Priča je to o Augustu »Auggieju« Pullmanu, desetogodišnjem dječaku koji je rođen s genetskim poremećajem koji uzrokuje nepravilnu formaciju lica

Pojmovi »Hollywood«  i »hollywoodski filmovi« u kolokvijalnoj uporabi najčešće u Hrvatskoj imaju negativnu konotaciju, a slično je i u drugim europskim državama u kojim se svisoka gleda na (komercijalne) američke filmove. Međutim, što se financijske uspješnosti tiče, u svjetskim okvirima američki filmovi već desetljećima nemaju premca (što se vrlo lako može provjeriti na relevantnim internetskim stranicama http://www.boxofficemojo.com/alltime/world/), i to je zasigurno dio razloga zbog kojega im se, najčešće iz čiste zavisti, pripisuju uglavnom negativni atributi. Činjenica je također da nisu svi »hollywoodski filmovi« snimljeni na isti (akcijski, horor, SF…), komercijalni kalup u kojem se zaradu stavlja u prvi plan, a jedan od primjera koji to zorno oslikava jest film »Čudo« (Wonder) koji je u hrvatska kina došao krajem prošle godine. Možda će nekima čudo/čudno biti i to da je u jednom (za Hollywood) relativno niskobudžetnom filmu (10 milijuna dolara) nastupilo dvoje vrlo popularnih glumaca s »A liste«: Julia Roberts i Owen Wilson. Međutim, i najveći skeptici mogli bi biti ugodno iznenađeni ako pogledaju taj film, koji je nastao po istoimenoj knjizi američke dizajnerice i književnice R. J. Palacio kojoj su ciljana publika bila djeca u višim razredima osnovne škole, ali pokazalo se da i knjigu i film vole i djeca i odrasli. Scenarij za film napisali su Jack Thorne, Steve Conrad i Stephen Chbosky, koji je ujedno i režirao film, a jedna od važnih uloga pripala je Izabeli Vidović, mladoj, ali već uspješnoj glumici hrvatskoga podrijetla.

Zabrinutost roditelja

»Čudo« je priča o Augustu »Auggieju« Pullmanu (Jacob Tremblay), desetogodišnjem dječaku koji je rođen s genetskim poremećajem (sindrom Treacher Collins) koji uzrokuje nepravilnu formaciju lica.

Film ima toliko simpatične likove i glumce da ga se jednostavno mora zavoljeti i staviti visoko na ljestvicu preporuka, iako nije bez mana

Ni nakon 27 operacija plastični kirurzi nisu uspjeli sanirati sve deformacije na Auggiejevu licu. Zbog toga nije išao ni u školu, nego ga je kod kuće poučavala njegova mama Isabel (Julia Roberts) koja je svoju karijeru stavila na čekanje dok se brinula za svoje dvoje djece: Auggieja i njegovu stariju sestru Viju (Izabela Vidović). Međutim, s deset napunjenih godina, Auggieja roditelji ipak odlučuju upisati u peti razred osnovne škole. Auggie u školu kreće s velikim strahom i zebnjom jer zna da će svakodnevno, barem na početku, biti izložen začuđenim pogledima, neskrivenim zgražanjem i komentarima školaraca. Zabrinuti su i njegovi roditelji, ali su uvjereni da je došlo vrijeme da se Auggie uključi u redovitu školu i tako počne pripremati za život među ljudima. Ni »normalnoj« djeci ne bi bilo lako krenuti u novu školu u kojoj nikoga ne poznaju, pa ni Auggieju nije bio lako u početku, ali polako stvara prijateljstvo s nekoliko kolega u razredu, da bi ga na kraju, s vremenom, svi prihvatili.

