Da ih je danas barem deset poput predsjednika Tuđmana…

Foto: Shutterstock
»Amerikanci su imali povjerenje isključivo u njega, vjerovali su da proces reintegracije samo on može dovršiti na vrijeme i uspješno. Prema tome, bedastoća je tvrditi da je trebao odstupiti. On je bio jedina središnja figura koja je jamčila da ćemo 1998. imati Podunavlje. A bez Podunavlja ne bi bilo ni investicija, jer nitko na svijetu ne ulaže u zemlju koja ne kontrolira svoj teritorij«, riječi su dr. Ivice Kostovića o predsjedniku Tuđmanu.

»Kraljevski ubogi grad« nazvao je Knin Marijo Kavain. Napisao je da je lijepo 5. kolovoza u Kninu. Slije se svake godine 100-tinjak tisuća domoljuba, svrate i političari i redom spomenu da se Knin ne može zaboraviti nakon proslave i da treba vratiti život u Kraljevski grad, sve tako nešto lijepo, i zatim odu… »I tako se primakne Božić, a Jelena Matijević i Miroslav Petričević iz kninskoga Caritasa imaju pune ruke posla. Zaprimaju se prijave za podjelu obiteljskih paketa pomoći. Svakoga jutra gužva je na hodniku ispred skromnog ureda. Nije da ni inače nemaju posla: pomažu 675 obitelji na kninskom području, što je ukupno 1694 korisnika, od kojih je oko 90 posto u samom gradu Kninu. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. u Kninu je živjelo nešto više od 15 000 ljudi. Osim obiteljskih paketa koji sadržavaju ono najvažnije – od namirnica poput brašna, riže, tjestenine i nešto konzervirane hrane do osnovnih higijenskih proizvoda – Caritas korisnicima pomaže još i kad je u pitanju prikupljanje pomoći za liječenje, podjelom ogrjeva i sličnim akcijama. Posla im, dakle, ne nedostaje i inače tijekom godine. Tu je naravno i pučka kuhinja u kojoj je jedan obrok osiguran za 82 korisnika. Većinom je riječ o obiteljima. Funkcioniraju isključivo zahvaljujući dobročiniteljima, donatorima. Njih je, međutim, sve manje. Neke su firme propale, pojedinci koji su prije redovito uplaćivali novac, makar neki skromni iznos, osiromašili su. Među pojedinačnim dobročiniteljima su još najuporniji umirovljenici, oni koji i sami najmanje imaju.«

Tuđman je bolovao od »kroatitisa«

Ovih je dana spomenuta, istina barem među političarima vrlo skromno, 17. obljetnica smrti prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana. Tim povodom objavljen je vrlo zanimljiv razgovor s akademikom Ivicom Kostovićem, koji je pratio tijek predsjednikove bolesti. Na pitanje novinara Žarka Ivkovića može li karcinom narušiti zdravo prosuđivanje i umanjiti mentalnu sposobnost Kostović je odgovorio – to je individualno. »Ako je netko potpuno zaokupljen borbom s teškom bolešću, njemu to može onemogućiti normalan život. Ali poznata je stvar da su veliki državnici, menadžeri itd. s karcinomom živjeli i radili. A da predsjednik nije bio smanjenih sposobnosti, vidjelo se kad smo išli vlakom u Vukovar, u lipnju 1997. Imao je uza se nalaze o markerima koji su pali na nulu i rekao: ‘Evo, vidiš kakvi su markeri, a hoće me pokopati!’ Kad je došao iz Amerike, izgledao mi je loše, međutim s vremenom se oporavio. Druga je stvar to što karcinom, govoreći laički, iscrpljuje cijeli organizam. Karcinom je bolest cijelog organizma. Nema teorije da i mozak to ne osjeća. Međutim, nije bilo nikakvih znakova da predsjednik nije odlučan, da ne zna što treba učiniti. I nakon operacije vidjela se ta njegova borbenost, sigurnost da treba dovršiti svoju misiju. Ja ističem svima koje susrećem: da njega nije bilo, da nije nadvladao bolest, mi ne bismo imali Podunavlje, ne bismo ga integrirali. Proveo bi se plan Z4, to odlučno tvrdim temeljem svog iskustva. Amerikanci su imali povjerenje isključivo u njega, vjerovali su da proces reintegracije samo on može dovršiti na vrijeme i uspješno. Prema tome, bedastoća je tvrditi da je trebao odstupiti. On je bio jedina središnja figura koja je jamčila da ćemo 1998. imati Podunavlje. A bez Podunavlja ne bi bilo ni investicija, jer nitko na svijetu ne ulaže u zemlju koja ne kontrolira svoj teritorij. Te mu zasluge nisu dovoljno priznate. Kad se oporavljao, imao je zapravo najveće probleme: borbu za nasljeđe u stranci, žudnju Bruxellesa da stvori Zapadni Balkan, oporbu kojoj je bilo važnije što kažu strani veleposlanici i Bruxelles nego interes naroda. Zapadni Balkan bio je ozbiljan projekt Europske unije koji je značio da će Hrvatska postati članicom EU zajedno s Albanijom i državama bivše Jugoslavije bez Slovenije. Nije to šala i Tuđmana je to jako zabrinjavalo. Njegova jedina bolest, da se tako izrazim, bila je kroatitis. On je bio fanatik hrvatske državnosti, toj misiji bio je potpuno posvećen. Da danas imamo deset ljudi koji su tako posvećeni Hrvatskoj, mi bismo vrlo brzo ovladali scenom.«

Zašto je vijenac u studiju smetnja?

