Kada u srijedu 16. rujna mons. Ante Jozić, imenovani apostolski nuncij u Bjelorusiji, 16 mjeseci nakon prvotnoga plana bude, ako Bog da, zaređen za biskupa, radost zbog te nove crkvene službe mogla bi ga vratiti na početke svećeničke službe i slavlje mlade mise u srpnju 1992. godine u rodnom Trilju u Cetinskoj krajini. Naime, tada je u njegovoj župi sv. Mihovila zbog ratnih događanja bilo sugestija da skrati svoju mladu misu, da poslije ne bude velikoga slavlja, a takve se preporuke i ovih dana često čuju uoči biskupskoga ređenja, no sada zbog prijetnje širenja pandemije koronavirusa. Upravo je taj događaj već bio odgodio ređenje mons. Jozića najavljeno za ožujak ove godine u Vatikanu, a godinu dana ranije doživio je prometnu nesreću u tunelu Sv. Ilija – Biokovo pa je prvotni datum ređenja 1. svibnja 2019. bio odgođen budući da je njegov oporavak trajao nekoliko mjeseci u splitskom Kliničkom bolničkom centru na Firulama i Križinama.
No unatoč tomu što slavlje biskupskoga ređenja vjerojatno ne će u vanjskoj manifestaciji moći proći kao prijašnja, radost zbog novoga biskupa ne može skriti Cetinski kraj. Od izvora Cetine preko Vrlike i Gospina svetišta u Sinju pa do granice s Bosnom i Hercegovinom – u dekanatu koji ima 22 župe ovo je prvi put da dobivaju biskupa.
Tu činjenicu posebno ističe triljski župnik Stipe Ljubas (58), rodom iz Roška Polja u Hercegovini. »Ljudi Cetinskoga kraja kroz prošlost pa sve do danas vezani su uz Crkvu, uz dijecezanske svećenike, uz redovnike i redovnice raznih družba. Sve nas privlači, obnavlja i drži zajedno – i svećenike i narod – svetište Čudotvorne Gospe Sinjske. To je epicentar dekanata, to je škola koja nas preporađa, rasadište brojnih duhovnih zvanja. Nabrojili smo 500 časnih sestara različitih družba i 180-ak svećenika iz ovoga kraja«, napominje župnik Ljubas, koji je u Trilj došao 2002. godine iz župe Kraljice Mira u Makarskoj, a ranije je bio tajnik splitsko-makarskoga nadbiskupa Ante Jurića (1991. – 1997.). Kao mladomisnik nakon ređenja u lipnju 1988. godine prva služba bila mu je upravo ona vikarska u triljskoj župi, pod mentorstvom dvojice triljskih župnika Mije Vrdoljaka i Špire Čikeša, pa su mu drugim dolaskom i povratkom u župu okolnosti bile poznate.
Župa sv. Mihovila u Trilju danas obuhvaća područje grada Trilja, koji leži na obje obale rijeke Cetine, te selo Vedrine s lijeve strane Cetine, a do 2012. godine župi je pripadalo i selo Košute. U župi sada živi 3500 – 4000 ljudi, a u blagoslovu kuća u Trilju i Vedrinama zabilježeno je 810 domaćinstava. »Gotovo u stopostotnom udjelu to su katolici, vjernici koji rado primaju blagoslov kuća. Rado se odazivaju na velike župne i općecrkvene blagdane, dođe dosta vjernika na mise, a u redovitom životu nedjeljom slavimo dvije mise – u 8 i 10 sati – i one su dobro posjećene. Dio vjernika vikendom odlazi u svoje rodne župe pa su tamo na misama, tamo i krste djecu, no kada se gleda sveukupno, oko 25 posto vjernika dolazi na misu nedjeljom. Vjernici njeguju dolazak na marijanske pobožnosti u svibnju i listopadu, križni put u korizmi, kao i devetnicu uoči blagdana župe sv. Mihovila te trodnevnicu uoči Gospe Karmelske«, ističe župnik, koji je u Košutama izgradio pastoralni centar Srca Isusova, koji je nakon uspostavljanja nove župe postao župna crkva.
