Evanđelja Krista prikazuju kao osobu punu osjećaja za čovjeka. To ne čudi jer i sama sustavna teologija reći će da se utjelovio, odnosno postao čovjekom poradi čovjeka. Neizmjerno je ljubio ljudskost i biti čovjekom. Stoga gotovo i nema evanđeoskoga ulomka u kojem se ne želi istaknuti Isusova empatija, odnosno sposobnost istinskoga uživljavanja u situacije koje ljudi prolaze. Bilo da je riječ o bolesti, gubitku drage osobe ili o nedostatku hrane kojom bi čovjek sebi i svojim bližnjima osigurao opstanak, Krist je uvijek prikazan osobom koja ulazi u te trenutke ljudskih stvarnih života i želi pomoći.
Bliski je Bog
Krist je u ovonedjeljnom evanđelju prikazan čovjekom koji zna vidjeti i razumjeti bol drugoga čovjeka. U istu bol ne ulazi tek umovanjem i teoretskim analizama, nego cijelom svojom osobom. Kuša ljudsku tragediju i želi biti njezinim dijelom. Prva bol koju osjeća na svojoj koži, odnosno mnogo više u svojoj duši, jest vijest o smrti Ivana Krstitelja. Ta ga vijest pogađa te ga udaljava od svijeta. Osjeća se loše baš kao i svaki čovjek na vijest o smrti svojih prijatelja i ljudi do kojih mu je bilo istinski stalo. Ipak svojoj boli ne dopušta da preraste u ogorčenost koja bi tada opterećivala prvotno njega samoga kao čovjeka, a vrlo vjerojatno brzo i sve druge ljude u njegovoj okolini. Zato se izmiče od svijeta ne bi li promišljao o smrti vrijednoga i zauzetoga čovjeka vjere – Ivana Krstitelja. Vrijeme njegove osame i trenutke promišljanja evanđelisti ne opisuju u detalje kao što to čine romanopisci jer evanđelja nisu romani. Evanđelja ne potrebuju puno naracije, nego upućuju na segmente Isusova života koji su istinski važni te to čine na vrlo sažet način. Donose bit, odnosno esenciju Kristova nauka, i to preko pripovijesti, ali na precizan i sažet način. Zato je evanđelistu prilikom smrti Ivana Krstitelja dovoljno ustvrditi da se na vijest o Ivanovoj smrti Isus jednostavno povukao u osamu. I to je dosta.
Kristova osamljenost ne traje dugo jer brzo su ljudi doznali da je u tom kraju te mu prilaze sa svojim bolima. On pak sam prikazan je nanovo na način da suosjeća s tim ljudima. Ne ostaje na samotnom mjestu, nego izlazi u susret ljudskoj potrebi kakva god ona bila. Sasvim je jasno zašto to čini. Naime ne može biti onaj koji tek govori o Bogu, nego većma treba biti onaj koji toga Boga na konkretnoj razini prikazuje svojim činima. Zato liječi bolesnike koje mu donose ili bolesnike koji sami prilaze kako bi bili izliječeni. Stalo mu je do tih ljudi te im svojim božanskim autoritetom uistinu i pomaže. Ništa ih ne pita, nego im želi biti bliz. Bliski je Bog. Takav je od samoga rođenja. Onaj je koji se prigiba u stvarnost ljudskih boli te želi izliječiti ljudsku slomljenost. To isto želi da nauče činiti i njegovi učenici. Iz navedenoga razloga drugi dio evanđeoskoga odlomka posvećen je upravo pouci učenika koji sami moraju naučiti kako će nastaviti Kristovo djelo.
Pouka o drugačijem načinu života
Krist izravno poučava učenike o načinima istinske i konkretne skrbi za čovjeka u potrebi. Stoga je prikazan kao tumač Božjega djelovanja u praksi, odnosno u konkretnim situacijama ljudske bijede i boli. Bol naime stvara činjenica da se svi nalaze u pustom kraju bez puno hrane te nisu u mogućnosti poći u kupnju. Kako tada reagiraju Kristovi učenici? Na vrlo ljudski, a uistinu premalo božanski način. Reakcija je to koja se može jednom riječju opisati, a ta riječ je katastrofizam. Učenici su prikazani kao ljudi katastrofe. Ljudi koji su vješti u analizi nesposobnosti i nemogućnosti rješavanja bilo kakvoga problema. Nikada ih nitko vjerojatno nije ni učio rješavati probleme. Naučili su se da u životu sve moraju dobiti te da se ni za što sami ne trebaju izboriti uzdajući se u Božju providnost i njegovo vodstvo. U nekim krajevima Hrvatske nazvalo bi ih se »gotovanima«. Onima kojima sve mora biti posluženo, a da oni ni o čemu ne moraju sami promišljati ni organizirati. Krist to sve vidi te ih uči drugačijemu načinu života.
Krist zato otvoreno kaže: »Dajte im vi jesti.« Ta rečenica sve počinje mijenjati jer učenici shvaćaju temeljnu Isusovu lekciju koja se može sažeti na jednostavan način: Kristov učenik od katastrofičara i onoga koji govori da se ništa ne može promijeniti treba se preobražavati u onoga koji ne paničari, nego u zajedništvu s Kristom postaje onaj koji s onim što ima u zajedništvu braće postaje stvaratelj novoga svijeta. Svijeta u kojem sve dostaje jer se život počeo gledati na drukčiji način. A takav život započinje u trenutku kad se prestaje govoriti da se ništa ne može promijeniti te se s onim što se posjeduje u zajedništvu s Kristom i pogleda uprta u nebo postaje djelitelj dobra drugima. Svijet tada dobiva malo više boje, a čini se i sam ljudski život.
