– Izgorio Vjesnikov neboder. Ne samo »Vjesnikov«, nego i »Večernjakov«, »Startov«, »Arenin«, »Vikendov«… ma, i »Glaskoncilov«! I ja sam u njegovu podnožju koju godinicu dežurao, pregledavajući stranice ofsetnoga izdanja i miteći montažerke krafnama, koje bih im nosio s grafičarom Antom, sve da nam izrežu, zalijepe i isprave baš sve do zadnje pogrješkice u novinama… Otišao Ante, otišao Vjesnikov neboder… Vidi me, metiljav i klimav, nadživio sam veliku zgradurinu, podignutu kad sam ja već prve golove na malom nogaču zabijao! Nije se baš neboder naživio… Izgorio Vjesnik nakon što je »pregoren« životario već četvrt stoljeća. Sad svi plaču i nariču, ridaju za njime, nazivaju ga »simbolom Zagreba«, »nepogrješivim orijentirom«, »glavnim neboderom metropole«, kako li sve ne… A do jučer, dok je tu stajao, nitko nije za nj »ni znao« ni pitao, nitko nije ništa pokušavao da mu vrati stari sjaj i slavu. Kako su »drugovi« utrnuli novine »Vjesnik«, tako su otjerali i neboder u invalidsku mirovinu, šutnuli ga nogom u »hladovinu«… Iako je svima bio stalno »pod nosom«, zapravo »nad nosom«, nikog nije bilo puno briga žive li u njemu puhovi ili samoupravni duhovi… Eh, Jelice ženice moja, baš tako je isto i s nama ljudima, »mrelcima«. Čim završimo u domu ili doma privezani za nepokretnu namještajnu jedinicu, nitko nas više ne obilazi i ne misli puno na nas… Vole nas pamtiti u punoj, »neboderskoj« snazi i veličini, dok smo im još mogli koristiti, pa će nerijetko drugima, upita li ih tko za nas, reći: »Kad sam ga zadnji put vidio, bio je u top-formi.« A taj »zadnji put«, nekad i za neke, bio je još u srednjoj školi! Pa i ja se svaki drugi dan najbolje nasmijem kad među friškim osmrtnicama nađem ljude za koje sam bio siguran da su već mrtvi! Isti smo, isti sam kao Vjesnikov neboder! Na putu zaborava. Sad hajd’, tu za neboder su brzo kao našli krivce, ali za moju misao baš je svejedno je li izgorio zbog »Tik-Toka« mladih Nerona ili »tik-taka« nekog poslovnjaka, koji više nije mogao dočekati da se atraktivno zemljište izmakne neboderu ispod nogu. Ovako ili onako, tako isto je i sa starim ljudima. Za neke nismo više sigurni jesu li živi, ali kad umru, svi žalimo, svi plačemo k’o kišna godina i slatkorječimo kako su bili nezamjenjivi i nenadoknadivi…
– I, što sad? – prijeteći se podbočila ženica mi Jelica. – Da te zapalim, da te klepim nečim ili ti skuham malo jači čaj za brži kraj? Pa da svi za tobom plaču i nariču prije nego počnu misliti da si umro već prije deset godina?
– Ma ne, zar si luda? Kakve koristi kad mene ne će biti da ih gledam i slušam kako mi »kade«, kako me hvale i obasiplju epitetima, metaforama, sintagmama, hiperbolama… Badava mi onda!
– Kako? Pa zar ti nisi vjernik? Svaki vjernik zna da ga pokojnik i na vlastitu sprovodu vidi i sluša! Zato, nemoj se više tugaljivo kreveljiti na posljednjim ispraćajima onih prijatelja o kojima si cijeloga života mislio sve naj…
– …bolje? …gore? … Kao o neboderu? – potpuno me Jela smela.
