KAKO ŽIVI GENERACIJA Z Kad bi se zemlju i ljude voljelo koliko i pametne telefone

Hrvatske ljepote u svoja su djela uključili mnogi istaknuti svjetski umjetnici, a među njima je i Jiri Menzel, koji snima dokumentarni film o ljepotama Hrvatske, posebno Zagreba, pa će se dokumentarac zvati »Moj Zagreb«. Menzel se proslavio 1967. kada je njegov dugometražni prvijenac »Strogo kontrolirani vlakovi« dobio nagradu Oscar za najbolji strani film, a za prestižnu je nagradu nominiran i 1986. za crnohumornu komediju »Selo moje malo«. Češki je redatelj za svoje bogate karijere bio snažno povezan sa Zagrebom jer u njemu je živio dvije godine te je režirao osam kazališnih predstava, a autor je i dvaju dokumentarnih filmova o Jadranu i Dubrovniku. Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkoga društva u Zagrebu, objasnio je da bi Menzel u dokumentarcu bio u ulozi pripovjedača koji govori o glavnim zagrebačkim znamenitostima, kao i o svojim osobnim vezama i uspomenama, a smatra da bi to bila neprocjenjiva reklama za Zagreb, ne samo u Češkoj, nego u cijelom svijetu, piše Stela Lechpammer. 

Prije inozemnih, zaviriti u podzemne ljepote

Na bolje upoznavanje hrvatskih ljepota, pa onda i svijeta, pozvao je Denis Derk u tekstu pod naslovom »Prije maturalca u Barcelonu zavirite u Cerovačke špilje«.

Da je studentima privlačno školovati se i u inozemstvu svjedoči 13. sajam stipendija i visokoga obrazovanja, koji je na ovogodišnjoj manifestaciji posjetilo više od deset tisuća studenata u potrazi za novčanom potporom za studiranje u Hrvatskoj i inozemstvu.

»Prvo su putovanja u Barcelonu odgođena, a onda ipak i realizirana, i to baš u jeku neizvjesne političke borbe za njenu nezavisnost od španjolske krune kojoj se kraj još ne vidi. Osim u Kataloniju, hrvatski maturanti s voljom i radošću putuju i u Prag, Grčku, Italiju, a odlaze i na krstarenja. Dakle, uglavnom je tu riječ o inozemstvu, što naravno, samo po sebi nije sporno, barem ne za zemlju koja je već četiri godine članica Europske unije, pa nam je Europa i domovina u nekom širem smislu. No, kada se već na tisuće mladih srednjoškolaca tako veselo i zdušno svake godine odilja po europskim metropolama i turističkim atrakcijama, postavlja se pitanja koliko su u svom školovanju posjećivali hrvatske atrakcije. Koliko su upoznali Hrvatsku?« upitao je Derk, ističući primjer Cerovačkih špilja, smještenih nedaleko od Gračaca u Zadarskoj županiji.

O Cerovačkim špiljama češće i sadržajnije

Koliko je profesora uspjelo animirati mladež na posjet tim više nego atraktivnim špiljama koje moćni Velebit skriva u svojem bezgraničnom podzemlju? »Naravno, pitanje se može proširiti pa se svi moramo zapitati jesmo li na svojim putovanjima posjetili Cerovačke podzemne ljepotice koje su od 1981. godine dio Parka prirode Velebit? (…) Na žalost, Cerovačke špilje slabo su poznate široj hrvatskoj javnosti. Češće ih na svojim putešestvijama pronalaze stranci nego domaći. Tomu, naravno, ne pridonosi odluka uprave Parka prirode Velebit koja ne dopušta snimanje u špiljama, a znamo da su danas društvene mreže najprodorniji i najbrži (a onda i najjeftiniji) način turističkoga reklamiranja. Koliko je poznato, uskoro bi Cerovačke špilje trebale doživjeti renesansu jer je za uređenje prihvatnoga centra osiguran novac iz europskih fondova. A još uvijek traju i seriozna speleološka istraživanja špiljskih nepreglednih hodnika južnoga Velebita. Tako da će se o Cerovačkim špiljama vrlo skoro govoriti i češće i sadržajnije, na korist preostalih stanovnika Like koji oskudijevaju u mnogočemu, ali ne i u prirodnim ljepotama. A ako se zna da su u blizini Cerovačkih špilja i vrelo Une i Štrbački buk, nestvarni u svojoj nedirnutoj ljepoti, ovaj dio Like trebalo bi ubrojiti među obvezne ciljeve školskih, ali i ne samo školskih ekskurzija u Hrvatskoj.«

U kojem svijetu živi generacija Z?

Često se može vidjeti prizor mladih ljudi s mobitelima kako »surfaju« satima odvojeni od opipljivoga života, a pametni telefoni sve više postaju zamjena za prijatelje i kućne ljubimce. Večernji list prenio je rezultate prvoga istraživanja »Dialog komunikacija« i »JoomBoosa« o medijskim navikama i stajalištima hrvatske generacije Z – ljudi rođenih u drugoj polovici 90-ih i početkom 2000-ih. Pokazalo se da gotovo svi pripadnici generacije Z (97 %) prate neku utjecajnu osobu, tzv. influencera, a 59 % ispitanika kupuje proizvode i usluge koje ta osoba preporučuje. Ne kriju da im je omiljena hrana iz »McDonald’sa« i piće »Coca-Cola«, a brend »Adidas« izdvajaju kao najomiljeniji u kategorijama obuće i odjeće, bez kojega, rekli su, ne mogu ni živjeti. Nadalje, ne pamte svijet prije interneta i mobitela, ne gledaju televiziju, a najnovije trendove prate na stranicama svojih najdražih influencera. Jolanda Rak Šajn navela je da je u istraživanju sudjelovalo 1667 pripadnika generacije Z iz cijele Hrvatske. Evo još nekih podataka: 87 % njih svakodnevno se koristi društvenim mrežama, a 92 % smatra Instagram »naj cool« društvenom mrežom. YouTube prati čak 94 % ispitanika, od kojih četvrtina gotovo cijeli dan. Mobitelom se najčešće koristi 87 % ispitanika, a većinom ga rabe za gledanje YouTubea, 45 %.

