Sadašnji Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN-115/18, dopuna NN-34/21) primjenjuje se od 1. siječnja 2019. S obzirom na dvojbe oko priznavanja prava na povećani staž djelatnicima Hitne službe, treba objasniti osnovne pojmove i samu svrhu priznavanja povećanoga staža. Posebno treba upozoriti da je u nekim slučajevima priznavanje prava na povećani radni, odnosno povećani mirovinski staž, prikriveno kupovanje naklonosti dijelova biračkoga tijela pa bi se to moglo okvalificirati i kao politička demagogija. Vezano uz tu sumnju, odmah u početku valja naglasiti da je zahtjev djelatnika Hitne pomoći za priznavanjem povećanoga staža apsolutno opravdan, posebice ako se usporede s drugim zanimanjima.
Što je povećani (beneficirani) staž? To je radni staž koji se računa kao mirovinski staž u povećanom trajanju, a izjednačen je u mirovinskom sustavu sa svakim drugim stažem osiguranja. Poseban Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem propisuje na kojim se radnim mjestima i zanimanjima staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, a i za koje osiguranike. Javni mediji umjesto zakonskoga nazivlja »povećani staž« nameću upotrebu »beneficirani staž«. Osim toga zakonski izraz »povećani staž« znači pravo i ima drugo značenje od »beneficirani staž«, koji upućuje na povlasticu.
Staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem reguliran je i posebnim zakonima za vojsku, policiju, određene ovlaštene službene osobe, vatrogasce, osobe koje rade na humanitarnom razminiranju, carinskoj službi i pomorstvu. Pojednostavnjeno rečeno, povećani staž zapravo je radni staž koji se računa u povećanom trajanju kao mirovinski staž potreban za ispunjavanje uvjeta za mirovinu, ali pridonosi na isti način i povećanju te mirovine. U praksi se taj staž često uračunava i za izračun povećanoga broja dana godišnjega odmora, dodatne bodove za plaću i druge povlastice, pa tada može postati i povlastica.
Takvo prošireno uzimanje povećanoga staža za određena prava izvan mirovinskoga sustava dovodi i do nelogičnih nejednakosti među zaposlenima. Zato svaka povlastica ima privlačnu moć nad drugima, koji se žele uključiti u takav sustav povlastica. Tako se želja za pogodovanjem, odnosno zaštitom osoba na teškim i opasnim poslovima može zlorabiti kao neka vrsta staleške povlastice određene struke ili zanimanja.
Oni koji su isključeni od takve mogućnosti često su indiferentni jer ne shvaćaju da svaka neopravdana povlastica ide na zajednički teret svih koji rade i plaćaju poreze i doprinose. Javnosti se obično predočava da nije velik broj budućih novih korisnika prava na povećani staž. Uz to baca joj se prašina u oči tvrdnjama da se u takvim slučajevima plaća poseban dodatni doprinos.
To je točno, ali treba podsjetiti da i taj doprinos ide na teret poslodavaca, dakle poreznih obveznika. Zbog takvoga pogrješnoga shvaćanja solidarnosti olako se donose propisi kojima se daju prava na povećan mirovinski staž.
Političke stranke, osobito pred izbore, često daju obećanja koja nisu osnovana. Tako je prije jedanaest godina u »Slobodnoj Dalmaciji« (15. svibnja 2014.) objavljen tekst »Novinarima i balerinama – beneficirani radni staž?« Ondašnji ministar rada i mirovinskoga sustava najavio je promjene pripremanjem novoga zakona o beneficiranom stažu. Nažalost, iako se i tada govorilo o potrebi štednje ukidanjem takvoga prava za pojedina zanimanja zbog promjene tehnologija ili čak nestanka zanimanja, predlagalo se uvođenje »beneficiranoga staža« i za novinare. Željelo se izjednačiti novinare s balerinama.
Jasno da je to imalo dobar odjek kod većine novinara, a politika je dobivala simpatije na drugim područjima izvještavanja, odnosno utjecaja preko medija na javnost. Načelno novinarska profesija sigurno ne će temeljito kritizirati strukture vlasti koje im nude povlastice. Ipak, pozadinsko zavirivanje u skrivene namjere takve ideje dovodi do zaključka da se tu radilo o prikrivenoj političkoj kupnji naklonosti, otvoreno govoreći korupciji.
Javno nuđenje povećanoga staža profesiji novinara nije neka novost. Oni koji dugo pamte mogu se prisjetiti da je davno u bivšoj državi, nakon hrvatskoga proljeća sredinom sedamdesetih, također bila vođena kampanja davanja priznavanja povećanoga staža novinarskoj profesiji. I tada se govorilo o zahtjevnosti i stresnosti novinarskoga posla. Na sreću, ni tada to nije prošlo.
Ako bi samo stresnost trebala biti mjerilo za priznavanje povećanoga staža, većina bi zaposlenih mogla to zahtijevati. Polazeći od pojma »stresnost«, trebalo bi to priznavati svakomu liječniku koji treba donijeti određenu dijagnozu zdravstvenoga stanja. Ako je dijagnoza pogrješna pa pacijent umre, stresnost nastaje zbog opasnosti tužbe za odštetu. Stresan je i svaki odlazak na posao kada se kasni ili se ne može naći parkirno mjesto za auto. Stresan je i rad odgojitelja u dječjem vrtiću ili profesora u školi kada daje ocjenu kojom usmjerava nečije školovanje, a posebno ako kod toga bude izložen s jedne strane prijetnjama roditelja ili đaka, a s druge kontroli prosvjetne inspekcije.
Usput valja podsjetiti da se na Zapadu u koji smo i mi uključeni u pravilu ne priznaje pravo na povećani staž, ali se to kompenzira povećanom plaćom i smanjivanjem starosne granice do koje se može obavljati određeno zanimanje, a nakon toga može uz određene uvjete ostvarivati pravo na mirovinu (balerine, rudari i sl.).
