Biblija o strahovima govori na više mjesta, a ljudski život nerijetko prikazuje kao lijepu, ali često i tjeskobnu pustolovinu prožetu strahom i nemirom. Evanđelja Krista i učenike, pa tako i prvu crkvenu zajednicu, prikazuju kao zajednicu ljudi koja često živi nelagodu. Rabi se pritom slika lađe koja plovi po moru usprkos brojnim vjetrovima koji ju ljuljaju ne bi li ju prevrnuli. No kao što lađa plovi udarana vjetrovima, tako i život teče, i nije ga moguće obustavljati zbog naleta nepovoljnih vremenskih prilika. Toga su pogotovo svjesne starije osobe koje na svojim plećima nose mnogo godina iskustva i plovidbe. Upravo će oni u danima tjeskobe i nemirnih vjetrova drugima biti tješitelji jer su osobno prošli kroz bure i oluje, scile i haribde.
Surovost vjerničkoga života
Kada bi mladi ljudi krizmaničkoga uzrasta upitali svoje starije kako su uspjeli preživjeti sve svoje godine, na osnovi kojih su snaga unatoč protivnim vjetrovima i dalje ostali istinski ljudi te ujedno vjernici – to bi im moglo pomoći u njihovim životnim traženjima. Ključno je pitanje kako to da njihovi stariji nisu vjeru već proglasili bezvrijednom zbog siline oluje koja je životu oduzimala svaki smisao. Dapače, život im se činio uistinu besmislenim i bezvrijednim.
Mudri stariji ljudi u pokušaju odgovaranja na ta pitanja ne će kriti: »Vjera me očuvala u svemu; očuvala je u meni ljudskost koja je već stremila propasti tijekom brojnih trenutaka gdje se od mene tražilo da budem tek politički korektan ne mareći za čovjeka i njegovo dostojanstvo. Vjerovao sam da je moj život u Božjoj ruci te da njemu dugujem sve, pa i vlastiti život.« Mladi bi krizmanik tada mogao zastati, promisliti i nastaviti s pitanjima: »Kako ste došli do takve vjere i je li ona uvijek bila toliko jaka da vam je mogla biti oslonac u trenutcima straha i očaja?« No stariji znaju da nije vjera automatsko rješenje svih problema. Kortizol se u organizmu jednako pojavljuje i vjernicima i nevjernicima. Uči tomu i evanđeoski odlomak koji Petra prikazuje kao onoga koji se i sam uči vjerovati. Evanđelja ga prikazuju kao osobu koja je i sumnjala. Osobu koja je doživljavala i teške trenutke te kušala surovost vjerničkoga života. No postupno je dozrio, i to na način da je trebao svladati temeljnu lekciju – vjerovati znači prepustiti se Kristu da on nosi život.
Doživjeti vjeru
Evanđelje prikazuje dakle Krista kao učitelja s autoritetom koji je svoje učenike na izravan način i u konkretnim zgodama svakidašnjice učio što znači vjerovati. Uči ih da vjerovati znači prije svega oslanjati se na njega, a ni u kojem slučaju na samoga sebe. Slikovito i na vrlo zoran način prikazuje to evanđeoska scena gdje Krist hodi po vodi, a Petar dok to promatra želi i sam biti sposoban to učiniti. Petar, kao i mladi krizmanik, želi vjeru doživjeti. Traži neki konkretan dokaz da vjera ima smisla. Konkretnijega dokaza od hodanja po vodi ne može biti te se Petar sada želi okušati u prilici i vidjeti ima li ta vjera u Krista smisla ili nema.
Petrov hod započinje vrlo samouvjereno. Ne čudi to budući da ga evanđelisti prikazuju kao osobu koja je vrlo dinamična. Čovjek je to koji želi sve napraviti u hipu te vjeruje da se to tako i može napraviti. Zato na Kristov poziv da dođe, tj. da počne hoditi po vodi, on odmah pristaje. Umah biva oduševljen jer vidi da je sposoban hoditi po vodi. No njegov hod ne traje dugo jer, kako je i istaknuto u evanđeoskom odlomku, pogled mu se zaustavlja na vjetru koji protivno počinje burno puhati. Počinje odmah tonuti i biva prestravljen. Nije se dogodilo ipak ništa dramatično jer Krist pruža ruku i pridiže Petra.
Krist je živ u svakom trenutku
Pouka je ovonedjeljnoga evanđeoskoga odlomka sljedeća: život u vjeri temelji se prije svega na Kristu, što znači da pojedinac svoj vjernički život izgrađuje na osnovi udioništva na onom što je Krist već učinio za njega. Svoj bi pogled vjernici stoga uvijek trebali usmjeravati prema Kristu. Međutim u životu se vrlo često događa sasvim suprotno. Pred silinom problema vjernik često ostaje tek onaj koji promatra problem. U istoj prevelikoj usredotočenosti na ono što je loše, odnosno na probleme, njegova vjera počinje sve više blijedjeti. Razlog je jednostavan: ako je pogled s Krista okrenut na probleme, u vjerniku stvara nemir i nelagodu, a tada se malo toga može promijeniti.
Krist je živ u svakom čovjekovu trenutku, baš kao što je bio i u trenutku silnoga vjetra na obali Galilejskoga jezera. Uz takvo stajalište čovjek može početi promišljati o izlasku iz problema. Istina, važno će biti zaustavljanje kako bi se pogled usmjerio k promišljanju na Krista i njegove djelatne snage u životima vjernika. Brojni su u tome uspjeli te su sada živi svjedoci Božje djelotvorne snage. Možda ne bi bilo zgorega poslušati ih jer njihova svjedočanstva, ako su autentična te proizlaze iz dubine vjerničkoga srca, mogu mnogima biti dokaz o Božjem postojanju za kojim tako emotivno tragaju već godinama. Moliti je da se to i dogodi.
