Vrijeme neumitno prolazi, nemoguće ga je vratiti. Bez svjesnosti o prolasku vremena teško da će ga tko moći koristiti bolje, na korist sebi i bližnjima. Krajem stare i početkom nove godine mnogi će svoditi račune, ne samo one materijalne, nego možda i duhovne prirode. Netko će s radošću prepoznati da mu je prošla godina bila uspješna, da je ostvario ono što je želio ili ga je iznenadilo nešto neočekivano, ali pozitivno. Drugomu će pak refleksija o tom razdoblju donijeti sjetu ili razočaranje jer je nepovratno prošlo, a kao da se ništa nije promijenilo ili je možda čak postalo i gore. Koliko je puta donesena odluka o promjeni da bi prolazak vremena pokazao manjak ustrajnosti potrebne za njezino ostvarenje? Najteže je čovjeku mijenjati sebe, a upravo vrijeme pokazuje koliko takav proces može trajati. Ništa bolje nije ni s odlukama donesenim na globalnim konferencijama o zajedničkoj budućnosti čovječanstva.

Glavni je međunarodni sporazum o klimatskoj politici Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime potpisana na Summitu u Rio de Janeiru (povijesnoj konferenciji o Zemlji) još 1992. godine. Na snagu je ipak stupila 1994., a do danas ju je ratificiralo 197 država. Njezin je glavni cilj postići stabilizaciju koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi na razini koja će spriječiti antropogeno djelovanje na klimu. Taj bi se cilj trebao postići u razdoblju dovoljnomu da se ekosustav prilagodi na klimatske promjene, da se ne ugrozi proizvodnja hrane te da se omogući održiv gospodarski razvoj. Države stranke Konvencije ubrzo su postale svjesne da su potrebne strože odredbe kako bi se emisije stakleničkih plinova smanjile te je 1997. godine dogovoren Kyotski protokol, čime su uvedeni pravno obvezujući ciljevi smanjenja emisija za 37 industrijski razvijenih zemalja, povijesno najodgovornijih za povećanje njihove koncentracije u atmosferi. Tako je tijekom petogodišnjega razdoblja (2008. – 2012.) trebalo smanjiti emisije 6 stakleničkih plinova (CO2, CH4, N2O, HFC, PFC i SF6) u prosjeku za 5 % u odnosu na razinu emisija bazne godine. Da bi Protokol stupio na snagu, trebalo ga je ratificirati najmanje 55 država koje emitiraju najmanje 55 % emisija, što se dogodilo 2005. kada ga je ratificirala Rusija. Izmjenom iz Dohe pokriveno je drugo obvezujuće razdoblje Protokola koje je započelo 2013. i trajat će do 2020., a 38 razvijenih zemalja, među kojima su i članice EU-a, obvezale su se na smanjenje emisija za najmanje 18 % u odnosu na 1990., s tim da se EU obvezala na smanjenje emisija za 20 %.

Sjena koja prati od Kyota

Nažalost, Kyotski protokol već je od početka pratila sjena neuspjeha. Naime, SAD, glavni u svijetu po emisiji stakleničkih plinova, nikad ga nije potpisao, Kanada se iz njega povukla prije isteka obvezujućega razdoblja, a Rusija, Japan i Novi Zeland ne sudjeluju u drugom obvezujućem razdoblju. Stoga se taj pravno obvezujući mehanizam danas primjenjuje na svega 14 % globalnih emisija stakleničkih plinova.

EU i ostale razvijene zemlje financijski će pomagati zemljama u razvoju u smanjivanju njihovih emisija stakleničkih plinova te uspostavljanju mjera za ublažavanje posljedica klimatskih promjena.

Države svijeta tako su prionule novoj turi pregovora o novom sporazumu koji bi napokon trebao donijeti važnije rezultate pa su tako stranke Konvencije na konferenciji o klimi u Parizu 12. prosinca 2015. godine postigle novi globalni sporazum o klimatskim promjenama, kojim su obuhvaćene sve zemlje stranke Konvencije, te će, s obzirom na to da ga je ratificirao potreban broj zemalja, a bez obzira na to što je najavljeno povlačenje SAD-a iz njega, stupiti na snagu 2020. Pariški sporazum uključuje akcijski plan za ograničavanje podizanja globalne temperature na razini manjoj od 2 Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko razdoblje, s tim da će se porast nastojati ograničiti na 1,5 Celzijevih stupnjeva. Sporazum o kojem su vođeni dugotrajni i mukotrpni pregovori tako bi trebao biti neophodan iskorak u globalnim nastojanjima da se obuzda promjena klime, a čini se da, unatoč najavljenomu povlačenju SAD-a, trenutačno drugoga najvećega svjetskoga proizvođača stakleničkih plinova, ostatak svijeta zasad ostaje predan preuzetim obvezama.

