DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU Ljudska nevolja i živa vjera

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

1 Kr 19, 9a. 11-13a; Rim 9, 1-5; Mt 14, 22-33

Nevolja umori čovjeka i zamagljuje mu pogled prema zakonima i zapovijedima. Stvara mu pritisak i strah. Čovjek se osjeti bijedno: osamljeno i napušteno. Ljudska je nevolja započela još od istočnoga grijeha. Čovjek se iznevjerio Bogu. Stižu ga Božje riječi iz Knjige Postanka: »U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio.« Vrijeme na zemlji obilježeno je nevoljama. Čovjek je iskušavan od Zloga i u teškim trenutcima nije mu lako naći izlaz iz svoje nevolje. Potrebno mu je prosvjetljenje i ohrabrenje. Sveti Pavao piše kršćanima u Efezu: »Iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli!« I dok god smo na zemlji, možemo očekivati nevolje razne vrste sve do ponovnoga Gospodnjega dolaska. To nam donosi i Katekizam Katoličke Crkve u broju 672: »Sadašnje je vrijeme, po Gospodinu, vrijeme Duha i svjedočenja, ali i vrijeme još obilježeno ‘nevoljom’ i kušnjom zla koja ne štedi ni Crkvu i započinje borba posljednjih vremena. To je vrijeme iščekivanja i bdijenja.« O ljudskim nevoljama imamo danas izravne primjere proroka Ilije, Isusovih učenika poput sv. Pavla i drugih.

Sveti Ilija je bio prorok, rodom iz Tišbe. Živio je u 9. stoljeću pr. Kr., u vrijeme kralja Ahaba i kraljice Izabele, poganke Feničanke koja uvodi štovanje poganskoga boga Baala. Nitko ne sluša proroka Iliju ni njegovu poruku. Čak je došlo dotle da ga kraljica Izabela hoće pogubiti jer je Ilija pogubio Baalove svećenike na brdu Karmelu. Šalje za njim vojsku da ga uhvate i ubiju. Ilija bježi u pustinju da se spasi. Sav umoran i iscrpljen: »Sjede pod žuku, zaželje umrijeti i reče: ‘Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih’«, piše Knjiga Kraljeva. Ali Gospodin ga nasiti kruhom i vodom, pouči i ohrabri: »Što ćeš ovdje, Ilija?«. »Idi, vrati se istim putem u damašćansku pustinju.« Božji plan treba ostvariti, svoju ulogu treba ispuniti, pa i uz mnoge nevolje.

Sveti Pavao prošao je velik put obraćenja: od progonitelja kršćana do najgorljivijega propovjednika Isusova evanđelja, posebice među poganima. Upoznao je Isusa Sina Božjega. Primio je Duha Svetoga. U rimskom je zatvoru jako patio za svojim židovskim narodom, koji je ostao izvan evanđelja. Zato piše kršćanima u Rimu: »U svom srcu nosim duboku i trajnu bol.« Njegova je ljubav prema svomu narodu neograničena jer je znao prednosti izabranoga naroda i onaj posebni odnos Izraelaca s Bogom. Spreman je sebe žrtvovati, a da njegov narod, koji je bio izabrani narod, dođe do spoznaje spasenja u Isusu Kristu: »Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Krista, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu.« Patnju i nevolju doživljavao je kao svoju službu u Kristovoj Crkvi, da dopuni ono što nedostaje Kristovim mukama za Tijelo Kristovo. To je napisao kršćanima u gradu Kolosima: »Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – i tako u svom tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za Tijelo njegovo, koje je Crkva.« I svatko treba dopuniti ono što nedostaje mukama Kristovim. To znači treba nositi svoj životni križ koji je čovjeka zapao.

Patnja učenika životni je put Učitelja. »Stoga Crkva treba da, poticana Duhom Kristovim, korača istim putem kojim je koračao sam Krist, naime putem siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe do smrti, iz koje je po svome uskrsnuću izišao kao pobjednik. Tako su u nadi hodali svi apostoli koji su mnogim iskušenjima i mukama dopunjali ono što nedostaje Kristovim mukama, za Tijelo njegovo, koje je Crkva.« Ni jednom Isusovu učeniku nije lako razumjeti nevolju i patnju, posebice kad se suoči s iskušenjima, sa strahom kao što je to doživio apostol Petar na moru, a zapisa sv. Matej: »Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: ‘Gospodine, spasi me!« Pošao je hodati po moru kao Isus, ali je posumnjao. Nije imao dovoljno čvrstu vjeru u ono što mu je Isus rekao: »Dođi!« U trenutku kad je počeo tonuti: »Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?«

Vjera spašava, i to vjera u Boga živoga. Ilijino razočaranje među ljudima našlo je rješenje u Božjim rukama. Petrov vapaj: »Spašavaj, Gospodine!« završio je u ispruženoj ruci Isusovoj. Mučenička smrt stotine tisuća kršćana dobila je odgovor u slavi oko prijestolja Božjega u bijelim haljinama. Jer »vjera daje snagu u teškim trenutcima života i pruža odgovore na teška pitanja čovjekove sudbine«, posvjedočio je i veliki košarkaš Josip Đerđa 1974. godine.

IZVORGlas Koncila br. 32/2020.
Prethodni članakPAKRAČANKA KOJA NE POSUSTAJE UNATOČ BOLESTI MULTIPLE SKLEROZE »Nastavljam se ‘igrati’«
Sljedeći članakDR. DAMIR ŠEHIĆ DONOSI TEOLOŠKO-BIOETIČKU ANALIZU ODLUKA O POBAČAJU Život ne smije postati izbor proizvoljne odluke parlamentarne većine