CRKVA I ZNANOST O RELIKVIJAMA SVETACA Zašto se časte relikvije svetaca?

Snimio: B. Čović | Dolazak tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačku katedralu.

Zanima me kakvo gledište ima Crkva u vezi s relikvijama i njihovim čašćenjem, kao i čašćenjem neraspadnutih tijela nekih svetaca i jesu li ona pri ekshumaciji bila secirana. Što o tome kažu liječnici, a što Crkva i znanstvenici?

Čitatelj Martin

O odnosu Katoličke Crkve prema relikvijama i prema neraspadnutim tijelima svetaca pisali smo već više puta, a u članku »Promicati štovanje, doskočiti zloporabama« iz siječnja 2018. pojašnjene su upravo teme koje Vas zanimaju. Naime, 8. prosinca 2017. donesena je instrukcija »Relikvije u Crkvi: autentičnost i očuvanje« Kongregacije za proglašenje svetih i blaženih, koja u biti pojašnjava dva kanona iz Zakonika kanonskoga prava (kann. 1187. i 1190.), uz niz novosti. Tako naš novinar Darko Grden ističe da »za razliku od ‘staroga’ dokumenta iz 2007. godine, nova instrukcija – premda je riječ o uredbenom dokumentu pisanom pravnim jezikom i namijenjenom poglavito biskupima – ima uvod, koji započinje rečenicom koja sažima ‘teologiju’ štovanja relikvija: Relikvije su u Crkvi oduvijek imale posebno čašćenje i pozornost jer je tijelo blaženika i svetaca, koje je određeno za uskrsnuće, na zemlji bilo živi hram Duha Svetoga i oruđe njihove svetosti, koju Apostolska Stolica priznaje beatifikacijom i kanonizacijom«, a ako je u tom postupku potreban i neki zahvat (poput seciranja), on se i provede.

Posebna skrb i budnost

No puno je važnije razmišljati o teološkim elementima vjerničkoga odnosa prema relikvijama i tijelima svetaca. Zato i nova instrukcija, za razliku od one iz 2007., određuje razliku između »velikih relikvija« i »nevelikih relikvija«, ili »relikvije prve klase / prvoga stupnja« i »relikvije druge klase / drugoga stupnja«. »Tradicionalno se ‘velikim relikvijama’ smatra tijelo blaženika i svetaca ili značajni dijelovi samih tijela, ili čitava količina pepela proizišloga iz njihova kremiranja«, piše u instrukciji, koja ističe da se takvim relikvijama duguje »posebna skrb i budnost kako bi se zajamčilo njihovo očuvanje i čašćenje te kako bi se izbjegle zloporabe« te ih stoga valja »čuvati u posebnim zapečaćenim urnama, smještenima na mjesta koja im jamče sigurnost, poštuju njihovo sakralno značenje te olakšavaju čašćenje«.

»Nevelike relikvije« ili relikvije drugoga stupnja zapravo su »mali dijelovi tijela blaženika i svetaca ili također predmeti koji su bili u izravnom doticaju s tim osobama«, a instrukcija o njima podučava da ih se »ipak čuva i štuje u pobožnom duhu, izbjegavajući svaki oblik praznovjerja ili trgovanja«, čega je bilo u prošlosti, a na žalost ima ga i danas, pri čemu treba reći da je uobičajeno riječ o krijumčarima i prevarantima jer se bilo koju relikviju ne smije ni na koji način oskvrnuti ili zlouporabiti. Slično se treba postupati i primijeniti i na »posmrtne ostatke (‘exulviae’) slugu Božjih i ‘časnih’ čiji su postupci beatifikacije još u tijeku« pa instrukcija određuje: »Dok nisu uzdignuti na čast oltara beatifikacijom, njihovi posmrtni ostatci ne mogu uživati nikakvo javno štovanje ni povlastice koje su pridržane samo tijelu onoga tko je beatificiran ili kanoniziran.« 

