DUBRAVKA BANEKOVIĆ – PASTORALNA SURADNICA KOJU OD MILJA NAZIVAJU »GROFICA LUISA« »Ne mogu biti tako bolesna da ne bih otišla na misu«

Snimila: T. Baran | Dubravka Baneković: »Vjera me nosi, bez nje ne bih bila ja«

Župa Presvetoga Trojstva u Visokom kraj Novoga Marofa posebno je poznata po vrlo uspješnoj dramskoj družini »Ozana«, nazvanoj po blaženici Ozani Kotorskoj, te po dobrim crkvenim pjevačima. I u toj družini i među župnim pjevačima vrlo je aktivna Dubravka Baneković, sve poznatija i kao grofica Luisa. Dubravka je, naime, utjelovila povijesni lik novomarofske plemenitaške dobrotvorke i vrlo zauzeto promovira njezin lik i djelo. Zaposlena je supruga i majka troje djece, i uz sve svoje društvene aktivnosti, itekako je angažirana i kao župna pastoralna suradnica i pjevačica u župnom zboru »Trinitas«. Rado pomaže u svim župnim sadržajima, a visočki župnik Ivan Šestak može ju, kaže, angažirati za svaku župnu potrebu.

Rođena je 3. lipnja 1979. u Zagrebu. Mama joj je Božica, djevojački Mrazović, iz Breznice kraj Novoga Marofa, umirovljena kožna tehničarka koja je radni vijek provela u struci. Tata joj je Stjepan Matak iz Kračevca kraj Novoga Marofa, iz općine Visoko, umirovljeni je profesionalni vozač. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju, preko otčeve sestrične. Vjenčali su se u Brezničkom Humu u župnoj crkvi sv. Martina, a skrasili su se u Zagrebu u Miramarskoj ulici, gdje su i danas. Oboje su već bili radili u Zagrebu pa im se nastavak života u Zagrebu podrazumijevao. Najprije su bili podstanari, a onda su u istom dvorištu kupili stančić u kojem su i danas. Nakon Dubravke, godine 1985. dobili su sina Željka. On je završio srednju strojarsku školu i radi u obrtu koji je preuzeo od tate Stjepana, vozi kamion. Oženjen je, imaju četvero djece, žive u zagrebačkom Remetincu. Svi su u kontaktu, u obitelji se lijepo slažu.

 »U crkvu sam išla s voljom i ljubavlju«

»Moj dragi brat Željko i ja blagoslovljeni smo dobrim roditeljima«, pripovijeda Dubravka. »Imamo najbolju mamu na svijetu. Jako sam povezana s njom. Ona je dobri duh koji uvijek stoji uz obitelj, uvijek je na usluzi, sve će napraviti za dijete, za unuke, uvijek se može računati na nju. Kad mi je bilo najteže, nazvala bih nju, ona bi uvijek riješila problem. Voli da je po njezinu. Jako je dobra, tati je uvijek bila desna ruka. Otvorena je, komunikativna, s njom se može o svemu, prati politiku, vijesti, sve živo ju zanima. Strogo me odgajala. S godinama se smekšavala. Prema bratu je bila blaža. I danas prema njoj osjećam strahopoštovanje. Bitno mi je njezino mišljenje i da ona bude zadovoljna dok ja nešto napravim. Tata je karakterno drugačiji od mame. Bio je življi dok je bio mlađi. Nije od puno riječi, ne govori puno. Mama se više bavila nama djecom, a tata je uglavnom bio na putu. Vozio je, stalno je bio na terenu. Bojao se da se bratu i meni nešto ne dogodi. Jako je društven, volio je motore, aute, bio je pravi frajer. Visok je, crn, markantan. Društven je bio, ali s vremenom se sve više okretao obitelji i mirnomu životu. Roditelji se dobro slažu. Uvijek su nam bili dobar primjer. U vjeri su nas odgajali praktično katolički. Usadili su nam ključne vrijednosti. Zajedno smo molili, slavili blagdane. Pripadali smo župi sv. Terezije od maloga Isusa. Tamo smo išli na misu i vjeronauk. Vjeronauk nam je držala časna sestra, a posebno lijepe uspomene vežu me za župnika Nikolu Stojanovića. U crkvu sam išla s voljom i ljubavlju. Krštena sam u župi Presvetoga Trojstva u Visokom, a prvu pričest i krizmu primila sam u župi u Zagrebu. Jako sam bila povezana s bakama i djedovima, oni su jako bitni za moj život. Utjecali su na moj odgoj, od njih sam dobila ono najvrjednije, a to je ljubav. Tatin tata djed Milan rano je umro. A tatinu mamu baku Slavu viđala sam povremeno. S njom sam se povezala u zrelijoj dobi, znala sam otići k njoj na praznike. Do polaska u školu živjela sam kod bake Marije i djeda Mirka u Breznici. S njima je bila i njihova kći, teta Mira. Roditelji su me dolazili posjećivati. Školu sam poslije polazila u Zagrebu, ali sam na svim praznicima bila u Breznici. Jedva sam čekala da završi nastava. Djetinjstvo na selu bilo mi je predivno, idilično. Baka i djed su me naučili moliti pa i ja danas molim s djecom prije spavanja. Imala sam i dobro društvo, ne baš mojih vršnjaka, ali imala sam bratića Dubravka s kojim sam provela prekrasne trenutke. Imam puno sjajnih sjećanja na naše djetinjstvo na selu.«

