Kao nova iskra nade bljesnula je ove jeseni vijest da je dobrotvorna zaklada »Milan Daniel Jurić« preuzela brigu za stipendiranje petnaest đaka i studenata koji su djeca prerano preminulih roditelja koji su radili kao vjeroučitelji ili drugi prosvjetni djelatnici. Zaklada, koja je pokrenuta 2024. godine te je uzela ime prerano preminuloga trajnoga đakona, supruga, oca troje djece i ravnatelja Osnovne škole Tina Ujevića u Zagrebu, preuzela je na sebe zadaću da u mladim stipendistima i njihovim obiteljima tijekom cijele godine očuva žar božićne radosti i nade.
Primijeniti u djelo socijalni nauk Crkve
Vjeroučitelji Nataša Čurić i Josip Štefanac, članovi upravnoga odbora zaklade, svjedoče kako se ideja javila. Milan Daniel Jurić bio je niz godina vjeroučitelj u zagrebačkoj osnovnoj školi, a kolege i đaci upamtili su ga po njegovoj otvorenosti i spremnosti na pomaganje ljudima oko sebe, ma o kakvoj se potrebi radilo. Preminuo je 2021. godine, od posljedica zaraze koronavirusom. Nadahnuće za pokretanje dobrotvorne zaklade javilo se u srcima skupine vjeroučitelja. »Dogodio se prije nekoga vremena jedan naš susret, akcija pomaganja kolegi vjeroučitelju iz Cernika koji je bio slabovidan, u prijevremenoj mirovini, s malim primanjima i na socijalnoj pomoći… Obišavši ga, vidjeli smo kakve su njegove potrebe i među nama je već oformljena jedna ‘inicijativa’, koju smo u Whatsapp grupi nazvali ‘Vjeroučiteljski novčić’. No u svemu tome javila se ideja da naša inicijativa ne bude samo tako ‘ad hoc’, nego da joj damo neki konkretan oblik. Tako se javila ideja pokretanje zaklade. U pozadini svega bila je zamisao da socijalni nauk Crkve primijenimo u djelo – mi smo vidjeli gdje je potreba, prosudili smo i odlučili smo se na djelovanje«, kazuje nam vjeroučitelj Štefanac.
Upravitelj zaklade vjeroučitelj Josip Štefanac: »Vodila nas je misao da će naša inicijativa uspjeti ako je ona zaista Božja. Cilj nam je da zaklada zaživi kao riznica dobrote, riznica velikodušnosti u koju jedni daju, a iz nje drugi primaju. Tako odgajam i svoju djecu kada je riječ o bilo kojoj dobrotvornoj akciji – budimo sretni sve dok smo mi ti koji mogu pomagati drugima«Put pokretanja zaklade, jasno, nije bio nimalo jednostavan, počevši od prikupljanja temeljnoga kapitala i raznih administrativnih poslova, napominje vjeroučitelj Štefanac, ujedno upravitelj zaklade. »No vodila nas je misao da će naša inicijativa uspjeti ako je ona zaista Božja. Cilj nam je da zaklada zaživi kao riznica dobrote, riznica velikodušnosti u koju jedni daju, a iz nje drugi primaju. Tako odgajam i svoju djecu kada je riječ o bilo kojoj dobrotvornoj akciji – budimo sretni sve dok smo mi ti koji mogu pomagati drugima«, dodaje vjeroučitelj Štefanac. Za dodjelu stipendije nema kriterija izvrsnosti, nego stipendirani đak treba redovito izvršavati svoje školske obveze. Dakle, stipendirani učenik ili student ne smije ponavljati školsku godinu ili godinu studija.
Kada su se u Pešćenici ujesen potpisivali ugovori u stipendiranju, jer je to župa u kojoj je djelovao preminuli trajni đakon Milan Daniel Jurić, bilo je i podupiratelja koji su poželjeli i uživo se susresti sa stipendiranim đacima i upoznati njihove roditelje. »Bili su to zapravo jako emotivni susreti jer oni pomažu preko zaklade, ali su ipak uživo upoznali đake o kojima je riječ. Posebno izdvajam jednu obitelj, majku koja je medicinska sestra i koja je nakon smrti supruga ostala sama sa sedmero djece, od kojih troje najmlađih stipendiramo. Ona nisu morala ništa govoriti, ali u radosti njihovih očiju mi smo vidjeli što osjećaju: ‘Tata više nije s nama, ali tu su njegovi prijatelji, on nam je iz raja poslao pomoć’«, svjedoči vjeroučitelj Štefanac. Zakladu je podupro i Hrvatski Caritas omogućivši da ona dobije siguran zamah sa stipendiranjem prve skupine đaka i studenata do kraja njihova formalnoga obrazovanja. Stipendisti mjesečno na svoje račune primaju pomoć od 200 eura.