Obiteljski film
»Čudo« je u punom smislu riječi »obiteljski« film: zanimljiv je i poučan za sve naraštaje i zato se može preporučiti svima, što je već neko vrijeme, nažalost, rijetka stvar. Osim toga, snimljen je u vrhunskoj produkciji i s vrhunskim glumcima, što mu daje dodatnu vrijednost. Sa svojom pozitivnom porukom i toplom ljudskom pričom, zaslužuje svaku pohvalu i preporuku.
Razrađenost i slojevitost

»Čudo« je jedan od onih filmova koji ima toliko pozitivnu priču, i toliko simpatične likove i glumce da ga se jednostavno mora zavoljeti i staviti visoko na ljestvicu preporuka, iako nije bez mana. Uz to je vrlo poučan i ima snažnu pozitivnu poruku koja poziva na preispitivanje stavova prema osobama koje izgledaju ili se ponašaju drukčije zbog posljedica bolesti, nesreća ili urođenih stanja. R. J. Palacio vrlo je spretno utkala i paralelnu priču o Auggiejevoj sestri Viji i njezinoj najboljoj prijateljici Mirandi (Danielle Rose Russell) koja otkriva kakav je pritisak na »normalnoj« braći i sestrama u obiteljima koje imaju bolesno ili drukčije dijete: vrlo često se »normalna« djeca osjećaju zapostavljenima jer se roditelji možda i previše usredotočuju na dijete za koje misle da treba više ljubavi i pažnje. Zanimljivo je prikazana i dinamika u školi u kojoj, realno gledano, uvijek ima djece koja će biti zločesta prema drugima i drukčijima zbog bilo kojega razloga: imovinsko stanje, izgled, uspjeh u školi… U svakom slučaju, »Čudo« je vrlo dobro razrađena i slojevita priča koja nudi obilje materijala za osobno promišljanje, kao i za razgovore i rasprave u obitelji, školi i široj zajednici. Zato je izvrsno što je i u Hrvatskoj film kao takav prepoznat i što su barem neke škole organizirale projekcije za svoje učenike s nadom da učitelji i roditelji nisu samo na tome stali, nego su iskoristili prigodu da s djecom rasprave o važnim životnim temama.

Mučan život »drukčijih«
Kada je riječ o filmovima u kojim su glavni likovi osobe rođene s deformacijama, teško je zaobići filmove kao što su »Čovjek-slon« Davida Lyncha (1980.), »Maska« Petera Bogdanovicha (1985.) i »Zvonar crkve Notre Dame« Garyja Trousdalea i Kirka Wisea (1996.). Svaki od tih i sličnih filmova na svoj način prikazuje kako je težak i najčešće mučan život »drukčijih«, ali u svakoj priči postoje i osobe koje iza »maske« prepoznaju drugo ljudsko biće koje također ima osjećaje, intelektualne sposobnosti, vrijednosti i potrebu za prihvaćanjem i ljubavlju. U tome je možda najuspješniji bio David Lynch kojemu su u velikoj mjeri pomogli John Hurt (u ulozi Johna Merrica, »čovjeka-slona«) i Anthony Hopkins (u ulozi kirurga Frederica Trevesa) svojim maestralnim izvedbama. Posebno je zahtjevnu zadaću imao John Hurt pod vrlo teškom maskom pod kojom je bio neprepoznatljiv, ali je ipak uspio odraditi vrhunski posao zbog kojega je zaslužio nekoliko velikih nagrada i nominaciju za Oscara. Vrlo je dojmljiva i crno-bijela fotografija pokojnoga britanskoga redatelja i kinematografa Freddieja Francisa. Filmski kritičari često spominju da je »Čovjek-slon« jedan od »normalnih« filmova Davida Lyncha u kojem nema misterioznih likova i teško shvatljive fabule, što je možda i očekivano budući da je film snimljen po istinitim događajima i stvarnoj osobi: Josephu Merricku, teško deformiranomu čovjeku iz Londona koji je živio u 19. stoljeću.

IZVORPrilika br. 1/2018.
Prethodni članakBIRTIJA ILI PROSTOR ZA OZBILJNE RAZGOVORE Kvaliteta javne komunikacije kao pokazatelj kvalitete politike
Sljedeći članakPISMA IZ MISIJA – SALOMONSKI OTOCI Osnovci u dvadesetoj