Od plesačice do vozačice kamiona

»Polazila sam današnju Osnovnu školu Davorina Trstenjaka u Zagrebu. Blizu je našega stana, deset minuta pješice. Jako mi je bilo lijepo. Škola je bila velika, u razredu puno učenika. Roditelji su radili pa sam ostajala u boravku. U školi sam bila uspješna. Već sam s pet godina čitala novine. Društvo mi je bilo dobro, prijatelji iz ulice, profesori dobri, strogi. Prema profesorima smo imali distancu, poštovali smo ih. Danas je ta razlika nebo-zemlja. Profesori su iz više razloga u velikoj mjeri izgubili autoritet. U školi sam dodatno išla na ples i glumu. Išla sam i na folklor. Dodatno sam išla na ples u plesnu školu Tihane Škrinjarić. Tamo mi je bilo jako lijepo. Išla sam dva puta tjedno. Nerijetko smo nastupali, najviše u Lisinskom. Pjesma i ples sasvim su me ispunjavali. Usadila sam to i svojoj djeci. Školovanje sam nastavila u srednjoj trgovačkoj školi na Kennedyjevu trgu. Bilo mi je još ljepše nego u osnovnoj školi. Imala sam super ekipu ljudi, upoznala sam tamo najbolju prijateljicu, sada kumu Petru, divno nam je bilo. Naučile smo struku i dobro nam je bilo. U to sam doba išla na mažoretkinje. Dobro mi je bilo, ali nisam dugo ostala. Maturirala sam s odličnim 1997. I upisala godinu dana srednje komercijalne škole. Nju sam završila 1998. Tada sam položila i vozački za kamion. Tata mi je bio uzor. Vozila sam kamion prema potrebi. U to doba nismo imali auto pa mi je kamion prvo vozilo u koje sam sjela. Poslije sam se teže prilagodila na auto jer je iz kamiona sve preglednije. Od prve sam položila. Bila sam jedina žena koja je polagala za kamion.«

Djeca sa športskom i scenskom karizmom

»Brzo sam se udala. Zaljubila sam se jako mlada. Sa 18 godina. Hodali smo dvije godine i onda smo se vjenčali. Suprug je Ivan Baneković, 1971. je godište. Iz Čanjeva je, iz župe Visoko. Knjigovođa je, radi u jednom velikom privatnom poduzeću kao glavni knjigovođa. Ivan je od mene stariji osam i pol godina. To nam je tada bila velika razlika. Iako smo to pokopčali dok smo se već bili zaljubili. No suprug je mladolik, bavi se športom pa razlika u godinama među nama nikada nije bila vidljiva, nije ni danas. Nas smo se dvoje upoznali na jednoj zabavi u Breznici. Osvojio me svojom osjećajnošću. Najstarije je dijete od osmero braće. Jako je zauzet za obitelj. Vjenčali smo se u župi u Visokom i imali veliku svadbu u vatrogasnom domu u Breznici. Smjestili smo se u Kračevcu u kući mojih roditelja koju su oni napravili ranije s mišlju da se budu vratili u Kračevac. Nastanili smo se mi i tu smo i danas. Uredili smo si po svome i lijepo nam je. Dobili smo troje djece. Svi imaju veliku podršku nas roditelja. Djecom smo zadovoljni, jako su dobri, slušaju, pomažu, kao obitelj smo skladni, svuda idemo zajedno. Suprug sve podržava. Dobro sam se udala. Sretna sam u braku i obitelji. Udala sam se u jako dobru vjerničku obitelj. Jako sam povezana sa svekrvom. Blizu mi je i u mnogome mi je desna ruka. Jako se brinula i brine se za našu djecu. Svekar je, nažalost, rano umro. I on je bio krasan čovjek. Karmen nam je rođena 2000. Maturantica je primijenjene gimnazije u Zagrebu. Ide i u Školu za klasični balet, na narodne plesove. Još ima dvije godine plesne škole. Posebna joj je radost angažman u KUD-u ‘Ivan Ivančan’. Stanovala je u učeničkom domu, a od jeseni planiramo da bude kod bake i dede. Preko vikenda dolazi doma. Osjećajna je, jako je vezana za obitelj. Ima svoje društvo. Puno mi pomaže, pegla, pere, kuha, vele da bolje kuha nego ja, ima smisla i volje, zna raditi lijepe frizure. Sina Petra dobili smo 2003. Završava prvi razred 2. sportske gimnazije u Varaždinu. Putuje. Izdržljiv je, uporan, naporno mu je, ali mu ide. Igra nogomet u NK Varaždin, igra 1. ligu pa svaki dan ima trening i svaku nedjelju je utakmica. Olakotna nam je okolnost što nakon škole obavi trening pa busom dođe doma. A do lani smo ga iz Kračevca svaki dan vozili u Varaždin, 40 kilometara u jednom smjeru, čekali ga za vrijeme treninga. Ali on je to jako volio pa smo ga podržali i žrtvovali se. Najmlađu Helenu dobili smo 2009. Učenica je četvrtoga razreda osnovne škole u Visokom. Kućna je maza, plijeni nježnošću, osjećajnošću, javno pokazuje ljubav, za razliku od starije djece koja osjećaje drže za sebe. Svi troje idu u današnju dramsku družinu ‘Ozana’. Ona je prvo bila pri školi, a poslije je pretvorena u dio KUD-a ‘Braća Radić’ Visoko. Jer su svi koji su izišli iz škole htjeli nastaviti glumiti. Zato je, da bi im se to omogućilo, osnovana družina pri KUD-u kojem sam tajnica.«