Vraćajući nas u povijest, ističe da je župa sv. Mihovila osamostaljena 1805. godine, a do tada su je vodili franjevci. Sadašnja je župna crkva izgrađena prije 120 godina. Uz gradnju te crkve, koja je dovršena u tri godine, veže se anegdota. Naime, tadašnjega župnika Šimuna Simunića trebao je kazniti tadašnji splitski biskup jer je gradio tako veliku crkvu, a nije bilo toliko ljudi. No ubrzo je – u drugoj polovici 20. stoljeća – broj stanovnika i župljana u Trilju naglo porastao budući da su se u Trilju počeli naseljavati stanovnici okolnih mjesta: Kamenska, Tijarice, Aržana, Vrpolja, Strizirepa, Čačvine, Voštana, Roža, Budimira, Ugljana i Čaporica te je i crkva postala premalena pa se sada sva veća slavlja održavaju na platou ispred župne crkve.
»Triljska tvornica za preradu plastičnih masa ‘Cetinka’ bila je presudna za razvoj mjesta, mnogi su ovdje izgradili kuće, doveli obitelji, a tvornica je sa svojim proizvodnim pogonom zapošljavala oko 1000 ljudi. No nakon njezina utrnuća za vrijeme Domovinskoga rata posljednjih se godina razvija poduzetnička zona Čaporice. Ljudi se bave ugostiteljstvom, trgovinom, privatnim biznisom, ima i obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava. Tako da ovaj grad sv. Mihovila opet ima mogućnost za razvoj, a ima i turistički potencijal s naglaskom na duhovnost zbog svetišta Gospe Sinjske. Postoje različiti sadržaji koji obogaćuju grad, iako se i on suočava s iseljavanjem mladih, no gdje god je rijeka, ondje je uvijek bio prisutan život, ali i borba, pa je tako i danas. O budućnosti svjedoči i 165 djece koja sada pohađaju vrtić, kao i 620 djece u osnovnoj školi Trilj i Vedrine«, ističe župnik o Trilju koji privlači ljepotom prirode, bogatstvom gastroponude, rijekom Cetinom, novoobnovljenim visećim mostom koji je po noći osvijetljen, kao i povijesnim putovima jer je kroz Trilj prolazila rimska cesta koja je povezivala grad Salonu i rimski kastrum Gardun iznad Trilja.
Statističke brojke prema župnim maticama još uvijek prednost daju životu, ali kako ističe župnik, posljednjih godina počelo je izjednačavanje. U 2019. godini bila su 43 krštenja i 34 sprovoda, a vjenčano je 10 parova. Prošle godine na prvu je pričest išlo 34 osnovnoškolaca te je 44 krizmanika iz dviju srednjih škola primilo sakrament svete potvrde.
U župi pastoralno pomažu dvije redovnice iz splitske provincije sestara Služavaka Maloga Isusa – za domaćinstvo se brine s. Siksta Paleško, a katehistica prvopričesnika je s. Zdenka Tomas. »Od pastorala je u župi organizirana župna kateheza za prvopričesnike i razrede koji slijede nakon 3. osnovne, koju vodi katehistica s. Zdenka Tomas, a za 7. i 8. razred župnu katehezu vode vjeroučiteljice Marina Šušnjara i Julijana Hrvoić. Župnim vjeronaukom želimo graditi pripadnost župi, ne teroriziramo djecu znanjem, nego im nudimo zajedništvo, dajemo im poticaje, pjevamo, družimo se… Postoji dječji zbor koji vodi Karmen Grubišić i veliki mješoviti zbor pod ravnanjem Tonća Šipića. Aktivni su i ministranti, čitači i čitačice koji su obiteljski muževi i žene, a sakristani su Mate i Igor Župa. Djeluje i pastoralno i ekonomsko vijeće, a laici su uključeni u život župe i pridonose svatko svojim znanjem i talentima. Posebno svečano bude uz proslavu sv. Mihovila i Gospe Karmelske, u Velikom tjednu na obredima, a organiziraju se i više puta u godini procesije ulicama grada te oko staroga groblja, posebice na Tijelovo i Cvjetnicu«, napominje župnik.
