S početkom nove školske godine u neke je hrvatske škole uveden površni kolegij o zdravlju, s priručnikom bez stručnih recenzenata, više ideološki, manje znanstven, kompromitiran aktivizmom građanskih udruga… Također ove godine, ali uglavnom u sve škole, ulaze (međunarodna) osiguravajuća društva, koja za pet eura roditeljima nude utjehu za ozljedu djeteta.
Nemoralna ponuda
Naravno da roditelji koji plaćaju simboličnu premiju police osiguranja ne očekuju niti žele svojemu djetetu nesretan slučaj, ali pristankom na nemoralnu ponudu podupiru društvo straha. Kišobran sigurnosti, koji osiguravajuća društva otvaraju iznad školske učionice, pretvara školu u prostor rizika. Stradavanje djece na hodniku, u dvorani za tjelesni odgoj ili u zbornici postalo je vjerojatnost koja se mjeri i izražava novčanim iznosom. Škola je prikazana kao statistički nesiguran teren za fizičko zdravlje i cjelovitost dječjega tijela.
Pet eura je, eto, dovoljno da dijete bude osigurano od nesretnoga slučaja. Eventualna isplata troškova, nakon ozljede djeteta, postaje financijska zadovoljština za roditelje. To je morbidna igra između roditelja, škole i osiguravajućih društava. Između redaka ponude, subliminalno, otkrivaju se dva glavna krivca za slomljenu nogu ili šestarom izbijeno oko: škola kao prostor strave i dijete kao biće neopreznosti.
Osiguranje cijepljenjem
Novčano osiguranje dječjih udova ili osjetilnih organa moderni je oblik cijepljenja. Srećom, takva prevencija nije obvezna, baš kao što nije ni cijepljenje protiv humanoga papiloma virusa (HPV), zaraze kojom se djeca eksplicitno optužuju za promiskuitetno ponašanje. Srećom, ni cijepljenje protiv koronavirusa nije bilo obvezno pa su sva djeca danas sretna i imunosno neoštećena zaboravila pandemiju.
Roditelji koji uplate simboličnu garanciju od pet eura bit će, naravno, sretni kada na kraju školske godine shvate da su uzaludno potrošili novac. Jer sreća se ne može platiti, a još teže – osigurati. Na putu djeteta do škole i natrag do njegove kuće uglavnom nitko (razuman) ne razmišlja o utapanju u bazenu, razbijenu prozoru i glavi ili udaru groma na školskom igralištu. A poruka dobrovoljnoga plaćanja premije osiguranja upravo je to: život je kocka, zarada je moguća. Djeca svojom nesrećom donose novac u obitelj. To je novi oblik izrabljivanja koji uključuje dječji »rad«, strah roditelja i posredništvo škole.
Industrija straha
U pozadini poslova osiguravajućih društva uvijek je industrija straha. Roger McFillin, poznat klinički psihijatar, opisuje podvalu medicinske industrije, koja je stres i strah, prirodne ljudske reakcije, pretvorila u depresiju i bolest, koje se moraju liječiti, naravno, plaćanjem terapijskih usluga i kupovanjem farmaceutskih pripravaka (»Radically Genuine«). U tom opisu, zanimljivo, on navodi analogiju s financijskim sektorom i osiguravajućim društvima, koja generiranjem straha stvaraju tržište ovisnika, sljedbenika i, najvažnije, uplašenih ljudi: »Financijska se industrija temelji na strahu. Strah od siromaštva, strah od tržišnoga kolapsa, strah od neuspjeha. Oni prodaju osiguranje od nesigurnosti. Smišljaju složene financijske proizvode koje vi ne razumijete, a zatim vas uplaše da ih možda ne ćete imati. Što ako se razbolite? Što ako izgubite posao? Što ako potrošite ušteđevinu? Svaki strah zahtijeva novi proizvod, novu napojnicu, novu ovisnost.«
Daj, daj, daj
Osigurati automobil ima smisla ili opravdanje jer je eventualno oštećenje karoserije isključivo – financijski događaj. Popravak retrovizora obična je igra pokrivena premijom police, no slomljena noga djeteta uključuje njegovu bol, tugu roditelja, dugotrajno liječenje, gubitak školovanja… Samo će čudan roditelj biti zadovoljan novčanom isplatom koju je »zaradilo« njegovo dijete padom niz stube školskoga hodnika. Osim toga, ponude osiguravajućih društava eksplicitno su ignoriranje društvenoga konsenzusa koji uključuje obvezno zdravstveno osiguranje svakoga djeteta u Hrvatskoj. U takvom društvu nije potreban dodatan namet ili izmišljeni porez za sigurnost djece.