»Oduvijek sam rado slušala savjete starijih«

»Družinu vodi etnolog i pedagog Tibor Martan. A Jasna Jež i ja pomažemo u organizaciji predstava, dogovaramo nastupe i vožnje. Ja sam i Tiborova zamjenica. Kada njega nema, ja vodim probe. Puno nastupamo uokolo. Djeca su jako dobri i uspješni glumci. Sve troje moje djece ide u ‘Ozanu’. Ime je uzeto po blaženici Ozani Kotorskoj. Njezin spomendan 27. travnja slavimo posebno svečano. Svojedobno sam bila angažirana u društvu ‘Naša djeca’ Visoko. Od 2008. do 2012. bila sam zamjenica predsjednice društva. Organizirale smo radionice, humanitarne akcije, bio je to radom bogat mandat posvećen djeci.

Oduprijeti se napasti zapovijedanja
U današnje vrijeme kada su duhovne vrijednosti zamijenile materijalne i kada se naglašava individualizam nasuprot zajedništva Crkva ima važnu zadaću okupljanja zajednice i promjene takvoga stanja. Važnu ulogu u tome ima svećenik koji uza sve mora biti otvorena i iskrena osoba spremna na izazove, razumijevanje i praštanje. Zadaća je svećenika pronaći brojne načine kako u mnoštvu vjernika pobuditi u svakom srcu želju za Gospodinom. Ništa se ne može postići ako se zapovijeda i traži od nekoga da nešto čini. Čini mi se da smo svi ponekad tomu skloni. Zaboravljamo osluškivati druge. Osjećati neprestanu potrebu za Gospodinom smisao je života svakoga vjernika. Uz misu kao izvor Gospodinove prisutnosti važno je biti aktivan član svoje župne zajednice i sudjelovati u aktivnostima koje se ostvaruju u suradnji sa župnikom. Živim u maloj zajednici koja uspijeva u tome i to me razvija i obogaćuje kao osobu. Željela bih da i drugi to mogu osjetiti. U svemu što se radi treba dati mnogo ljubavi, a najveće je zadovoljstvo, bez obzira na pohvale ili kritike bližnjih, osjećaj punine jer se pokušava ljubiti i pomagati drugima onako kako je to zatražio Gospodin.

 

Što se moga posla tiče, kad sam se udala, već sam bila zaposlena. Najprije sam radila u jednoj pekarnici, a onda u veleprodaji muških košulja i kravata u Zagrebu. Bilo mi je prekrasno. Na taj sam posao iz Kračevca putovala punih trinaest godina. Bili smo u firmi kao jedna obitelj. Nakon trećega poroda ostala sam tri godine doma s djecom. Pa sam tražila novi posao. Našla sam ga u poduzeću koje je proizvodilo i prodavalo vrata. I opet sam putovala u Zagreb. Ostala sam godinu i pol. Onda sam kraće radila u jednoj poljskoj trgovini u Zagrebu, pa pola godine u Školskoj knjizi. Prije tri i pol godine prešla sam u poduzeće ‘Omega Breznica’, u kojem radi moj suprug. Radim u trgovini. Svega imamo, od boja i lakova do bijele tehnike, građevinskoga materijala. U dućanu nas radi troje, imamo jako puno posla i dobro se slažemo. Posao mi je blizu, dođem autom za pet minuta. Plaća je dobra, imamo kuhani gablec, zadovoljna sam. Sve mi se u životu dobro posložilo. Oduvijek sam rado slušala savjete starijih, mudrih i iskusnih ljudi.«