Uključenost u život triljske župe svjedoči i obitelj Jozić, trojica braće novoimenovanoga nuncija Ante Jozića. Stotinjak metara od župne crkve – odmah preko puta crkve sv. Jeronima na starom groblju – posjed je u Ulici Drinića na kojem žive najmlađi Antin brat Vjekoslav sa suprugom te braća Tomislav i Ivica. Župnik obitelj Jozić predstavlja kao skladnu i radišnu, koja se međusobno druži. Primjer su zajedništva. »Pokojni roditelji Luka i Anka bili su ljudi molitve, rada i vjere – ali ne samo u smislu tradicije, nego žive vjere koja se očitovala u brojnoj obitelji. Anka je dolazila svaki dan na mise, bila je domaćica, pobožna i radišna. Imali su blago, obrađivali polje, a Luka je radio u Poduzeću za ceste te je svojom plaćom othranio 11 djece.«
Spomen na prve Joziće koji su stigli u Trilj sredinom 19. stoljeća iz Vidoša kod Livna i danas živi na starom groblju, gdje na križu stoji natpis: »Križ Ivana Jozića i njegove žene Anđelije koja je ovdje pokopana 1875. godine.« To je prabaka današnjega nuncija s otčeve strane. S majčine pak strane, koja nosi djevojačko prezime Dukić, svi korijeni vode u susjedno mjesto Košute.
Za svoju će majku Anu, rođenu 1930., a preminulu 2005. godine, sinovi uglas reći da zasigurno nije oka sklopila do vlastite smrti jer je u 20 godina porodila 12 djece te se brinula o njima. »Bila je dobra u rukama, šila je i plela, kao djevojka ostala je kao najstarija bez majke i otca te je morala svojemu bratu i dvjema sestrama biti majka i odgojiteljica. Majka nije podnosila vožnju u automobilu, imala je reakciju na vožnju. Čak kada bi išla i do Sinja ili Splita, bila bi joj muka. No uvijek je govorila da vožnju s Antom najbolje podnosi«, svjedoče trojica braće koja žive u istom domaćinstvu.
Dvojica braće nisu vjenčana, Ivica se bavi poljoprivredom, a Tomislav je već u mirovini. Vjekoslav sa suprugom ima dvoje djece – sina Luku koji je na studiju u Zagrebu i kći Katarinu koja se sprema na studij u Split. Za Antu kažu da je tijekom službovanja u različitim zemljama dolazio kući za Božić, Uskrs i preko ljeta, a i danas kada ja god dolazio u Hrvatsku te tijekom oporavka nakon prometne nesreće vrijeme je provodio uz braću u Trilju. To ga mjesto i ambijent veže uz obiteljski dom, rodni kraj, roditelje, tu ima svoje knjige, radni stol, sobu… Iako ga službe u diplomaciji Svete Stolice koje je obavljao u Indiji, Moskvi i Hong Kongu već više od dva desetljeća »izvlače« iz domovine, njegova povezanost s domovinom i rodnim krajem ne blijedi. Rado se vraća u svoj kraj. Posvjedočio je: »Kamo god išao po svijetu i što god radio – rado ću pronositi svoje hrvatsko podrijetlo i mjesto iz kojega potječem.«
Otac Luka rođen je 16. srpnja 1928. te je bio zaposlen u Poduzeću za ceste – na početku je radio kao obični radnik na cesti, a kasnije je postao poslovođa. Zbog prirode posla bio je često odsutan od kuće, a upravo je njegova ekipa zaslužna što su nekadašnji makadamski putovi prema Splitu, Sinju i Podgori danas asfaltirane ceste… Najmlađi muški član obitelji Jozić Vjekoslav o otcu kaže: »Jednom je prilikom rekao da je za svoju mjesečnu plaću 1971. godine mogao kupiti ruski automobil Volgu. I inače, tata je bio dosjetljiv i pronicljiv, mislio je napraviti kuće za svu mušku djecu u dvorištu. A kada se gradila nova kuća sedamdesetih, nastojao ju je urediti po novim standardima, što u to vrijeme nije bilo uobičajeno pa su ljudi dolazili gledati. Kupio je tata i traktor, imali smo ga među prvima u mjestu. No kako je mnogo radio, razbolio se, dobio je rak i preminuo 1990. godine.«
A nuncij Ante Jozić dodaje da je imao sretno djetinjstvo u kojem mu ništa nije nedostajalo te ističe kako ih je otac unatoč poslu posjećivao te vodio brigu o školi, odlazio je na roditeljske sastanke. »Mama nikada nije odlazila na sastanke u osnovnu školu, bila je zauzeta poslom doma, a veliku ulogu u odgoju imala je i otčeva sestra koja se nije udavala i živjela je s nama, tetka Kata, koja je mnogo pomagala i triljskomu župniku Anti Bućanu. Tada se živjelo od rada, od blaga, plodovi su uspijevali na bogatom Sinjskom polju. Kada smo bili mali, imali smo sve što nam je trebalo – domaće hrane, voća i povrća«, prisjetio se mons. Ante Jozić, a njegove je riječi prisnažio brat Vjekoslav.