Premještanje posmrtnih ostataka

U članku se nadalje ističe da se pojam »relikvije« rabi isključivo u odnosu na svetce i blaženike, a za kandidate za oltar rabi se izraz »posmrtni ostatci«. Instrukcija također donosi odredbu da se u slučaju premještanja posmrtnih ostataka (časnih) slugu Božjih (dakle, onih koji su u postupku proglašenja blaženim) to učini »bez ikakve svečanosti« i »izbjegavajući svaki znak štovanja koje se ne duguje«, a u bilješci uz dokument pojašnjava se da su »zabranjeni na primjer: pokapanje ispod oltara; slike sluge Božjega ili časnoga sa zrakama ili aureolom; njihovo izlaganje na oltarima; ostavljanje zavjetnih darova (‘ex voto’) kod groba ili kod slike sluge Božjega ili časnoga.«

Isto tako, u instrukciji je osobita pozornost posvećena »utvrđivanju autentičnosti relikvija i postupku njihova očuvanja, u koje su, uz crkvene osobe koje jamče kanonsku valjanost postupka (prisutnost biskupa ili njegova delegata, promicatelja pravde i zapisničara), izrijekom u nekoliko članaka uključene stručne osobe – patolog, sudski vještak ili drugi specijalizirani liječnik«, što jasno govori o tome da su u sve te postupke uključeni i liječnici i znanstvenici u širem smislu jer svatko sa svoga znanstvenoga područja može i pozvan je dati relevantan doprinos.

»Hodočašće« relikvija

Osim tako jasnoga isticanja sigurnosti sa stajališta crkvenoga zakona i zakonika, kad je riječ o premještanju relikvija ili posmrtnih ostataka, ili njihovu »hodočašću« (sjetite se takve prigode i u Hrvatskoj s tijelom sv. Leopolda Bogdana Mandića), u oči upadaju mjere kojima je cilj spriječiti otuđenje, zamjenu ili bilo kakav postupak zloporabe na relikvijama. Vjerojatno je to povezano i s opasnošću od komercijalizacije relikvija, koju jasno zabranjuje već i temeljno crkveno pravo, i to u kanonu 1190., čl. 1.: »Svete se moći ne smiju prodavati.« Isto to ističe i instrukcija koja kaže da su »apsolutno zabranjeni trgovanje (tj. razmjena relikvije u naravi ili za novac) i prodaja relikvija (tj. odustajanje od vlasništva nad relikvijom uz odgovarajuću cijenu), kao i njihovo izlaganje na profanim ili neovlaštenim mjestima«.

Na kraju se u citiranom članku našega tjednika podsjeća da je novost instrukcije i odjeljak u kojem se govori o »hodočašću« relikvija, koji je očito nadahnut velikim »hodočašćima« tijela sv. Leopolda Mandića i sv. Pija iz Pietralcine tijekom Izvanredne svete godine milosrđa. Postupak se vodi načelima koja su prisutna u cijelom dokumentu: »Suglasnost svih uključenih strana, odredbe kojima je cilj zajamčiti da će ‘hodočašće’ proteći u istinskom vjerničkom duhu, da ne će biti zloporaba vezanih uz samu relikviju (utvrđivanje stanja prije napuštanja trajnoga obitavališta i po povratku)«, iz čega je jasno da Crkva doista vodi računa o ispravnu i pobožnu postupanju prema relikvijama svojih svetaca, o čemu možete više doznati i na službenim internetskim stranicama župe sv. Blaža u Vodnjanu gdje se čuvaju i časte »sveta tijela«.

IZVORGlas Koncila br. 38/2019.
Prethodni članakALEKSANDRA MARKOVIĆ, GLAZBENICA I VODITELJICA ŽUPNOGA ZBORA »Boli me ljudska zatvorenost, tuga i okrenutost prema sebi«
Sljedeći članakMONS. VICTOR AGBANOU, BISKUP LOKOSSE U BENINU Da Europa ponovno pronađe radost vjere