»Sve me više ljudi percipira kroz grofičin lik«

»Uz obitelj i posao, imam ja još nekoliko svojih radosti. Uz spomenuti KUD i dramsku družinu, angažirana sam u Kulturno-umjetničkoj udruzi ‘Magda i Luisa’ sa sjedištem u Mađarevu. Tibor Martan je predsjednik udruge, a ja dopredsjednica. Utjelovila sam lik grofice Luise Erdödy. Ta je grofica povijesna ličnost, velika dobrotvorka iz novomarofskoga kraja. A Magda je curica radi koje je grofica postala dobrotvorka. Promičemo lik i djelo slavne grofice, želimo ju dočarati ljudima, njezinu dobrotu, humanitarnost. Želimo doprijeti do djece, usađivati im vrijednosti, zato nam je pristup edukativan. Činimo to u radionicama, idemo po školama, vrtićima, muzejima, kamo god nas pozovu. Ja sam u kostimu grofice, imam šest grofičinih kostima. U njima se lijepo osjećam. Kad me ljudi vide obično obučenu, čude mi se. Sve me više ljudi percipira kroz grofičin lik. Nastupamo sve više. Aktivni smo već šest godina, a u udrugu smo se organizirali prije godinu i pol. Morali smo jer moji kostimi i frizura koštaju, a bez udruge kao fizičke osobe nismo mogli tražiti financijske potpore, sponzorske donacije i sl. Dotad smo sve financirali sami. Obje udruge u kojima sam angažirana povezane su s općinom i župom, puno surađujemo. Općina nam je glavni sponzor zahvaljujući načelniku Dragutinu Matekoviću.«

»Vjera me spasila, okretala na pozitivno«

»Aktivna sam i u župi Presvetoga Trojstva u Visokom. Oduvijek sam povezana sa župom. Župnik nam je Ivan Šestak. Djeca pjevaju u crkvenim zborovima, sve ih podržavam, a osobno pjevam u zboru ‘Trinitas’. Vode nas braća Deglin. Jedanput tjedno imamo probe, i to nedjeljom. Pjevamo na nedjeljnoj misi u 11 sati. Nekad i na jutarnjoj. I za blagdane. Ključni smo pjevači u župi. Sa župnikom je lijepo surađivati. Za blagdane i pjevam, ali se uključujemo u župne programe i s doprinosima obiju udruga. Uvijek pridonesu i ‘Ozana’ i ‘Magda i Luisa’. Župnik nas prati, putuje s nama, pogleda nas i podrži. Zapravo je on rijedak župnik koji u današnje vrijeme hoda uokolo s djecom, daje nam pažnju i aktivno nas osobno podržava. Rado pomognem u organizaciji svečanosti, pričesti i krizme. Počistim u župi kada treba, kolektivno uredimo, nakitimo. Uključim se aktivno u proslave naših proščenja, ispečem kolače. Surađivali smo dosta sa župnikom u humanitarnim akcijama. Prije njega župnik nam je bio Ivan Bogdanović, a u mojem djetinjstvu Franjo Stričak. U Bogdanovićevu sam vremenu radila u Zagrebu i rađala pa se, osim dolazaka na misu, nisam imala prilike dodatno angažirati u župi. A u Stričakovo sam doba bila dijete. On je bio dobri duh Visokoga. Divno je znao s nama djecom, sjećam se naših odlazaka u njegove gorice i mnogih drugih radosnih trenutaka. Sa župom sam tako cjeloživotno povezana. Ona me duhovno ispunja. Nedjeljna mi misa puno znači, ne mogu biti tako bolesna da ne bih otišla. Tako smo odgojili djecu, i suprug je također takav. Angažmanom nastojim zahvaliti Bogu na njegovoj ljubavi koju nam daje. Volim Boga, vjerujem mu i zato mu dajem sebe. Da bi čovjek bio sređen, od sebe treba udaljiti negativne ljude. U tome dolazi olakšanje. Vjera me nosi, bez nje ne bih bila ja. U teškim trenutcima ionako svi zazivamo Boga. Zazivati ga treba i kad nam je dobro. I kad je meni bilo najteže, molila sam, vjerovala. Vjera me spasila, okretala na pozitivno. Uvijek treba pozitivno misliti, vjerovati Božjoj volji pa se želje i ostvare.«

IZVORGlas Koncila br. 24/2019.
Prethodni članakNE IGNORIRATI PORUKE Uloga i značenje ukazanja i privatnih objava
Sljedeći članakTREBA LI KAZNITI KATOLIKA U MASONSKOJ LOŽI? Izbori, masoni i Katolička Crkva