Okupiti mrežu dobročinitelja
»Iza nas ne stoji nikakav ‘tim ljudi’, odvjetnika ili financijskih stručnjaka, nego se u pokretanje i život zaklade uključilo nekoliko nas vjeroučitelja, nošenih mišlju da su u suvremenom kontekstu vjeroučitelji često ‘prva crta’, ono prvo lice, a možda i jedino lice Crkve s kojima se susreću mladi. Bio je to naš odgovor na beznađe koje nas okružuje! Ne možemo biti Crkva a ne nositi nadu. U to ulazi i ono što je često kada se pojavi neki problem ili teškoća, nažalost, dominantno stajalište u našem društvu: da se ništa ne može promijeniti, da je teško, da nema smisla…
Da, promjene se ne događaju uvijek na neki revolucionaran, temeljit način, ali često se puno toga može napraviti kada se pođe malim koracima«, nadovezala se vjeroučiteljica Nataša Čurić te dodala: »Sada nam je cilj privući što više podupiratelja i okupiti mrežu dobročinitelja. Da bismo ‘izgurali’ dalje ideju sa stipendijama, nama nije dovoljno pronaći nekoliko stalnih dobročinitelja koji će zakladu podupirati sa svotama od 100 ili 200 eura, nego puno onih koji će mjesečno izdvajati daleko manje iznose, pet, deset ili dvadeset eura.« Zaklada je trenutačno fokusirana na stipendiranje đaka iz obitelji u kojima je preminuo jedan roditelj, ali nije riječ samo o materijalnoj potpori, nego o praćenju na svim razinama koje se pokažu potrebnima. Osim stipendija zaklada je otvorena i za oblike jednokratne financijske pomoći obiteljima koje su zatečene iznenadnim troškovima zbog bolesti, liječenja, ostanka bez posla, napomenula je vjeroučiteljica Čurić.
Dati sebe i primiti druge – najbolji dar za Božić
Jedna od obitelji kojima pomaže zaklada jest i obitelj Milana Daniela Jurića. Gordana Jurić i njezina kći Kristina posvjedočile su kako im je naoko mala materijalna gesta u obiteljsku svakidašnjicu unijela radost i nadu.
»Nakon očeve smrti drugačijim očima promatram i Božić i dane oko Božića. Vidim i kada mnogi roditelji, primjerice, žele svoju djecu usrećiti poklonima i drugim oblicima materijalnoga. Ponekad to ode predaleko, toliko da se izgubi svaki smisao i radost koji se kriju iza Božića. Za mene je Božić biti tu, dati sebe i primiti druge… Od pravoga obiteljskoga zajedništva ne postoji veći poklon koji možemo dati i primiti u ove dane«, posvjedočila je Kristina Jurić, jedna od stipendistica i kći Milana Daniela JurićaMajka Gordana se prije četiri godine praktički preko noći, zbog nagloga suprugova oboljenja, pogoršanja zdravstvenoga stanja i preminuća, našla u ulozi samohrane majke. »Za sve nas bio je to golem šok. I doista, osim što smo ostali bez muža i oca, mi smo se našli i u teškoj materijalnoj poziciji. No taj početni šok, kao i sve godine nakon toga mi kao obitelj, vjerujem, ne bismo mogli proći da nas nije držala ona vjera koju nam je svjedočio moj suprug. On je uvijek bio tu za druge, i jako smo ponosni što je dobrotvorna zaklada dobila ime po njemu. Jer znamo kako je nama bilo teško i sada smo radosni što će zaklada pomagati i drugima koji su se našli u sličnoj situaciji kao i mi«, pojasnila je Gordana Jurić.
Od suprugova preminuća 2021. kćeri Ivana i Andrijana završile su fakultete, pronašle poslove te se polako počinju osamostaljivati. Stipendiju zaklade prima kći Kristina, koja je sada sedmi razred osnovne škole. »Za mene je stipendija i velika odgovornost jer vidim da postoje neki odrasli koji vjeruju u mene, koji me žele poduprijeti da ostanem na ispravnom životnom putu. Moja je želja upisati Prirodoslovnu školu Vladimira Preloga u Zagrebu. Zainteresirana sam za prirodoslovlje i vidim se u tome i nakon srednje škole«, nadovezala se na majčine riječi mlada Kristina Jurić. »Nakon očeve smrti drugačijim očima promatram i Božić i dane oko Božića. Vidim i kada mnogi roditelji, primjerice, žele svoju djecu usrećiti poklonima i drugim oblicima materijalnoga. Ponekad to ode predaleko, toliko da se izgubi svaki smisao i radost koji se kriju iza Božića. Za mene je Božić biti tu, dati sebe i primiti druge… Od pravoga obiteljskoga zajedništva ne postoji veći poklon koji možemo dati i primiti u ove dane«, zaključila je Kristina Jurić.