Uz postavljeni cilj zaustavljanja porasta globalne temperature na ispod 2 Celzijeva stupnja, Pariški sporazum utvrdio je i određivanje nacionalnih doprinosa te su tako države podnijele sveobuhvatne nacionalne planove smanjenja emisija, a vlade su se dogovorile da će svakih pet godina izvješćivati o svojim doprinosima za postavljanje ambicioznijih ciljeva. Dogovoreno je i to da će o tome kakav napredak postižu u provedbi svojih ciljeva izvješćivati javnost i druge države. EU i ostale razvijene zemlje financijski će pomagati zemljama u razvoju u smanjivanju njihovih emisija stakleničkih plinova te uspostavljanju mjera za ublažavanje posljedica klimatskih promjena.

Punoljetna konvencija UN-a

Svoj status globalnoga predvodnika u borbi protiv klimatskih promjena EU je potvrdila i tijekom 23. konferencije stranaka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime koja je održana u Bonnu od 6. do 17. studenoga. EU će nastaviti provedbu svoje klimatske politike u okviru klimatske i energetske politike EU-a do 2030., a glavni je cilj smanjiti emisije stakleničkih plinova za najmanje 40 % u odnosu na razine iz 1990. godine.

Kako bilo, ove godine Okvirna konvencija UN-a o promjeni klime proslavila je svoj 25 rođendan i odavno je već postala »punoljetna«. Oni rođeni 1992., kada je potpisana, već završavaju fakultete, a unatoč sve snažnijim znanstvenim argumentima da na promjenu klime utječe i čovjekovo ponašanje, na planetu i dalje ima onih koji to niječu i tako sebi i drugima pružaju alibi za status quo. Trenutačno je pak stanje takvo da je, s obzirom na razine emisija stakleničkih plinova, vremena sve manje, što znači da ih treba drastično rezati želi li ipak čovječanstvo preuzeti odgovornost i smanjiti štetu koja je već napravljena.

Nadalje, 11. prosinca navršilo se 20 godina otkako je Kyotski protokol stupio na snagu, ali s obzirom na nisko postavljene ciljeve i na činjenicu da je obvezivao samo industrijski razvijene države, nisu postignuti veći rezultati. Snaga pak i učestalost ekstremnih vremenskih događaja diljem Plavoga planeta, uz rezultate znanstvenih istraživanja koji upućuju na to da se klimatske promjene ubrzavaju, a emisije stakleničkih plinova, umjesto da se smanjuju, i dalje rastu, pozivaju na radikalnu promjenu dosadašnjega ponašanja. Ne samo država i velikih korporacija, nego i svakoga stanovnika Zemlje. Sve dosad učinjeno jednostavno nije dovoljno i toga bismo napokon trebali postati svjesni.

Četvrt stoljeća pregovora na visokim razinama dosad nije dovelo do većega pomaka u smanjivanju emisija stakleničkih plinova, unatoč tomu što se svima pred očima zbiva promjena globalnoga klimatskoga sustava. Dragocjeno vrijeme i dalje neumitno prolazi, a čovječanstvo, posebice oni koji imaju povlasticu živjeti u razvijenim državama, (pre)sporo mijenja svoje životne navike. Svatko  mora preuzeti svoj dio odgovornosti, bez fige u džepu. Hoće li se u tome uspjeti, pokazat će, kao i obično, vrijeme.

Velika hrvatska zagonetka
S obzirom na to da je Hrvatska članica EU-a te da je na sebe preuzela i druge međunarodne obveze, dužna ih je izvršavati. Postoji li pak kod hrvatskih vladajućih elita svijest o tome da se od Hrvatske očekuje prijelaz na niskougljično gospodarstvo, pokazat će, među ostalim, i smjer kojim će ići nova energetska strategija. A zašto se hrvatski solarni potencijali ne rabe u većoj mjeri, ostaje jedna od velikih zagonetka, isto kao i to kako se otkupljivanje naftne kompanije ili korištenje ugljena u Plominu uklapa u niskougljičnu budućnost za koju se opredijelila EU.

IZVORPrilika br. 12/2017.
Prethodni članakPOVIJESNI DOGAĐAJ I APOKALIPTIČKO VIĐENJE Isusov poziv primjer je kršćaninova poziva
Sljedeći članakIDEALI I PRAVDA Kako se boriti protiv prijezira nakon doživljene nepravde?