BOG POZIVA SVAKOGA ČOVJEKA NA GOZBU Samo po plodovima stječe se svadbeno ruho

28. nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Iz 25, 6-10a; Fil 4, 12-14. 19-20; Mt 22, 1-14

U starozavjetnom čitanju iz proroka Izaije izvire pjesma zahvalnica jer je u svim nevoljama Bog »utočište nevoljnom, utočište ubogom u nevolji«. U takvu ozračju započinje odlomak u kojem je prikazan Gospodin nad Vojskama kako priprema »gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena«. Gozba će biti pripremljena »na ovoj gori«. Misli se time na Jeruzalem i goru doma Gospodnjega, to jest goru jeruzalemskoga Hrama.

Bog na gozbu poziva sve narode

Bog je tako prikazan kao domaćin koji poziva sve narode, a ne više samo židovski narod, u svoj dom, na svoju gozbu. Ondje će Bog »raskinuti zastor što zastiraše sve narode«.

U svim teškoćama i nevoljama, kao i u povoljnim okolnostima, bitna je svijest o potrebi Božje pomoći. Ona je važnija od bilo koje druge ljudske pomoći. Pavao time ne želi omalovažiti pomoć koju prima od Filipljana, nego mu je stalo do toga da im pokaže koji je pravi izvor njegove snage i jakosti.

Čini se da se u tim riječima ne smije podrazumijevati zastor koji je zaklanjao ulaz u Svetinju nad svetinjama u jeruzalemskom Hramu, jer je na hebrejskom rabljena drugačija riječ. Dok je u Hramu kovčeg stajao iza zastora koji je opisan riječju paroket, ovdje su uporabljene riječi lot i masekah. Tako se može samo zaključiti da je u obliku paralelizma izrečena odijeljenost poganskih naroda od Boga, koja je ovom gozbom otklonjena. Usto, prorok naviješta uništenje smrti i nestanak žalosti. Slično je Bog navijestio već i po proroku Hošei: »Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti!« Tako je s jedne strane opisano opće spasenje svih naroda i izbavljenje od smrti, ali s druge strane i prestanak »sramote« Božjega izabranoga naroda. On više ne će biti osramoćen jer će i pogani prihvatiti vjeru u jedinoga Boga. Stoga će Izraelci na toj gozbi i klicati: »Ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio!… Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!« Božja »ruka« označava njegovu silu i snagu, njegovu moć. Ta se moć kroz cjelokupnu povijest spasenja očituje u Božjem zauzimanju za izraelski narod, no prorok sada opjevava buduću gozbu u kojoj će tomu spasenju biti pridruženi i svi ostali narodi. Tako od »ove gore«, to jest od jeruzalemskoga Hrama, kreće spasenje svega svijeta.

Za izabranje treba biti dostojan

U evanđeoskom odlomku preuzeta je Isusova prispodoba koja, kao i ona prošlonedjeljna, ima alegorijske značajke. U današnjoj prispodobi kralj je Bog, njegov je sin Mesija, poslanici su proroci i apostoli, uzvanici koji ne prihvaćaju poziv i vrijeđaju poslanike jesu Židovi, pozvani s ulica predstavljaju carinike i grješnike, a onda i pogane. Čitava je prispodoba smještena u ozračje kraljeve gozbe na kojoj se slavi svadba njegova sina. Time i Isus preuzima starozavjetnu apokaliptičku sliku iz koje se razvila jedna grana židovskih mesijanskih iščekivanja prema kojima će o posljednjem danu Bog poslati Mesiju kao zaručnika svoga naroda. Ta mesijanska gozba proslava je konačnih zaruka i vječnoga Saveza. Dvostruko odbijanje uzvanika da prihvate poziv naglašava Božju uslužnost i njegovo nastojanje da u svom milosrđu nagovori čovjeka na obraćenje. Dvostruka je i reakcija uzvanika: jedni idu svojim poslom kao da ih se taj poziv i ne tiče, a drugi zlostavljaju i ubijaju poslanike. Evanđelist očito pred sobom već gleda progonjenu Crkvu koja poziva na obraćenje, ali ne nailazi na pozitivan odgovor kod predvodnika židovskoga naroda, a kasnije ni kod samih Židova. Dapače, apostoli i ostali kršćanski navjestitelji često se susreću i sa smrtnom opasnošću. Stoga se Bog u svom pozivu okreće svima ostalima, pa i onima koji po sebi ne pripadaju sloju uzornih vjernika. Raskršće u tom smislu predstavlja stjecište svih ljudi, bez razlike. Time i završava prvi dio prispodobe koji želi objasniti razloge odbačenosti kršćanske poruke među Židovima i njezino prihvaćanje među grješnicima i poganima. Čovjek bez svadbenog ruha predstavlja pak one među kršćanima koji se nisu spremni odjenuti plodovima vjere, nego nastavljaju živjeti prema svojim starim navikama. Završni redak zaključuje oba dijela prispodobe, a opominje slušatelje da im nije dovoljan Božji poziv, nego trebaju biti i dostojni izabranja. 

Neovisnost u naviještanju evanđelja

Završni odlomak Pavlove Poslanice Filipljanima izriče njegovu zahvalnost Crkvi u Filipima koja se na osobit način brinula i za materijalne potrebe toga apostola. On je doista uvijek nastojao sam privređivati i ne biti na teret pojedinim Crkvama, no s kršćanima u Filipima bio je osobito povezan. Ipak, on želi i njima naglasiti koliko mu je važna neovisnost u naviještanju evanđelja, pa zato i kaže da znade i oskudijevati i obilovati, i sit biti i gladovati. U svim teškoćama i nevoljama, kao i u povoljnim okolnostima, bitna je svijest o potrebi Božje pomoći. Ona je važnija od bilo koje druge ljudske pomoći. Pavao time ne želi omalovažiti pomoć koju prima od Filipljana, nego mu je stalo do toga da im pokaže koji je pravi izvor njegove snage i jakosti, njegove izdržljivosti i, u konačnici, njegova poslanja. To vrijedi za Pavla, ali jednako tako i za sve kršćane, pa zato i kaže svojim slušateljima: »Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.« Zahvalan Bogu koji se brine za njega i za sve kršćane, apostol zaključuje ovaj odlomak posebnom doksologijom, slavom izrečenom »Bogu, Ocu našemu«.

Svaki kršćanin treba u Kristu naći izvor svoje životne snage, a onda se odjenuti u svadbeno ruho plodova vjere, kako bi se na kraju našao na onoj pobjedničkoj svadbi.

IZVORGlas Koncila br. 41/2017.
Prethodni članakKAKVA CRKVA U KAKVOJ HRVATSKOJ – SEKULARNOJ, LAIČKOJ ILI DEMOKRATSKOJ? (2) Politikom se može baviti i kao kulturom
Sljedeći članakBOG NAS ZOVE Postati “tajnica” velike Tajne