Život vjernika, htio to netko priznati ili ne, trajno je praćen napetošću. Vjernik je, kako sama riječ kaže, onaj koji vjeruje. Time se u isti mah prikazuje jedna od bitnih karakteristika njegove osobe, a to je usmjerenost prema određenomu objektu ili subjektu vjere. On ne zna, ali vjeruje u određenu stvarnost. U istoj vjeri hodi te ide prema cilju svojega vjerovanja. Ista ga vjera treba neprestano nositi dok se ne dogodi susret sa stvarnošću prema kojoj se usmjerio. Sve to pomalo podsjeća na akcijski film. I upravo je to misao koju na sjajan način razrađuje nova knjiga francuskoga filozofa i dramaturga Fabricea Hadjadja, u slobodnom prijevodu s francuskoga naslovljena »Tom Cruise i njegova nemoguća misija«. Na briljantan način Hadjadju polazi za rukom život ljudi na zemlji prikazati na način akcijskoga filma.
Autor život čovjeka uspoređuje s filmom »Nemoguća misija«. Ethan Hunt, odnosno lik kojega glumi Tom Cruise, služi kao metafora za život ljudi na zemlji. Život je to koji je neprestana akcija, tj. zbivanje dok se ne izvrši određena misija. No kao što glavni lik često ima problem s nepoznavanjem nalogodavca svojih zadataka, a jednako mu tako ni misija nije do kraja jasna te je, kako i sam naslov filma kaže, nemoguća, on u njoj uvijek ustraje te ju uz puno muke dovede do kraja.
Vjernici su, kako Hadjadj više puta u svojem djelu navodi, oni koji nisu upoznali svojega nalogodavca, a svi im govore kako na zemlji imaju ostvariti neku misiju. Problem biva još kompleksniji jer postoji velik dio vjernika koji tu misiju još nisu do kraja otkrili, odnosno njihova im životna misija nije uopće poznata. Da barem mogu ugledati onoga koji ih je u tu misiju poslao pa da ga o tome nešto pitaju, no to nije moguće. Boga nitko nikada ne vidje, jedino Jedinorođenac – Sin Očev (usp. Iv 1, 18) čini ga očitim. Vjernici tako bivaju stavljeni pred mnoge muke jer nisu vidjeli ni Oca ni Sina koji ga je prikazao kakvim jest. Ipak, unatoč tomu ostaju uistinu utješeni jer bogata baština biblijskih spisa te tradicija Crkve, a jednako tako svjedočanstva onih koji su Boga istinski upoznali svojim životom u tijelu, govori im da ne trebaju očajavati, nego biti oni koji se na mudar i ponizan način stavljaju na put otkrića vlastite životne misije koju uz Božju milost trebaju ostvariti u svojem tijelu.
O misiji vjernika na zemlji, odnosno u tijelu, govore na jednak način i liturgijska čitanja devetnaeste nedjelje kroz godinu. Riječ je o važnosti ustrajnosti u vjeri te iščekivanju Gospodina. Vjera tako biva prikazana kao trajna propetost prema onomu što još nije očito, no jednom po vjeri treba biti očitovano. Tako vjernik nije onaj koji ništa o Bogu ne zna, no ipak je onaj koji živi napetost jer mu na tjelesan način nije očita realnost kojoj se u vjeri nada. Time raste u poniznosti. Biva trajno malen jer vjeruje onomu koji ga neizmjerno nadilazi i poznaje njegove putove. Dok vjernik njega poznaje osluškivanjem Pisama te vjerom da ga istinski susreće u sakramentima Crkve, sam Bog vjernika obuhvaća i s lica i s leđa (usp. Ps 139). On poznaje njegov početak i svršetak. Drugim riječima, njemu je znano sve o čovjeku.
S druge strane maleni vjernik trajno se uči biti malen i ponizno čekati Gospodara. Ne u nevjeri ili sumnji, iako u nju tako lako može upasti jer, kako je rečeno, neki dokazi ili iskustva izravnoga odnosa s njim na način kao što susreće ili kuša materijalnost nisu mu dostupni. Mnogi tako brzo postanu umorni od čekanja jer teško im je vjerovati da on uopće jest jer su često prepušteni tek samima sebi i onima oko sebe. Suočen često s vrlo okrutnom svakidašnjicom koju živi, vjernik nažalost nerijetko od vjere odustaje jer očekivao je dokaz, a nije ga dobio. Očekivao je utjehu od ljudi koji su vjernici, a nije ju kušao. Za Boga koji mu je ne samo dalek, nego mu se čini nevjerojatnim uopće o njemu promišljati u trenutcima bolnih životnih kriza, on jednostavno ne mari. Nema on ništa protiv vjere i onih koji vjeruju, nego mu osobna ranjenost i toliki porazi na životnom putu bivaju razlogom da misao o Bogu zamijeni nečim što mu je jednostavnije, provjerljivije te naposljetku uvjerljivije.
Svoje vrijeme usmjerava tako na beskrajna druženja s prijateljima, zabave i putovanja. Jer smatra da Bog ionako ne mari za njegov život pa je on svoj život uzeo u svoje ruke. No prva teškoća na životnom putu: obiteljska tragedija, osobna bolest ili bolest djece i supružnika ponovno ga dovode u kapelicu, i to potpuno slomljena. Odlučio je kroz život ići sam, no brzo je uvidio da ga to umara te mu ne daje neki veliki smisao. Jer svoje poslanje nije otkrio. Misleći da će stvaranjem prijateljstava iz koristi i nagomilavanjem novca biti sretan, jednostavno se razočarao. K tomu leži na bolesničkom krevetu i uviđa prolaznost svega oko sebe. Shvaća, kako Hadjadj lijepo naglašava, da sve što je gradio na zemlji jednom valja biti ostavljeno.
Čini se da je svakomu čovjeku danas, bilo vjerniku bilo nevjerniku, usmjeriti snagu na otkriće svoje misije na zemlji. Za vjernika ona je jasna – otkriti beskraj. Ostavljati tragove beskraja na zemlji i prijeći u beskraj, kako je to pokojni Oliver Dragojević znao ispjevati. Srce ispunjati već sada onim što kraja nema te tako prijeći u vječnu radost. Pa tko tada još više može uopće pomišljati na ozloglašavanje raja?