Moglo bi se otvoreno reći da se istjeruje Božić, što je bilo očito kada je Nedi Ritz, članici Programskoga vijeća Hrvatske radiotelevizije, zasmetao adventski vijenac u studiju Dnevnika. U medijima je postavljeno pitanje smeta li i božićnica onima kojima smeta riječ »Božić«? I uvrijede li se ako im se ona isplati. Adventsko vrijeme je razdoblje prije Božića, vijenac je simbol adventa pa je zato logično da se nalazi u studiju u tom razdoblju. Kružni oblik simbolizira beskonačno ljubav Boga, a lišće od kojega je izrađen – nadu u vječni život koji simbolizira Krista. Svaka svijeća je za jedan od četiri tjedna adventa. Vijenac je dizajnirao protestantski pastor, a preuzeli su ga katolici. Militantni ateisti, komunisti, te ostali antifašisti nisu. Što se tiče toga da je Hrvatska sekularna država, gospođa Ritz bi trebala proučiti pojam »sekularnosti«, a potom se zapitati zašto se u sekularnim državama Europe poput Njemačke i Italije u učionicama nalaze raspela. Jedno od njih bilo je i u sudnici sekularne Njemačke u kojoj se sudilo udbašima. Sekularnost samo znači da se država odnosi neutralno prema svim religijama i ateizmu. To ne znači da je zabranjeno isticati bilo čije vjerske simbole bilo gdje, pa ni na javnim prostorima ili na javnoj TV. Tako o adventu pišu Zrinka Kasapić i Marcelo Holjevac u »7 dnevno«.

»Nasilni ateizam? Može! Krist? Nema šanse!«

Navodi se i da u Beču, primjerice na katedrali, usred adventa stoji leptir kao simbol novoga života, a Isus koji jedini može dati novi život opet biva izgnan s vlastitoga rođendana. Neke zemlje poput Francuske otišle su toliko daleko da su kršćanskim udrugama zabranile rad i promicanje kršćanskih vrijednosti, a adventske simbole u Francuskoj moguće je spominjati ako oni na sebi nemaju ništa kršćansko. Pogansko? Može! Konzumerizam? Može! Blasfemija? Može! Magija? Može! Čaranje? Može! Nasilni ateizam? Može! Krist? Nema šanse. Sve su to ispitivanja, ali isto u tim zemljama nema nasilnoga uklanjanja kršćanskih simbola jer ima križeva i po učionicama i u školskim prostorijama. A u Hrvatskoj je sv. Nikola zamijenjen Djedom Mrazom pa ako tko prošeće najljepšim adventskim gradom Zagrebom, piše Kasapić, susrest će čak i Djeda Mraza koji svjedoči konzumerizam i koji je doputovao iz Finske, susrest će mnoštvo lampica klizališta, brojne prodavače opojnih mirisa i mnogo uloženoga novca. Ali je negdje skriveni Krist. »Očito je da je Hrvatska dobila naredbu o sekularnosti po kojoj se Isusa može moliti samo isključivo unutar Crkve, a tužno je što se toj naredbi koja naginje više k progonu kršćana nego prema demokraciji naša zemlja samo tako u tišini priklonila.« Zato je viđen Djed Mraz gdje god se krene, a ne znate što točno predstavlja. Djeca se vesele, što je dobro, ali ih se već tako male tako laže, kao što i pišu pisma koja se »čitaju u Laponiji« pa na jednom dođe i Djed Božićnjak pa tako od pustih djedica nije lako izabrati pravoga.

Pomoć marginaliziranima

Postoje u blagdanskim danima akcije koje se ne smiju zaboraviti kao što je koncert za pomoć djeci specijalne bolnice Goljak u kojoj sudjeluje Župa sv. Kvirina i »Crveni nosovi«. Na dan sv. Nikole uz sudjelovanje pjevača Jole prikupljao se novac za potrebe izrade terapeutskih stolica za djecu s motoričkim i metalnim smetnjama od kojih samo jedna košta osam tisuća petsto kuna. Dr. Valentina Brzović Raić i djelatnica Caritasa Župe sv. Kvirina ističe da su takva djeca često marginalizirana u društvu. Kako piše Matija Boltižar, njihova potreba za interakcijom, igrom i socijalnom integracijom nerijetko je neprepoznata. Cilj je dobrotvorne akcije kontinuirana pomoć takvoj djeci odnosno ustanovi u kojoj oni borave. Prošle godine akcijama se uspjelo realizirati gradnju kuhinje posebno prilagođene djeci od cerebralne paralize. Osim novčano, Caritas je djeci odlučio pomoći projektom »Karavan orkestar« koji organiziraju u suradnji s udrugom »Crveni nosovi – Klaunovi doktori«, koji na inovativan način provode interaktivne glazbene predstave.

IZVORGlas Koncila br. 51/2016.
Prethodni članakDRAŽEN ŽANKO O MJUZIKLU »MIRAKUL«: Ponos i sve za što smo se borili jači je od lažnih propaganda
Sljedeći članakIZ VJEROUČITELJEVE BILJEŽNICE: “PROŽDRLJIVCI VREMENA”