Sadašnji predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić nedavno je u emisiji Hrvatskoga radija poručio da sebe vidi kao budućega predsjednika hrvatske Vlade. Usto je rekao da prema određenim anketama njegova stranka ima prednost pred vladajućim HDZ-om.
SDP više od 10 godina nije na vlasti u Hrvatskoj, ali je zadržao položaj najjače opozicijske stranke. U usporedbi s drugim socijaldemokratskim strankama u bivšim komunističkim državama srednje i istočne Europe SDP je snažna i relevantna stranka. To nije toliko do SDP-a koliko do političke propasti socijaldemokratskih stranaka koje su nekoć bile vladajuće u bivšim komunističkim državama srednje i istočne Europe. Češka stranka Socijalna demokracija (SOCDEM) u dva posljednja izborna ciklusa nije uspjela osvojiti zastupničko mjesto u češkom parlamentu. Mađarska socijalistička partija (MSZP) nije se uopće natjecala na nedavnim parlamentarnim izborima u Mađarskoj. Na izborima se natjecala socijaldemokratska Demokratska koalicija (DK) koja je nastala odvajanjem od MSZP-a, ali nije osvojila ni jedan mandat. Bugarska socijalistička partija (BSP) na nedavnim parlamentarnim izborima nije uspjela proći izborni prag od 4 posto. Socijalni demokrati (SD) u Sloveniji svedeni su na manju opozicijsku stranku, ali su barem zastupljeni u slovenskom parlamentu.
SDP se već dugo suočava s kadrovskom i organizacijskom krizom, ali uspijeva zadržati potporu znatnoga dijela biračkoga tijela. To u prvom redu može zahvaliti dubokomu i oštromu povijesno-simboličkomu rascjepu u hrvatskom društvu. SDP je uz HDZ ključni nositelj povijesno-simboličkoga rascjepa koji određuje biračke preferencije i političke identitete u Hrvatskoj. Kad u hrvatskoj politici ne bi dominirale podjele o povijesnim zbivanjima i povijesnim osobama iz Drugoga svjetskoga rata, teško da bi SDP zadržao političku relevantnost. No dok emocionalne i isključujuće povijesne interpretacije određuju hrvatsku politiku, SDP je siguran u svojoj poziciji druge najjače stranke u Hrvatskoj.
Premda se SDP nastoji profilirati svojim ekonomskim i socijalnim politikama, pripadnost tradiciji Titova partizanskoga pokreta ostaje njihov ključni politički resurs. Toga su svjesni i u SDP-u pa je njihov zastupnik u Europskom parlamentu Marko Vešligaj nedavno ondje organizirao izložbu »Antifašizam danas: Od otpora do prava«.
Kako prenosi HRT, izložba prikazuje »antifašističku borbu po hrvatskim regijama, ali i njezine posebnosti poput brigada nacionalnih manjina, katoličkih svećenika u Narodnooslobodilačkom pokretu, žena partizanki i primjera građanskog otpora«. Za demokratsko suočavanje s traumatičnom prošlošću bilo bi dobro da je izložba obuhvatila brojna partizanska ubojstva katoličkih svećenika, no to se ne uklapa u »lijeve« povijesne naracije. Na otvorenju izložbe Vešligaj je rekao da je antifašistička borba predvođena Josipom Brozom Titom prerasla u »najveći organizirani pokret otpora u Europi te u Hrvatskoj ona nije samo pitanje povijesnog sjećanja već jedan od temelja hrvatske državnosti«. U tonu »lijevoga« povijesnoga revizionizma Vešligaj je jugoslavenski komunistički antifašizam u Drugom svjetskom ratu izjednačio s borbom za samostalnu i demokratsku Hrvatsku u Domovinskom ratu tvrdeći da je vrijednost slobode bila u središtu obiju borbi. Otvorenju izložbe prisustvovali su zastupnici iz SDP-a i Možemo!, ali ne i njihove eurokolege iz HDZ-a i stranke DOMiNO. Tako su Hrvati uspješno svoj povijesno-simbolički rascjep prenijeli i u Europski parlament.
Nekoliko dana prije izložbe u Europskom parlamentu u Zagrebu je održan Koncert partizanskih pjesama u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i Grada Zagreba. Takav je koncert zadnji put održan prije 36 godina, dok je Hrvatska još bila u sastavu komunističke Jugoslavije.
U pionirskom istraživanju o povijesnom rascjepu u hrvatskom društvu i politici iz 1998. psiholog Ivan Šiber ustvrdio je da vjerojatno ne postoje zemlja i narod u Europi u kojima je unutarnji sukob u Drugom svjetskom ratu bio tako silovit i vođen s tako različitim i suprotstavljenim opredjeljenjima i posljedicama. Razmatrajući slojevitost opredjeljivanja za ustašku NDH i Titov partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu, Šiber je istaknuo da se ta opredjeljivanja nakon više od 50 godina sve više svode na dvije suprotstavljene i isključive opcije. Smatrao je da će protokom vremena oštrina toga sukoba blijedjeti, ali će i dalje utjecati na politička opredjeljenja novih naraštaja koja bi ipak trebala izgubiti snažan emocionalni naboj i isključivost. Šiber je smatrao da će osjećaj pripadnosti jednoj od dviju tradicija (partizanskoj i NDH) ostati i utjecati na političko ponašanje, ali će se taj utjecaj vjerojatno smanjivati.
SDP i drugi »lijevi« akteri nastoje održati i ojačati osjećaj pripadnosti partizanskoj tradiciji kako bi zadržali i proširili svoju biračku snagu. S obzirom na to da oštrina povijesno-simboličkoga rascjepa ne će blijedjeti, SDP će opstati kao snažna i relevantna stranka. No to ga ne će vratiti na vlast jer je pripadnost partizanskoj tradiciji manjinska u Hrvatskoj. To ne znači da većinski utjecaj ima pripadnost tradiciji NDH, koja je u današnjoj Hrvatskoj marginalna i opskurna. U hrvatskom je narodu većinska pripadnost Hrvatskoj kao demokratskoj, prosperitetnoj, socijalno uključivoj i međunarodno etabliranoj državi koja nije proizišla ni iz jednoga političkoga totalitarizma.
