoge u javnosti: »Pravo na život temeljno je ljudsko pravo i nadređeno je svim izvedenim pravima, uključujući i pravo na identitet.« K tomu su srušili argumentaciju iz ministarstva citiranjem jedne nedavno izrečene presude Europskoga suda za ljudska prava koja kaže da »države imaju pravo omogućiti anonimno rođenje i ostavljanje djeteta uz odgovarajući mehanizam zaštite« te da »takav sustav ne predstavlja povredu prava djeteta, već legitiman način zaštite života«.
Djevojčica je, hvala Bogu, na sigurnom. I to je sada najvažnije. Ali što će biti s drugom djecom koju netko poželi ostaviti? Udruga »Betlehem« pruža ruku mjerodavnima i »vjeruje da sustav zaštite djeteta mora prvenstveno biti usmjeren na očuvanje života te da je suradnja, a ne zabrana, put prema humanijemu društvu«. Svatko normalan složit će se s njihovom tvrdnjom da »zatvaranje ‘Prozora života’ ne bi spriječilo napuštanje djece, nego bi sasvim izvjesno dovelo do toga da ona budu ostavljana u izrazito nesigurnim okruženjima u kojima bi bili ugroženi njihovo zdravlje i život«.
Novorođenče je, hvala Bogu, u dobrim rukama. I to je najvažnije. Sada bi, umjesto prokazivanja onih koji su pomogli da tako i bude, trebalo ukloniti sve zakonske i druge propisne zaprjeke da »Prozor života« može djelovati u plodnoj suradnji s mjerodavnima. Ako su hrvatske vlasti zbog zločinačkih i pohlepnih djela mogle donositi lexove »Perković« i »Agrokor«, zar bi ih sada neka pravna zaprjeka mogla trajno onemogućiti u spašavanju najnevinijih?
