Pred pitanjem života poslije smrti čovjek često zastane te katkad promišlja s nelagodom. Tom stvarnošću ne može manipulirati, a izvjesno je jedino da će svoj život na zemlji skončati. No što kada čovjek umre? Kako dalje? Neki će reći da nema dalje te da nema velikoga smisla o tome uopće govoriti. Odlučuju se živjeti ovdje i sada, a pitanja »o onome poslije« ostavljaju za kasnije. Kao da ih se njihova vlastita smrt i ne tiče. Jedan je čovjek tako rekao da mu je svejedno jer ionako sa smrću živi otkad se rodio: u njemu je od početka, s njim raste u svakom času. Jednoga dana on će zastati, a ona će rasti dalje u njemu dok ne proraste i stigne na rub. Njegov svršetak njezin je pravi početak: kad ona kraljuje sama. Taj se čovjek zvao Antun Branko Šimić te je u tih nekoliko stihova nastojao prikazati ljudsku bespomoćnost spram činjenice smrti.
Pogled onkraj smrti
Prelistavajući stranice Svetoga pisma, možemo uočiti da je snažno izražena istina da život na zemlji završava smrću. Starozavjetni su tekstovi na nekim mjestima uistinu surovi. Psalmist, primjerice, govori kako oni koji siđu u podzemlje iz njega više ne izlaze, a Gospodina hvali jedino živi čovjek. Umrlomu to ne polazi za rukom. Ipak postoje i tekstovi koji nastoje dati i neku nadu te smjeraju pogled onkraj smrti. Takav je primjerice starozavjetni patnik Job koji u devetnaestom poglavlju svoje knjige govori da zna da njegov Izbavitelj živi i da će on kao posljednji nad zemljom ustati te će on sam iz svoje puti vidjeti Boga.
Na tragu je Joba i Knjiga proroka Danijela, a jednako tako i Knjiga Mudrosti te Druga knjiga o Makabejcima. Riječ je o tekstovima koji odišu vjerom da čovjekov život ne završava smrću, to jest životu pristupaju na drukčiji način. Oni na čovjeka gledaju kao na cjelinu duše i tijela. U smrti tijela polazi za rukom tim piscima vidjeti ne rasap ljudske osobe, nego prijelaz u vječnost. Jamstvo toga prijelaza biva vjerovanje u život duše: ona ne može nestati zasvagda. Jer čovjeka, njegovu tjelesnost, pokreće ono što se ne vidi izvana, a to je njegova duša. Ona je nepropadljiva i u to kršćanin vjeruje. Kršćanin duboko u sebi osjeća jeku svoje nutrine koju su vjernici i nevjernici nazvali dušom. Zna kada ga duša boli i u tome ga nitko ne može razuvjeriti: boli ga kada ljubi, a zauzvrat ne dobiva istu ljubav, nego gorčinu i uvrjedu, boli ga i kada su nepravedni prema njemu, kada ne poštuju njega u onome što on jest, kada netko ne prepoznaje njegovu vrijednost, kada ga progone jer se trudio biti istinski dobar i svima ugoditi – i to samo zato što je oduvijek vjerovao u život iz srca i duše.
Živjeti iz duše
Mnoge ljude koji žive iz duše najviše boli suočavanje sa smrću bliskih ljudi. Boli kada ih više nema te ih nitko ne može vratiti, a tako bi ih voljeli ponovno vidjeti, zagrliti i biti s njima. Ta čovjek je živio od susreta s njima, od tople i zdrave riječi, od emocija koje je projicirala njihova duša. Sve to jednom prestane. I tada, što tada? Vjernik znade. On ne tuguje bez prestanka jer je svjestan da život i ne može nestati. Duša ne može biti izgubljena u nepovrat jer tijelo ju ne može ograničiti. I baš zato kršćanin nakon što pokopa tijelo najbližih glavu uzdiže i nastavlja živjeti znajući da život, i to istinski život, ne završava smrću. Završio je život tijela, no život duše nikada ne prestaje. Zato je odlučio upisati misu za svoje pokojnike, za njihovu dušu. On u nju i dalje vjeruje.
Važno je da si svaki čovjek dopusti trenutak mira, sabranosti i tišine, trenutak u kojem će se suočiti s činjenicom da posjeduje dušu te da ju nikada ne će izgubiti. Ista duša omogućit će mu jednom i život bez kraja – vječni život. U taj život ulazi se preko vjere u Krista koji je sam prošao kroz smrt te ju nadvladao u snazi Duha Božjega. Jedino tako, drukčije teško. Krist se sa smrću suočio umrijevši, ne produžavajući život na zemlji, nego prolazeći kroz smrt. Baš kao i svaki čovjek. Izmaći joj ne će moći, no ako joj u susret ide sa živom vjerom u Krista, ne treba je se bojati. Jer zna, ako već sada i ovdje povjeruje u život vječni, jednom će ga baštiniti u punini. I tada kao da sve biva lakše. Oslobađa se čovjek tjeskobe i straha te odlučuje živjeti iz duše. Iz dubine. Iz svojega srca, i to u punini. Daruje sebe drugima u vjeri da će mu ljubav koju drugima daje, baš kao što je to Krist činio, jednom omogućiti ulazak u vječno promatranje ljubavi kojom je Bog u Kristu ljubio svijet. Pa tko tada još može žalovati na sprovodu? Čini se samo onaj tko još nije povjerovao u život bez kraja koji je jedino Krist vlastan dati.
