Biblijski čovjek trajno je obilježen dimenzijom iščekivanja. Prelistavajući stranice Biblije, to biva jasno već od početka. Izraelski je narod prikazan kao onaj koji čeka Gospodina i njegove spasonosne zahvate u njegovu korist. Ponekada je u tom čekanju nestrpljiv te brzo zađe s pravoga puta. Svoje noge tako usmjerava na neke druge pute te mu je Gospodin sve više stran. Njegov se lik ne da jasno vidjeti. Svoje lice s vremena na vrijeme očituje ljudima, a čini to na posve ljudski način. Ljudima prilazi u trenutcima tjeskobe i gorčine života. Daje im hranu kada su gladni, a kišu kada ne rodi ljetina. Oslobađa ih iz ropstva te izvodi na slobodu. Ipak, koliko god kušao Božju dobrotu, taj se narod opet udaljava od Gospodina.
Novozavjetni ljudi nisu prikazani nimalo drukčije nego oni starozavjetni. Stvari su sada još jasnije. Bog je još bliži. Rodio se i postao čovjekom u Isusu Kristu. Hodi zemljom i čini dobro. No i tada ništa se veliko ne mijenja. Postoje oni koji ga priznaju te prihvaćaju i time ulaze s njim u odnos. Istodobno tu su oni koji mu, iako su vidjeli tolika silna djela koja je učinio, i dalje ne vjeruju. Žive jednostavno svoje živote jer im je dobro. Ništa im ne nedostaje. O Bogu ne stignu promišljati. O sudu ili Božjem ponovnom dolasku i ne misle. To nije tema njihovih razgovora jer tako ne vide ni sebe ni Božji život.
Boga treba mudro i zauzetim srcem čekati
Evanđeoski ulomak ove nedjelje na pripovjedni način želi prikazati stvarnost ljudi i njihova odnosa s Bogom. Stvarnost koja je netom prikazana. Krist veli kako je kraljevstvo Božje slično svadbenoj gozbi. Kako bi to približio, priča priču o deset djevica koje čekaju svojega zaručnika. Djevica je deset, a zaručnik je samo jedan. Djevice su zajedno, a zaručnik još nije došao. Njegov je dolazak za neke djevice, čini se, upitna stvar. Nisu toliko sigurne da on dolazi te to prikazuju i svojim životom. Prikazuje to evanđeoski ulomak slikom uljanica i dostatnoga ili nedostatnoga ulja.
Kako bi slušatelj lakše zapamtio scenu i samim time došao do poruke priče, Krist priču pripovijeda na vrlo jasan i ritmičan način. Pet je mudrih i pet ludih djevica. Ciljano je dakle stvarnost prikazana na dualan način. Lakše je tako zapamtiti tekst te ući u njegovu poruku. Jer priče su to koje su najčešće bile tek osluškivane, a ne čitane. Neki bibličari kažu da je tek jedan do dva posto populacije bilo pismeno. Zato je auditivni pečat Isusovih priča bio vrlo važan. A isto tako prva impresija. No vrijedi sada zastati i promisliti o ludosti evanđeoskoga odlomka.
Naime pet je djevica prikazano mudrim, a pet ludim. Razlog je jednostavan. Jedne imaju dostatno ulja u svjetiljkama, a druge nemaju. Slika je više nego jasna. Krist odnos s Bogom prikazuje na način da vjernike prikazuje ljudima mudroga iščekivanja Gospodina. Činjenica da će doći nije upitna, no upitan je i samim time problematičan ljudski odnos prema istini da Bog dolazi. Boga treba mudro i zauzetim srcem čekati, a onda to i konkretnim životom prikazati.
Drama doseže svoj vrhunac u trenutku Gospodnjega dolaska. Tada biva jasno da postoje i vjernici koji jednostavno kao da u njegov dolazak nisu ni vjerovali. Žele se u tom trenutku nanovo osloniti na one koji u Krista istinski vjeruju ne bi li time umanjili stanje vlastite životne bijede. Jer gledaju Krista kojemu su za života nominalno pripadali po krštenju. Drugim riječima, imali su uljanice, no ulje odavno nisu kupili. Kao i s automobilom koji se dugo nije upalio ni odvezao na tehnički pregled. On se jednostavno »buni« i ne želi upaliti. Činjenica da netko ima automobil tada uopće ne pomaže. Ona je neoboriva, auto je kao nov, ali nije godinama vožen i ne pali. Nitko tada ne će reći da susjed nema automobil jer to bi bila laž. No taj automobil ničemu ne služi. Slično je, čini se, i sa životom krštenika.
Uljanicu je imao, ali ulja nije bilo
Vjernik koji je primio sve sakramente te na teološkoj i nominalnoj razini pripada Kristu i Katoličkoj Crkvi, ali bez iskrene vjere i budnoga iščekivanja Gospodina, kao da je nekako slabašan vjernik. Nitko mu ne može reći da nije kršćanin. Svi su sakramenti koje je primio upisani u matične knjige njegove župe na posve uredan način. Ali on sam zna da za Krista i nije baš živio. Za njega su uvijek molili drugi. Bila je to supruga kojoj je vječito zanovijetao što nedjeljom odlazi na misu. Djeci nije branio da idu na vjeronauk, no sam u to baš i nije vjerovao. Uljanicu je imao, ali ulja nije bilo. Krist ga je čekao, no on za to na posve banalan i razumljiv način nije mario.
I dođe dan smrti našega kršćanina. Svi su se okupili oko odra. Plač ne prestaje. Njemu kao da je još teže jer uviđa razmjer vlastite nevjerničke ludosti. Kupio bi sada ulja, i to novcem kojega ima u golemoj količini. No račun je ostao na zemlji. On onamo više ne pripada. Našao se u međuprostoru. Nikamo ne pripada. Nije više stanovnik zemlje, a ne pripada, čini se, ni nebu. Jer nije u to nikada vjerovao. Svoju pripadnost zemlji u koju se silno uzdao za života, i to na zemaljski način, više ne osjeća jer ona je prolazna.
Sjeća se sada kako je jednom čitao, a neki će reći i molio Psalam 103: »Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje…« Sada osjeća bol, ali to je bol duše. Jer tijelo više ne osjeća. Bol mu najviše zadaje činjenica da gleda u one oko odra. Ljude koji nose uljanice, ali u njima nema ulja. Zna njihov svršetak jer sada konačno počinje vjerovati u iskustvo Boga. No, čini se, prekasno.
Moliti je ove nedjelje za sve kršćane diljem svijeta. Da svoje uljanice, svoju osobu pred Bogom, istinski njeguju. Vjeruju u Krista te ga budno čekaju. Jer njegova su vremena i vjekovi. Čovjeku ne pripadaju, nego samo Kristu – Zaručniku.