»Kao i u svim velikim obiteljima, stariji uvijek odgajaju mlađe. Tako je bilo i u našem slučaju. Sestre su nadgledale učenje nas mlađih, a ako je trebalo nešto pomoći, uvijek su bile uz nas. Uz to i pokojni djed Ivan s otčeve strane bio je sklon djeci pa nam je pomagao za školu. U obitelji smo često znali zaigrati društvene igre uvečer, bio je gušt igrati sa starijim sestrama i braćom. Nikada nam nije bilo dosadno jer uz mnogobrojnu braću i sestre i uz susjedstvo, gdje je također bilo mnogo djece, svaki dan bi se igrao nogomet, trčalo se na Gardun«, kaže Vjekoslav.
Nije Ante Jozić jedini svećenik iz obitelji s majčine strane koja je bogata članovima. Naime, bratić Josip Dukić st., danas ravnatelj Nadbiskupske klasične gimnazije »Don Frane Bulić« u Splitu, kada je Ante bio osnovnoškolac, već je bio sjemeništarac i zapravo je to bio poticaj Anti da se upiše u splitsko sjemenište. Iako je već predao papire za upis u sinjsku gimnaziju, na kraju je ipak odlučio upisati klasičnu gimnaziju u Splitu. Drugi, daljnji rođak Josip Dukić ml., krenuo je također putom svećeništva te je zajedno s njim bio i zaređen, a danas je profesor na Katedri crkvene povijesti na splitskom KBF-u.
Kroz to razdoblje života – od 14. do 18. godine – raslo je zvanje, ali upravo tih dana sjeća se sa zadovoljstvom. »Sjemenište je bilo važno razdoblje mojega života. Za nas koji dolazimo iz manjih mjesta u veliki grad koji pruža različite aktivnosti to je još velik doživljaj. Otkrio sam u sjemeništu glazbeni talent, dar za pjevanje i sviranje, počeo sam i glumiti u priredbama, učiti jezike.« Uslijedio je filozofsko-teološki studij na splitskoj teologiji, a za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 1992. godine te je prve tri godine službe župnoga vikara obavljao u Makarskoj u župi sv. Marka. Potom je odlukom nadbiskupa Ante Jurića pošao u Rim 1995. godine na Papinsku crkvenu akademiju te je na Lateranskom sveučilištu postigao doktorat iz kanonskoga i civilnoga prava. Te četiri rimske godine bile su vrlo intenzivne i dosta naporne jer je uz fakultet bilo mnogo obveza i u akademiji – prve dvije godine učili su se jezici (talijanski, engleski, španjolski i francuski), a posljednje dvije pohađali su se tečajevi iz diplomacije.
Dječačkih dana i druženja s Antom prisjeća se rođakinja Anđa Dukić, koja živi u Košutama, gdje nam je pokazala rodnu kuću Antine majke. »Ante je bio sićušan, mršav, ali živahan, volio je raditi. U osnovnoj su ga školi prozvali ‘šefom’, vidjelo se na njemu da je poseban, da je organizator. Bio je odličan đak, svima drag i pažljiv. Svake nedjelje i blagdana kada bismo iz crkve s mise išli natrag iz Trilja do Košuta te pješačili tri kilometara, nismo propuštali otići do kuće Jozićevih. Nekada bi se meni kao djetetu žurilo, htjela bih ići na more pa sam govorila tati: ‘Nemoj svraćati’, a on bi uvijek rekao: ‘Ne mogu ja proći a da ne svratim do Anke.’«
O životu u Košutama pripovijedaju i rođaci Bože (64) i Danica Dukić (70). Mnogi su otišli iz Hrvatske, pa tako i Danica koja je 45 godina radila kao medicinska sestra u Švicarskoj i Njemačkoj, no ipak u mirovini se odlučila vratiti u Hrvatsku. Upravo je ona, zajedno s mons. Antom Jozićem, inicirala okupljanje četiriju obitelji iz Košuta: Dukića, Jozića, Klapeža i Bakića. »Do sada smo se sastali dva puta, posljednje je druženje bilo u ljeto 2018. godine, a bilo nas je 130. Imamo misu, objed u restoranu i tada je prilika da se podružimo i upoznamo s aktualnostima u obitelji. Svaki predstavnik obitelji kaže nešto karakteristično o svojoj braći i sestrama, a naravno da se i zapjeva«, svjedoči Danica Dukić o međusobnoj povezanosti obitelji.