Često se može vidjeti prizor mladih ljudi s mobitelima kako »surfaju« satima odvojeni od opipljivoga života, a pametni telefoni sve više postaju zamjena za prijatelje i kućne ljubimce.

Prema rezultatima istraživanja dnevnih navika u uporabi pametnih telefona gotovo polovica ispitanika svoje pametne telefone dnevno rabi više od pet sati, a 26 % korisnika na mobitelima »visi« čak više od sedam sati. Pametni telefoni najčešće se rabe za surfanje internetom, igranje igara, razmjenu poruka i glasovne pozive. Objavljen je i podatak da korisnici svoje pametne telefone u prosjeku mijenjaju svakih 21 mjesec.

Kad nastava postane roditeljska stvar

No kada je u pitanju učenje, uza sve pametne telefone potrebni su đacima pomagači, a najčešće su to roditelji. Večernji list u napisu o sve snažnijoj uključenosti roditelja u pomaganje djeci u školskim obvezama donio je i svjedočanstvo supružnika Rogić, Ivane i Donata, roditelja Klare, učenice drugoga razreda Osnovne škole »Galdovo« u Sisku. U tekstu se navodi: »Kao i svi drugi roditelji, i oni joj pomažu kod domaće zadaće, iako ne previše. ‘Klara sama piše zadaću, ja je samo kontroliram i to je u prosjeku ukupno oko sat vremena dnevno. Sjedim s njom, ali prvenstveno želim da bude samostalna, što i jest. Tu sam kad joj treba pomoć tako da gotovo sve odradi sama, a ja tek kontroliram’, kazuje nam Ivana, sudska službenica. I ona i suprug rade pa tek poslijepodne, kad dođu kući, imaju vremena za domaće zadaće s djecom. Za sada sve funkcionira bez većih problema, no kada i petipolgodišnji Dominik nagodinu krene u prvi razred, dobit će još jednoga učenika kojemu treba pomagati. ‘Što se tiče težine gradiva, ne ulazim u to, ali znam da o djetetu ovisi koliko će roditelji provesti u učenju s njim, odnosno koliko će mu trebati pomagati pri zadaći. Nisu svi isti. Nekomu treba manje, a nekomu više vremena i pomoći roditelja u svladavanju nekog gradiva. Zato možda u nekim obiteljima roditelji provode više vremena radeći s djetetom’, napominje mama Ivana, koja ipak smatra da su djeca danas jako opterećena u školama. ‘Mogle bi se neke stvari i riješiti. Na primjer, količina knjiga koju djeca svakodnevno nose na nastavu. Što se tiče gradiva, mislim da bi djeci bilo lakše kad bi se malo polaganije i sporije napredovalo. Ovako, kako je sada, mnogo toga treba svladati za kratko vrijeme’, zaključak je mame Rogić s kraja teksta.«

Velik interes za strane stipendije

Da je studentima privlačno školovati se i u inozemstvu svjedoči 13. sajam stipendija i visokoga obrazovanja, koji je na ovogodišnjoj manifestaciji posjetilo više od deset tisuća studenata u potrazi za novčanom potporom za studiranje u Hrvatskoj i inozemstvu. Između osam i devet tisuća upita stiže od studenata koji svoje obrazovanje žele nastaviti u SAD-u, a prvo pitanje im je: »Je li to uopće moguće?« Da je moguće potvrdila je Maja Balen, koordinatorica obrazovanoga programa u Institutu za razvoj i obrazovanje. Navela je da svake godine u Ameriku na studij ode između petsto i šesto studenata. Studentima se predstavilo sedamdesetak izlagača s više od četrnaest tisuća stipendija, a američki štand bio je jedan od najposjećenijih. Maja Balen, koja je vodila američki štand, pojasnila je da stipendije u SAD-u dodjeljuju sveučilišta, a u bazi postoji 4600 stipendija. Interesi su razni pa studenti studiraju po cijeloj Americi. Što se pak troškova tiče, školarina na javnim sveučilištima iznosi od 4000 do 8000 dolara, a na najpoznatijim se privatnim fakultetima ta svota penje od 50 000 do 60 0000 godišnje. Nešto drugačiji model financiranja ima Japan, u kojem stipendije daje vlada. Potrebno je dobiti potvrdu o upisu na neki japanski fakultet, potom se traži stipendija koja pokriva sve troškove, pa čak i zrakoplovnu kartu. U toj zemlji student dobiva novac za školarinu i smještaj, a ako mu nešto ostane, može to potrošiti za sebe, rekao je Ryohei Nakojima iz Japanskoga veleposlanstva. One koji pak žele studirati bliže Hrvatskoj najviše su zanimale Njemačka i Austrija, ovogodišnja zemlja partner sajma. Mnogi mladi ljudi koji studiraju u inozemstvu žele se vratiti kući, što pokazuje da je Hrvatska zemlja budućnosti.